Upoznajte fantastičnu Karlu, jedinu učenicu Stolarije u svojoj generaciji

‘Točno tu, gdje je dedina pilana, želim jednog dana otvoriti svoju radionu stolarije. Želim ljudima raditi stvari od drva, kao deda jednog dana graditi drvene kuće, crtati i stvarati namještaj. Mnogi mi govore da to nije za curu, ali ja znam što želim. I nije me briga’

Karla sjedi pred ulazom u drvom obloženu kuću u Vidovcu, podsljemenskom naselju sa spektakularnim pogledima na okolne brežuljke. Smjestila se za dvorišnim stolom s bakom i djedom; zapričali su se.

Pod nogama joj je Dona, njemačka ovčarka koju ne zanima ništa drugo osim stare nogometne lopte koju neumorno nosi i gura svima da joj je bace. Kad je više nitko ne šljivi, onda si je baca sama; pusti je nizbrdo pa je lovi. Baki u krilu je Sila, mala, stara i već umorna mješanka. Mirno leži, odmara.

Ovo je njihovo uobičajeno mjesto. Otkad je bila mala, Karla ovdje sjedi s bakom Nenom i djedom Jurom. Obitelj dijeli jedno veliko dvorište; srednjoškolka je u kući s roditeljima i bratom; baka i djed u kući preko puta.

Dedina pilana u kojoj je sve počelo

Ovdje Karla, otkad zna za sebe, dovlači sve životinje koje nađe – trenutačno imaju dva psa, sedam mačaka (Grga, Bublica, Pici, Đeki, Mimica, Šapi, Šapica), dva zeca (Katica i Jurek), dvije kornjače (Pepi i Jopa) i jednu ribicu (samo Ribica). “I par kokoši je imalo ime, ali njih je baka riješila. Nakon toga sam im prestala davati imena”, sliježe ramenima 17-godišnjakinja, dok nas provodi dijelom dvorišta zbog kojeg smo zapravo ovdje.

“Ovo je dedina pilana. Ovdje je sve počelo”, pokazuje.

Nalazimo se malo niže na parceli, u povećoj radioni koju je deda Đuro, odnosno Jura kako ga svi zovu, izgradio prije skoro 50 godina. Natrpana je oblicama, svim mogućim vrstama i komadima drva, od poda do stropa. Traktorima, pilama, hoblicama i ostalim strojevima kojima gospodin Jura cijeli život obrađuje drvo. I kokošima koje si vole zadrijemati baš ovdje, na mekanoj piljevini.

Tu u ovoj radioni, Karla je odlučila da želi biti kao deda.

‘Gledala sam oko sebe i shvatila – ja sam jedina cura’

Karla Beganović danas je jedina stolarica u svojoj generaciji; ide u drugi razred Škole drvne tehnologije i šumarstva u Zagrebu, smjer Stolarije. U njezinom razredu je ona i 19 dečki. “Naravno da je u početku bilo čudno. Pogotovo prvi dan škole kad smo se svi prvaši trebali naći u sjenici ispred zgrade, da nas prozovu”, prisjeća se Karla.

“Gledala sam oko sebe i tek onda shvatila – pa ja sam jedina cura. Bilo je možda još par učenica na drugim smjerovima, ali na smjeru Stolarije – samo hrpa dečki i ja. Prvih nekoliko dana svi smo bili čudni i ukočeni, nismo uopće komunicirali. Ali onda je sve nekako postalo normalno; opustili smo se. Danas mi znaju ići na živce, divljaju i rade gluposti, ali okej smo si. Neki baš ne shvaćaju školu ozbiljno kao ja, nemaju pojma zašto su tamo. Ali, to je njihov problem. Ja znam što želim.”

San o otvaranju vlastite stolarije

Karli se, naime, Stolarija nije dogodila slučajno, kao što se obrtničke škole znaju nekima jer nisu upali negdje drugdje ili naprosto nisu znali što bi. Njoj je bila druga po redu na popisu šest škola i smjerova koje je predala kad je upisivala srednju školu. Prvi je bio Drvodjeljski tehničar – dizajner, u istoj Drvodjeljskoj školi, a drugi Stolarija.

“Na dizajn nisam upala, ali tu jesam. I jedno i drugo odabrala sam zbog drva. Razlika je što na dizajnu ima puno više crtanja i dizajniranja stvari od drva, a ja volim crtati stvari koje ću napraviti. Ali nema veze, to radim i sada, samo uz to kvalitetnije učim kako sve izraditi”, objašnjava pa dodaje: “Uvijek mogu kasnije nastaviti na dizajn, još jednu godinu. Ali, više nisam sigurna da to želim.”

Karla, naime, već sada – pred kraj drugog razreda – ima vrlo precizan plan. Malo odmoriti preko ljeta nakon trećeg razreda, naći posao u nekoj stolariji, steći iskustvo i – kroz par godina otvoriti svoju stolariju.

I zato smo danas ovdje, u dedinoj pilani. “Točno tu, gdje je dedina radiona, želim jednog dana otvoriti svoju stolariju. Želim ljudima raditi stvari od drva, kao deda jednog dana graditi drvene kuće, crtati i stvarati namještaj. Mnogi mi govore da to nije za curu, ali ja znam što želim. I nije me briga”, odmahuje rukom.

Neslavni pokušaj izrade pseće kućice

Jedan od onih koji misle da to nije posao za curu – priznaje nam pomalo skrušeno – je i 75-godišnji djed. Iako je on razlog zašto se uopće zaljubila u drvo dok se kao klinka vrzmala oko njega dok je radio, Jura je – priznaje – stara škola. “A ja sam vam takav. Znam koliko je to težak posao i ne želim da se muči. Još više jer je cura. Ali, ona je tak odlučila i ja tu nemam kaj”, smije se, još uvijek mrvicu zabrinuto.

Ipak, dok pričamo o Karlinom djetinjstvu i odrastanju ovdje – u ovoj radioni, njezin odabir karijere, čini se, zbilja nikoga nije trebao iznenaditi. “Stalno je kao mala nešto izrađivala u toj radioni”, prisjeća se mama Valentina. “Jednom si je odlučila napraviti neki drveni stalak za vješanje lančića. Zabijala je čavliće u dasku, jedan do drugog, ali si je svako malo s onim malim čekićem udarila prst. Nije plakala, samo bi bijesno opsovala sebi u bradu i nastavila lupati.”

Tu je i čuvena priča o psećoj kućici. “Bila je možda šesti, sedmi razred osnovne. Silno je htjela da ovčarka ima svoju kućicu, pa je otišla u radionu i bacila se na posao. Neumorno je lupala, nabijala, spajala, dok nije napravila neko golemo, grozomorno čudo od plastike i drva. Onda ga je dovukla gore, pa stavila pred Donu. To je bio potpuni fijasko. Prvo se razbjesnila kad je baka rekla da ne dolazi u obzir da to stoji pred kućom, a onda još više kad je Dona, koja ionako nije baš bila zainteresirana za kućicu, ušla pa se sve počelo raspadati. Tako je, dosta neslavno, završila priča s kućicom”, smiju se mama i tata Damir.

Najdraži profesori i školska radionica

Danas, Karla zna što radi. Zna kako se koristi svaki stroj u dedinoj radioni i svaki stroj u školskoj. To nam pokazuje jedno prijepodne u golemoj hali u dvorištu škole; mjestu koje sa svojim visokim stropovima, golemim prozorima i svjetlom koje se probija, djeluje kao prilično inspirativno mjesto za svakog klinca koji želi nešto stvarati rukama.

S nama su i Karlini najdraži profesori; razrednik Goran Draščić koji joj predaje Tehnologiju zanimanja; te strukovni profesori Ivica Starešinić i Marko Kljajić. Ovdje najviše radi s njima, na nekom od strojeva. Oko nas su potezne i kružne pile, blanjalice, ravnalice, debljače, glodalice, bušilice…; sve ono što učenici moraju savladati da bi mogli postati stolari. Oko nas su i predmeti koje su neki od njih izradili.

“Svaka generacija nešto ostavi; svugdje ćete naći potpisane stolčiće, stolove, ormariće… Često si i za razred znaju napraviti klupe ili vješalice. Evo, meni su baš nedavno Karla i njezina ekipa napravili novi stolac za razred”, priča ponosno razrednik. Odlazimo do prozora, pokazuje nam školsku zgradu preko puta radionice, s druge strane dvorišta.

“Vidite sve ove nove prozore?”, pita. “To su sve učenici škole napravili. Sad jedna grupa radi još jednu seriju, da zamijenimo i ove preostale stare koji su ostali. Istodobno druga grupa radi nove stolove za crtanje za učionicu za dizajn. Jednostavno, što god se može napraviti za školu, radi se ovdje. To je najbliže što možemo doći nekom realnom poslovnom okruženju”, objašnjava.

Učenice puno teže pronalaze mjesto za praksu

To je jedan od izazova s kojima se škola i njezini profesori bore. Svi učenici, naime, moraju ići van na praksu, kod obrtnika u prave stolarije, ali tamo često ne nauče koliko bi htjeli. Razumljivo, teško je preuzeti odgovornost za dijete koje se tek uči baratati, recimo, kružnom pilom, zbog čega klinci uglavnom čiste i rade tek manje poslove. No, zato im to škola maksimalno pokušava nadoknaditi, ovdje u ovoj radionici.

Ipak, puno veći problem imaju – učenice. Iako u 2025. to zvuči suludo, cure koje upišu Stolariju puno teže pronalaze mjesto za praksu nego dečki.

“Sad imamo curu i na prvoj godini Stolarije; uskoro će biti kraj školske godine, a ona još uvijek nije bila vani na praksi. Čim čuju da je cura, stolari je ne žele. Nevjerojatno, ali to je tako”, govori nam prof. Starešinić.

“A to je golema šteta. Jer vi, recimo, na Karli odmah vidite da zna što radi, da voli taj posao i da će ga odraditi savjesno. Vjerojatno puno bolje od mnogih, ali obrtnici se jednostavno boje. Još uvijek mnogi od njih misle da učenice ne mogu odraditi teže zadatke i da s njima moraju biti još oprezniji. Tek kad si dozvole vidjeti kako rade, dogodi im se taj zaokret u glavi.”

Praksa u kultnoj zagrebačkoj Stolariji Banek

Tako je i Karla veći dio prvog razreda provela više na praksi u školi, nego vani. Dok jednog dana nije dobila šansu na obližnjem brdu, u Mlinovima, u kultnoj zagrebačkoj Stolariji Banek. Kod njih je sada već drugu godinu. U onim tjednima kad nije u školi, tamo pomaže i uči o dijelu posla koji danas masovno prevladava stolarskom industrijom, a to je rad s pločastim materijalima.

Naime, brojni stolari danas gotovo svu svoju obradu materijala rade u Elgradu, gdje doslovno mogu dati iskrojiti cijelu kuhinju i onda je samo kod klijenta složiti i spojiti, no Banekovi još uvijek nude i jedno i drugo. Mlađi Banek je maher za namještaj po mjeri od iverala i drugih pločastih materijala, stariji još uvijek jako voli raditi i s masivom.

“I meni je to najljepše; raditi s punim drvom. Naravno, želim sve naučiti raditi, pa da jednog dana mogu i ponuditi sve. Ali kad se zamišljam u budućnosti, vidim se kako u svojoj radioni izrađujem klupe, stolce, razne lijepe stvari od drva…”, govori djevojka.

Kava u kafiću čiju je terasu radio djed Jura

Na pitanje što joj je najteže raditi, s gotovo zbunjenim pogledom odgovara: “Toga nema. Sve volim raditi, a u školi sve znam napraviti. I kad ne znam, profesori mi pokažu, ako treba i deset puta, pa naučim. Znam sve strojeve napamet, sve mi je zanimljivo.”

Oko ocjena je prilično opuštena, iako je super učenica. “Ja svojima uvijek govorim – koju god ocjenu da dobijem, to je samo ocjena. Nije ništa posebno. I da dobijem jedan, u redu je, ispravit ću, ne mislim se stresirati oko toga. Na kraju; nisu bitne ocjene, bitno je znanje”, kaže, a vi vidite da stvarno duboko vjeruje u to.

A ako dosad niste shvatili da Karla baš nije tipična zagrebačka tinejdžerica, tu je još par detalja koji će vam možda zaokružiti sliku. Recimo, ne voli izlaske; “Nisam nikad bila u klubu, ali otići ću jednom, da vidim u čemu je fora”. Eventualno voli s frendicama poslije škole popiti kavu, a jedan od dražih kafića joj je Rondo, u centru Markuševca. Kad smo se jednom prilikom tamo našli, ponosno je objasnila zašto; “Ovu terasu vani radio je moj deda”.

Vatrogasna natjecanja, folklor i obitelj

U svom lokalnom društvu DVD Vidovec trenira za vatrogasna natjecanja; “Kad postanem punoljetna položit ću za vatrogasca, a možda položim i da mogu vozit vatrogasna kola”. Deset godina plesala je folklor; “Baka me u to uvela kad sam imala šest, sedam godina. Ona i danas pleše, ali ja sam nedavno prestala. Nije da ne želim plesati, ali neki ljudi u klubu mi idu na živce pa sam se radije makla”.

Kad je doma, uglavnom pomaže baki i djedu, čisti kuću i dvorište; “Jako mi je važno da je sve čisto, uredno i na mjestu”. Ili skicira namještaj u svojoj sobi koju je, priča nam tata, posve sama složila. “Svima smo nedavno kupili novi namještaj – za našu roditeljsku sobu, za Karlinu i za njezina brata. Ostavili smo sve to po sobama i plan je bio da svaki dan složimo po jednu. E pa, kad smo došli u Karlinu sobu, ona je već bila složena, sav namještaj je bio sklopljen, trebalo je još samo neke dijelove do kraja zašarafiti. Nitko nije ni znao da ona potiho cijeli dan slaže namještaj… Eto, takva vam je Karla”, smije se ponosno tata.

A kad ide u školu, Karla svakog jutra iz svog dvorišta izlazi u šest sati, sjeda na bus i vozi se do središta Zagreba. U Savsku, nakon presjedanja, stiže tramvajem točno sat vremena kasnije. Što je sat vremena prerano. Nastava, naime, počinje u osam, ali ona obavezno dolazi sat vremena prije. Zašto? “Volim prvo u miru, sama popiti kavu ili čaj, tu blizu škole. Tek onda mogu lijepo otići na nastavu i nastaviti s danom”, objašnjava ležerno, kao da je to samorazumljivo za svaku tinejdžericu.

Jedna šetnja sa sestričnom i novi ljubimac

Dan nakon što smo bili kod nje i njezine obitelji u Vidovcu, malo prije ponoći u petak navečer Karla nam šalje poruku. Netko ciničan bi pomislio da se 17-godišnjakinja upravo vratila iz ludog izlaska, da se zabunila i da je poruku namijenjenu prijateljima, dečku, kome god, greškom poslala nama. Nije.

“Jao, moram vam reći nešto! Taman sam išla u šetnju sa sestričnom Klarom i naišle smo na ježa. Sad imam ježa! Zove se Đejson”.

Eto, takva vam je Karla.

---

Hausov sadržaj nastao u suradnji s tvrtkom Elgrad.