Stari svinjac postao je mala ljetna kuća. Sve što joj treba oblikovano je u betonu

Beton uokviruje nove otvore, spušta se prema podu, pretvara u klupu i platformu, a na suprotnom kraju iz njega je izdubljena kada. Prostor se ne zatrpava zasebnim komadima namještaja, već arhitektura preuzima njihove funkcije

Gospođa F. imala je golemo imanje s velikom kućom u češkom selu Panoší Újezd, dok jednog dana nije shvatila da su joj i imanje i kuća postali preveliki. No, zbog ljubavi prema mjestu nije htjela potražiti novu parcelu i krenuti ispočetka, već je odlučila od stare zemlje zadržati tek mali komad vrta i stari svinjac te na njegovom mjestu podići malu ljetnu kuću. Tu je u priču ušla mlada češka arhitektica Lenka Milerová.

Milerová je na mjestu svinjca projektirala kućicu od 22 kvadrata, koja gotovo potpuno funkcionira bez klasičnog namještaja, a velik dio svakodnevnih funkcija preuzima jedan kontinuirani element od betona.

Doduše, to nije bio originalni plan. Vlasnica se arhitektici, naime, nije javila s idejom potpune rekonstrukcije, već samo zbog jednog prozora. “Obratila mi se jer sam podrijetlom iz istog kraja. Željela je da osmislimo veliki prozor za objekt”, otkriva autorica. No, projekt je vrlo brzo evoluirao u nešto veće i dublje, a zbog toga je nedavno nominiran i za Češku nagradu za arhitekturu (Česká cena za architekturu).

Rekonstrukcija od 20.000 eura

Vlasnica i arhitektica od starta su se složile da ono što je ostalo od stare građevine treba što više sačuvati. Gospođu su za mjesto vezale osobne uspomene i nije željela novu kuću koja bi samo zamijenila staru. “Nije željela krenuti od nule”, kaže arhitektica. 

Stoga je postojeća struktura postala polazište cijelog projekta, iako je njezino loše stanje značilo da očuvanje nije nužno bilo jednostavniji put. “Na kraju je praktički svaki kamen u kući prošao kroz naše ruke”, otkriva arhitektica koja se s vlasnicom dogovorila da cijelom projektu pristupe na sirov, industrijski način, koristeći beton i čelik. 

Kuća danas ima 32 četvorna metra bruto površine, od čega su 22 četvorna metra korisna, dok parcela zauzima svega 265 kvadrata. Realizacija je u konačnici koštala oko 20.000 eura. “Na kraju se nismo zaustavile samo na jednom novom prozoru. Dodali smo ih još nekoliko, a kako je projekt napredovao, tako su rasli i opseg i razmjeri zahvata”, objašnjava Milerová.

Obrtnički pristup projektu

Promatrajući tlocrt, jasno je koliko je program ostao jednostavan. Gotovo cijelu kuću čini jedna glavna prostorija, dok je kupaonica smještena uz njezin rub, praktički usječena u teren. Nije se pokušalo ta 22 kvadrata pod svaku cijenu pretvoriti u konvencionalnu malu kuću s odvojenim prostorijama. Umjesto toga, postojeći prostor ostavljen je maksimalno otvoren, a potrebne funkcije riješene su uz njegov obod. “Kupaonica je usječena u padinu s druge strane”, objašnjava arhitektica. 

Na gradilištu je čitavo vrijeme realizacije u pravilu radio samo jedan zidar, dok je sve majstore pažljivo birala sama investitorica. Upravo se taj gotovo obrtnički način gradnje pokazao ključnim jer je projekt zahtijevao niz betonskih elemenata koji se nisu mogli jednostavno naručiti kao gotov proizvod.

“Uspjeli su izraditi oplatu i izliti sve atipične betonske elemente koje smo osmislili za ovaj projekt, i to s nevjerojatnom preciznošću s obzirom na okolnosti”, govori Milerová.

Otkrivanje konstruktivnih materijala

Materijalna paleta kuće svedena je na nekoliko osnovnih elemenata. Postojeći kameni zidovi očišćeni su i ostavljeni vidljivima, dok su zidovi od opeke prekriveni slojem cementnog morta. Pod je izveden kao cementni estrih, novi prozori su čelični, a njihove masivne špalete izvedene su od monolitnog betona.

Milerová svoj pristup opisuje vrlo jednostavno: “Arhitektonski koncept temeljio se na otkrivanju konstruktivnih materijala i korištenju najosnovnijih građevinskih tehnika. Beton je postao sredstvo za oblikovanje detalja.”

Sve potrebno oblikovano je u betonu

Najdramatičniju transformaciju donijeli su novi prozori, uokvireni monolitnim betonskim špaletama. One nisu tretirane kao izolirani arhitektonski detalj, nego se iz njih beton nastavlja dalje kroz interijer. Tako je nastao možda najzanimljiviji dio cijele kuće – kontinuirana betonska klupa koja prati velik dio njezina oboda. Na prvi pogled djeluje gotovo kao dio same konstrukcije, ali zapravo zamjenjuje čitav niz elemenata koje bismo inače unosili u interijer.

“Betonska klupa proteže se uz rub glavne – i jedine – prostorije. Služi kao stepenica, mjesto za spremanje drva, sofa i kada”, objašnjava arhitektica.

Koliko je ta ideja radikalno jednostavna možda se najbolje vidi na aksonometrijskom prikazu: beton uokviruje nove otvore, spušta se prema podu, pretvara u klupu i platformu, a na suprotnom kraju iz njega je izdubljena kada. Dakle, prostor se ne zatrpava zasebnim komadima namještaja, već arhitektura preuzima njihove funkcije. 

Radili s vrlo malo različitih materijala

Budući da je riječ o ljetnoj kući, zahvati nisu morali zadovoljiti uobičajene zahtjeve toplinske zaštite, što je arhitektici ostavilo znatno veću slobodu u oblikovanju detalja. Tako su i prozori izvedeni od jednostavnih čeličnih profila bez termičkog prekida.

“S tehničke strane koncentrirali smo se na rješavanje barem onih najvažnijih stvari – temperiranje prostora tijekom zime i ventilaciju poda. Svi ostali zahvati bili su izuzeti od standardnih zahtjeva toplinske zaštite”, objašnjava Milerová, 

Za gradnju im je u konačnici trebalo vrlo malo različitih materijala. “Sve što nam je trebalo bili su armatura, vreće betona, kamen i drvo za oplatu”, prisjeća se autorica koja je kroz cijeli proces nacrtala tek nekoliko skica, ali je zato gradilište konstantno posjećivala, razvijajući projekt kroz stalni dijalog s majstorima i investitoricom.

Projektu se priključio i otac arhitektice

Projekt joj je pritom logistički olakšala činjenica da se Panoší Újezd nalazi blizu doma njezinih roditelja. “Barem sam ih mogla redovito posjećivati. Nije im bilo jasno što radimo sa svim tim betonom”, prisjeća se.

Gradnja je, unatoč vrlo maloj površini, trajala gotovo tri godine. U međuvremenu je i odnos arhitektice i vlasnice iz poslovnog prerastao u puno bliskiju i neposredniju suradnju.

“Tijekom tog vremena gospođa F. i ja shvatile smo da vrlo slično pristupamo radu s betonom pa je ona poslije sama dovršila vanjsku kuhinju”, kaže arhitektica. U cijelu se priču na kraju uključio i Lenkin otac, koji je zavario nosače za montažu ulaznih vrata.

‘Grubost, nesavršenost i jednostavnost’

Milerová danas upravo odluku da se ne sruši postojeći svinjac i gradi ispočetka smatra jednom od najvažnijih za konačni karakter projekta.

“Jako mi je drago što je investitorica rano odlučila obnoviti postojeću kućicu. Bilo bi vrlo teško u novoj građevini stvoriti sličnu ugodnu atmosferu”, kaže arhitektica koju oduvijek zanimaju projekti manjeg mjerila i rekonstrukcije. U svom radu konstruktivne elemente često ostavlja u njihovoj sirovoj materijalnosti i koristi ih kao sredstvo oblikovanja prostora. U Panoší Újezdu taj je pristup dovela gotovo do krajnosti. 

“I to nije rezultiralo nametljivom arhitekturom. Upravo suprotno. Grubost, nesavršenost i jednostavnost povezuju se s atmosferom mjesta i naglašavaju ono što je ovdje bilo prisutno od samog početka”, zaključuje autorica.