Kako su Husar i Tomčić uredile novu školu o kakvoj su godinama maštale

Pronaći dobar prostor koji će udomiti školu pjevanja, glume i plesa nije ni približno jednostavno kao pronaći jedan ured ili dućan. Većina zakupaca traži nekoliko funkcionalnih prostorija, a ovdje su potrebne velike otvorene dvorane bez silnih stupova i prepreka, prostorije za individualni rad s polaznicima, odlična akustika, dovoljno dnevnog svjetla i lokacija koja nudi parking i do koje se lako dolazi iz raznih dijelova grada.

Stoga potraga za novim zagrebačkim prostorom škole Husar & Tomčić nije krenula isključivo od pitanja kako bi prostor trebao izgledati, već prije svega – kako će ga svakodnevno koristiti stotine polaznika i njihovi mentori. Nova adresa škole Martine Tomčić i Ivane Husar svoj novi dom pronašla je centru Zagreba, u prostoru od približno 250 m2 u Supernova Cvjetni na Cvjetnom trgu. Škola danas ima dvije dvorane – veću i manju, pjevaonice, uredski prostor, garderobu, kuhinjicu…

No, kada su ga glazbenice prvi put ugledale, prostor ni približno nije izgledao tako. “Zapravo je bio prazna kocka s pločicama na podu, dva stupa koja se nisu smjela dirati i jednim pregradnim zidom koji također nije bilo moguće rušiti. Ipak, sve ostalo bilo je otvoreno prilagodbama“, priča nam Martina Tomčić dok zajedno prolazimo prostoriju po prostoriju. Škola danas djeluje prostrano, svjetlo, svježe, istodobno i intimno i otvoreno.

Nekoliko ključnih zahtjeva

Mogućnost prilagodbe koju Martina spominje bila je jedan od ključnih razloga zbog kojeg su se odlučile za ovaj prostor. To, i lokacija.

“Lokacija je također bila ključna. Bilo je važno da nije izolirana, da postoji parking, javni prijevoz, ali i da ima dodatne sadržaje. Da netko može doći na sat pjevanja ili ostaviti svoje dijete na plesu pa usput obaviti shopping, otići na tretman ili popiti kavu“, govore Husar i Tomčić.

Za školu koja svakodnevno okuplja djecu, srednjoškolce, studente, zaposlene, a i ozbiljan broj polaznika treće dobi koji su si u mirovini odlučili ispuniti dugogodišnju želju pa početi pjevati (a od Tomčić doznajemo da takvih ima puno), dostupnost nije samo praktično pitanje, nego važan dio korisničkog iskustva. Upravo zato centar grada nije bio stvar prestiža nego funkcionalnosti.

Istovremeno, pronaći prostor koji može primiti dvije poveće dvorane pokazalo se znatno težim zadatkom. “Jedna dvorana mora imati najmanje osamdesetak kvadrata da bi bila funkcionalna. Takve kvadrature bez stupova i ograničenja jako je teško pronaći u Zagrebu”, pojašnjavaju Husar i Tomčić.

Važna pomoć dizajnerice koja je ujedno i mentorica

Od samog starta projekta bilo je bitno da estetika ne diktira organizaciju prostora. Prvo su definirane potrebe programa, a tek nakon toga izgled interijera. Škola danas obuhvaća pjevačke, glumačke i plesne programe, što znači da se istovremeno odvijaju grupni i individualni satovi, probe, radionice i mentorstva. Prostor je zato podijeljen na dvije glavne dvorane, nekoliko manjih prostorija za individualni rad, uredski dio, garderobe i prostor za odmor mentora.

I tu je, pored Husar i Tomčić, ključnu ulogu imala dizajnerica Lara Škrinjar (LS Studio za dizajn interijera), koja školu zapravo poznaje iznutra. “Lara je dio našeg mentorskog tima više od deset godina. Ona doslovno diše sa školom i zna svaki naš program, način rada i potrebe. Zato se nismo morale puno dogovarati ni objašnjavati, Lara je naprosto instinktivno znala što trebamo”, govore glazbenice.

Kuhinjica je bila među većim izazovima

To se najbolje vidi u detaljima koje netko izvana možda ne bi ni primijetio. Recimo, mentori su prvi put dobili svoj vlastiti, zaseban prostor. Naizgled mala intervencija, ali nastala je iz vrlo konkretnih svakodnevnih potreba i znači puno. “Naši mentori rade u različitim terminima, nema tu klasičnog radnog vremena od osam do četiri. Bilo nam je važno da imaju svoj kutak u kojem mogu predahnuti između satova, odvojeno od ostatka škole”, objašnjavaju Husar i Tomčić.

Tu se nadovezuje Lara. “Kuhinjica je zapravo bila jedan od većih izazova tijekom projektiranja. U početku je bila zamišljena nešto veća, ali kako smo slagali tlocrt, postalo je jasno da nam svaki kvadrat treba za prostore u kojima se odvija nastava. Ipak, uspjeli smo organizirati kuhinjicu tako da bude potpuno funkcionalna. Stol smo smjestili uz prozor, prostor je ostao vrlo svijetao zahvaljujući staklenim stijenama, a iako je riječ o svega 4 kvadrata, u nju smo komotno smjestili tri stolice, što je sasvim dovoljno da se nas nekoliko ugura unutra i, između satova, čavrlja i predahne. Danas mi je to najdraža prostorija u školi”, govori Škrinjar.

Slova koja već 15 godina putuju sa školom

Pitamo je je li bilo kompromisa? “Jedan od najvećih kompromisa bio je ulazni prostor. U prijašnjim školama uvijek smo imali velika predvorja koja ostavljaju snažan prvi dojam, ali ovdje smo dio tog prostora morali prepustiti učionicama. Pokazalo se da je to bila dobra odluka jer smo dobili ono što nam je za svakodnevni rad doista potrebno, ali ulazni prostor je svejedno ostao ugodan i efektan.”

Jedno od posebnih mjesta u tom dijelu zauzima originalni natpis škole – slova koja se recikliraju i spašavaju od 2011. godine kad su Husar i Tomčić otvorile svoju prvu školu pjevanja u Centru Kaptol.

“Ta slova nas prate već 15 godina. Preselili smo ih iz prve škole u drugu, pa u treću, pa u četvrtu. Svaki put bismo zaključili da su još sasvim dobra. Tek su se posljednjih godina počela malo odljepljivati, ali smo ih opet spasili. Za ovaj prostor počeli smo razmišljati da ipak naručimo nova, ali emocije su prevagnule – opet smo ih obnovili, samo smo ih ovaj put iz bijele prefarbali antracit. Čini se da će zauvijek biti s nama”, smije se Lara.

Pod koji je promijenio atmosferu prostora

Iako su tijekom uređenja rađeni pregradni zidovi, staklene stijene, rasvjeta i akustička rješenja, jedna je odluka imala možda najveći utjecaj na doživljaj prostora – odabir poda.

Postojeće pločice nisu uklanjane. Novi pod postavljen je preko njih, čime je stvoren dodatni sloj izolacije, a istovremeno je izbjegnuta ozbiljnija građevinska intervencija.

Tomčić, Husar i Škrinjar vrlo brzo su se složile oko odabira poda. Naime, bilo im je bitno da istodobno kombinira dvije stvari – neuništivost laminata i elegantan izgled parketa. To je u konačnici utjelovio Eggerov NatureSense Herringbone laminatni pod, odnosno topli hrastov dekor u uzorku riblje kosti.

Bilo je bitno pronaći suvremeno, izdržljivo rješenje

“U prošlom prostoru imali smo puno hladniji ton, izbijeljeni hrast sa sivkastom notom. Ovaj sadašnji pod potpuno je promijenio atmosferu škole. Unio je toplinu. Pravu toplinu”, govore Husar i Tomčić, a nadovezuje se Škrinjar.

“Tražili smo pod koji će podnijeti intenzivno korištenje, ali i, kako je Martina rekla, unijeti toplinu u prostor. Odabrali smo ovaj svijetli dekor drva iz Elgrada, položen u uzorku riblje kosti, koji interijeru daje jednu dinamiku. Istovremeno, takav način polaganja omogućuje maksimalno iskorištavanje materijala, dakle nije bilo gotovo nikakvih otpadaka, a kod ovako velikih prostora to je bitno. Budući da se gotovo bez prekida proteže kroz cijelu školu, pod je postao jedan od elemenata koji vizualno povezuje sve prostorije i stvara skladan kontinuitet”, govori dizajnerica koja u školi inače radi kao dramska mentorica.

Staklo umjesto zidova

Jedna od upečatljivijih intervencija u prostoru bile su i velike staklene stijene koje odvajaju pojedine zone škole. Njihova uloga nije samo vizualna. Omogućuju prodor dnevnog svjetla duboko u interijer, stvaraju osjećaj otvorenosti i povezanosti među prostorijama te istovremeno zadržavaju potrebnu podjelu.

“Jedan od izazova u prostoru definitivno je bio i vrlo uzak i dugačak hodnik, jer smo se bojali da će djelovati klaustrofobično. Zato sam curama predložila velike staklene stijene koje ga vizualno otvaraju, ali i stvaraju osjećaj povezanosti među ljudima koji borave u školi. Nekada smo svi bili zatvoreni iza svojih vrata, a sada doslovno prolazite iz prostoriju u prostoriju i gledate što tko radi, Svi smo povezani i nekako je živo, nitko nema osjećaj da radi u zatvorenoj kutiji”, objašnjava Škrinjar kojoj je upravo ta manja dvorana najljepša.

“Iako u njoj nikad nisam, jer uglavnom radim u velikoj, ta manja dvorana mi je predivna. Volim te staklene stijene i kako se cijela otvara prema hodniku, a već s ulaza možete vidjeti onaj naš lijepi bijeli klavir”, govori.

Maštanje o velikim staklenim stijenama

Jedna od velikih Ivaninih i Martininih želja prilikom maštanja o novom prostoru bili su i golemi prozori koji bi unijeli mnoštvo danjeg svjetla u školu. No, bile su svjesne da će takav prostor biti iznimno teško pronaći.

No, upravo to su ovdje pronašle. Naime, iako s jedne strane gleda na tamnu unutrašnjost centra, s druge ima staklene stijene od poda do stropa koje gledaju na dvorište. Glavna dvorana, kuhinja i ured okupani su svjetlom, a kad im ipak treba nešto intimniji moment, naprosto povuku zastore.

Jedina zamjerka koju Husar i Tomčić danas navode jest činjenica da ih nije moguće otvoriti. “To je doslovno jedina stvar koja nas malo žulja, ali s druge strane, imamo zbilja kvalitetan ventilacijski sustav koji uspješno nadoknađuje taj nedostatak”.

Akustika kao završni sloj

Posljednja faza uređenja uključuje postavljanje akustičkih panela koji će biti raspoređeni u svim prostorijama. U velikim dvoranama nalazit će se na stropovima, dok će manje prostorije dobiti zidne apsorbere. No, iako se škola nalazi u samom centru Zagreba, gradska buka nije nešto što pokušavaju potpuno eliminirati.

“Čuje se tramvaj, čuje se grad, čuje se Grički top u podne. To je dio centra Zagreba. Ali akustički paneli pomoći će da prostor bolje funkcionira za ono zbog čega smo ovdje.”

Neočekivan, intiman trenutak

Na kraju, pitamo Martinu koji joj njoj osobno najdraži kutak. Odgovor je na prvu neočekivan, ali na kraju – dirljiv. “Najdraži mi je ured, ali zbog jedne vrlo osobne priče. Jedne večeri, dok se prostor još uvijek uređivao, došla sam pogledati podove. Taman su bili postavljeni, rasvjete još nije bilo pa sam ih u sumraku promatrala s upaljenom lampicom mobitela, divila se i proučavala detalje. Tako sam stajala tu, u uredu pored tih velikih staklenih stijena, gledala te linije i kuteve, kad se u zgradi preko puta upalilo svjetlo na stubištu. I odjednom sam doživjela déjà-vu. Vidim to stubište i znam da mi je poznato, ali ne mogu odmah povezati odakle”, prisjeća se Tomčić.

“Počela sam se orijentirati. Čekaj, gdje smo mi? Gdje je Cvjetni? Gdje je Ilica? Aha, ovo bi mogla biti Varšavska. Gledam dolje i odjednom pomislim: Isuse, pa nije valjda to Varšavska 6? Pogledam malo bolje stepenice i shvatim da jesu. To su bile upravo one stepenice koje sam kao djevojčica brojala jednu po jednu dok sam se penjala na svoje sate pjevanja, kod velikog opernog prvaka HNK-a, Nonija Žunca. Tamo sam uzela svoj prvi sat pjevanja i od tada nisam prestala pjevati”, govori emotivno.

“Zgrada je u međuvremenu renovirana pa danas izvana izgleda drukčije, ali te stepenice su ostale iste. Kasnije sam čak izašla van još jednom provjeriti jesam li dobro vidjela. Mislila sam da možda umišljam ili da želim neku posebnu priču, ali ne – to je stvarno Varšavska 6.

Danas svakodnevno sjedim za klavirom i gledam prema mjestu gdje je sve počelo. Osjećam nekakav duh svojih početaka i svog nekadašnjeg vremena. Istovremeno mi je to i emotivno i snažno i inspirativno. Imam osjećaj da je sve nekako sjelo na svoje mjesto.”

---

Hausov native sadržaj nastao u suradnji s tvrtkom Elgrad.