Karla (23): ‘Ima nešto posebno u stvaranju prostora koji nekoga usrećuje’

U srednjoj školi Karla je već pomagala tati oko ozbiljnijih stvari, recimo paravana za jednu banku koji se i danas mogu vidjeti u poslovnicama. Lijepila je, klamala, sastavljala. Danas ima 23 godine i u radionu dolazi svaki dan, osim kad je na faksu

“Tvrtka je stvorena 1997., a ja sam rođena 2002. Dakle, i od firme sam mlađa”, smije se Karla Gjuran, dok sjedimo u uredu stolarije Trasting na zagrebačkom Žitnjaku.

Karla je odrasla uz drvo, strojeve i piljevinu. Dok su još bili u maloj radionici u Dubravi, dolazila je s mamom gledati tatu kako radi. Ona, sestre i brat motali su se oko strojeva, dodavali, držali, pomagali koliko su mogli. Karla se dobro sjeća tog osjećaja – da je radionica normalan dio svakodnevice.

Danas je s 23 godine najstarija od četvero djece. Dorotea je na ekonomiji, Fran ide u tehničku školu i pomalo ga već zanima stolarija, a Gabi je još u osnovnoj. Karla je zasad jedina koja je ozbiljno zakoračila u posao.

Tvrtku su osnovali tata i djed

Prve konkretne stvari nije radila u radionici, nego doma. Kad su uređivali gornji kat obiteljske kuće, Karla je sama osmislila raspored svoje sobe – ormar, krevet, police. S tatom Rudolfom je sve sklapala i montirala.

“Sigurno ima tatinih prstiju u tome što sam danas stolarka”, kaže. “Da ga nisam gledala od malena, ne znam bi li me to toliko povuklo.”

Rudolf Gjuran Trasting je prvo otvorio sa svojim ocem, no tvrtka se u počecima primarno bavila računovodstvom. “Tek kad je deda otišao u mirovinu, tata se potpuno okrenuo stolariji. Te 2003. mu se pridružio i Boris, prijatelj s faksa”, priča studentica.

Ozbiljniji počeci već u gimnaziji

U srednjoj školi Karla je već pomagala tati oko ozbiljnijih stvari, recimo paravana za jednu banku koji se i danas mogu vidjeti u poslovnicama. Lijepila je, klamala, sastavljala. Danas ima 23 godine i u radionu dolazi svaki dan, osim kad je na faksu.

Karla je išla u opću gimnaziju; bila je dobra učenica pa je odluka bila logična. Tek početkom četvrtog razreda krenula je ozbiljno razmišljati o fakultetu. Prevagnula je drvna tehnologija na Šumarstvu. Plan je, kaže, dalje smjer Oblikovanje proizvoda od drva, ali oprezno dodaje „vidjet ćemo“. Na pitanje kako je tata reagirao kad se ipak odlučila za faks na kojem će se, kao i on, baviti drvom, odgovara kratko: „Mislim da je bio sretan. On nije od puno riječi, ali vidjela sam.“

‘Moraš znati kako se nešto sklapa da bi to nacrtao’

Karla o fakultetu govori iskreno, konkretno. „Program je dosta zastario. Puno se crta ručno. Recimo, Corpus se gotovo ni ne spominje, a to je program koji koristi većina firmi u namještaju.“

Ipak, napominje: „Moraš znati kako se nešto sklapa da bi to dobro nacrtao.” Zato je svako malo dolje u proizvodnji. Ako nešto nije idealno nacrtano, dečki iz radionice kažu: ovo bi bilo lakše ovako. Posluša ih i crta opet. Greške? Dogode se, kaže. Najčešće neka kriva mjera, ali ništa dramatično – popravi se i ide se dalje.

Za svoju sobu nedavno je sama napravila radne stolove. Nacrtala ih je, pustila u pogon, iskrojila, sklopila i montirala. Kako su ispali? „U postolara su najgore cipele“, smije se.

Stvaranje prostora koji usrećuju

U firmi ih je ukupno četrnaest – pet u uredu, devet u proizvodnji. Rade sve: od kuhinja i stanova do većih objekata. Karli su najdraže kuhinje i sobe u obiteljskim kućama. „To je osobno. Imaš osjećaj da sudjeluješ u stvaranju nečijeg prostora koji će ga usrećiti.“

Idealno joj je kad klijent ima viziju što želi od namještaja, ali ipak ostavi malo prostora za njezin dodir. Najčešće rade s ivericom i MDF-om, rjeđe s punim drvom. Masiv je i dalje tu, ali moderni materijali dominiraju.

Tvrtke ugrabe studente već na prvoj godini

Idealni scenarij? Tata Rudolf jednog dana polako prema mirovini, ona postupno preuzima. „Rekao je da će s 50 u mirovinu, ali to se nije dogodilo“, smije se. “Ali, stalno priča da se želi odmoriti i malo uživati.”

Vidi se i u uredu i u radionici – tata je, kaže, posvuda pa se tako vidi i ona. Ipak, malo više u crtanju, pripremi, organizaciji. Rad negdje drugdje? “Praksa – da. Otići vidjeti proizvodnju u Italiji, usporediti procese, apsolutno. Ali dugoročno – vidim se ovdje.”

Vraćamo se kratko na faks. Nije lagan, teži je nego što je očekivala. Na godini ih je, kaže bilo oko 120. Nakon prve godine ostalo je možda pola. Završit će ih, predviđa, dvadesetak. Omjer je, kaže, otprilike jedna cura na sedam dečki. I svatko tko izdrži, pronalazi posao odmah.

„Ako pogledate burzu, apsolutno nitko iz naše branše nije tamo, nezaposlen. Ogromna je potražnja, firme ugrabe studente već na prvoj ili drugoj godini, a nisu ni blizu završetka faksa. Tko god želi raditi, naći će posao.“

Oblikovanje stolarije na svoj način

Radni je dan, u uredu je živo. Dolje u radionici čuju se strojevi. Jedni kroje, drugi slažu, Karla tu i tamo skokne dolje pa se vraća za kompjuter. Taj ritam joj je prirodan.

Ne govori o poslu kao o velikom životnom pozivu. Sve opisuje jednostavno – kao proces koji ide prirodno. Tvrtka je starija od nje pet godina. Doslovno je rasla uz nju. Sad polako ulazi u fazu u kojoj će je oblikovati na svoj način. Bez velikih poteza i pompe. Samo logičan nastavak priče koja je počela davno prije nje, a sada se, sasvim prirodno, nastavlja s njom.

---

Hausov native sadržaj nastao u suradnji s tvrtkom Elgrad.