Marko (26): ‘Uvijek moramo opravdati povjerenje koje smo dobili’

Svaki projekt donosi nešto novo — drugačiji detalj, drugačiji spoj, drugačiji način otvaranja vrata. Upravo to ga drži, izazov. ‘Nijedna kuhinja nije ista. Uvijek ima nešto drugačije’

U radioni Mire Bogdanovića na Trešnjevci neobično je tiho. Tiho koliko u stolarskoj radioni može biti. Osim ujednačenih zvukova strojeva, rijetko kad se čuje nešto drugo. Dva mlada čovjeka ovdje su danas kao i svaki dan, svaki na svom komadu koji obrađuje, a koji je dio nekog većeg projekta. Tiho su, rade, uigrani su.

Marko ima 26 godina i u radionici je dvije godine. Gabriel ima 31 i tu je četiri i pol. Obojica su došli različitim putevima, ali danas svakodnevno rade zajedno — i uče od čovjeka koji iza sebe ima desetljeća iskustva.

Zaposlio se kod oca svoje cure

Markov dolazak u radionicu bio je spontan, ali pokazalo se – ispravan. Miro je otac njegove cure. U trenutku kad su se upoznali, Marko Sukser – inače student kineziologije – radio je studentski posao kojim nije baš bio zadovoljan. „To mi je bilo čisto mijenjanje vremena za novac. Nije me ispunjavalo“, kaže.

Oduvijek ga je zanimao ručni rad, nešto konkretno, nešto iza čega ostaje trag. Kad ga je Miro pitao želi li probati, pristao je bez velikih planova. Probao je – i ostao.

Počeci su bili jednostavni: bušenje, perforacije, osnovni zahvati. Elementi su bili pripremljeni, a on ih je slagao „kao Ikeu“, kako kaže. Vrlo brzo je počeo raditi i ozbiljnije stvari — pripremu, montažu, rad na terenu.

‘Nema automatizma, uvijek moraš biti koncentriran’

Danas radi cijeli proces, ali i dalje provjerava svaki korak. „Uvijek provjerim dva-tri puta. Provjera traje nekoliko sekundi, a greška znači 20–30 minuta dodatnog posla. Ili novu ploču.“

Najskuplju lekciju naučio je na početku — izbušio je rupu na krivom mjestu na fronti. Fronte su najskuplji dijelovi kuhinje „Odmah sam nazvao Miru i priznao. No, nije bila drama. Naručili smo novu ploču i riješili to. Ali zapamtiš.“

S vremenom, dok se učio stolariji, najviše ga je iznenadio opseg posla. „Shvatiš da nije stvar samo u sastavljanju korpusa. Sve mora biti ravno, precizno, svaki kut točan. I nema automatizma — moraš biti koncentriran cijelo vrijeme.“

‘Fokusiram se satima na jednu stvar’

U radionicu dolaze oko devet. Marko ne voli skakati s posla na posao. Uzme jedan zadatak i radi ga do kraja. „Lakše mi je tako. Fokusiram se satima na jednu stvar i završim je.“

Projekti se često preklapaju. Dok se jedna kuhinja montira, druga se priprema. Dok je jedna u fazi rezanja, druga je već dogovorena s klijentom. Proces ide redom: dogovor s klijentom, materijali i okovi, rezanje, narudžba i preuzimanje ploča, sortiranje u radionici, priprema za montažu — i tek onda teren. „Cilj je što više pripremiti u radionici da montaža bude što jednostavnija”, govori Marko.

Svaki projekt donosi nešto novo — drugačiji detalj, drugačiji spoj, drugačiji način otvaranja vrata. Upravo to ga drži. „Nijedna kuhinja nije ista. Uvijek ima nešto drugačije.“

Atmosfera? „Kad ima puno posla, radi se ozbiljno. Kad nema pritiska, opuštenije je. Ali zna se red.“

Gabrijel je zbog stolarije preselio u Zagreb

Veliki dio posla Marko je naučio i od nešto starijeg Gabrijela. Tutić je u Zagreb preselio prije nekoliko godina iz Pakraca, zbog rada upravo ovdje. Do tada je radio u u staklarskoj industriji, ali privukla ga je stolarija. “S Mirom sam proveo dva dana na montaži i to mi je bilo dovoljno. Odlučio sam preseliti u Zagreb kako bih radio za njega”, otkriva.

Imao je nešto iskustva, ali strojevi i materijali bili su novi. Miro mu je pokazao sve — od rada na strojevima do čitanja nacrta „Najvažniji savjet od Mire? Čitaj nacrte. Sve je zapisano. Ako nešto nije jasno, pitaš.“ A upravo čitanje nacrta bilo mu je najteže.

„Prvih šest mjeseci bilo je puno brojeva i nisam razumio logiku. No, s vremenom mi je ipak sve sjelo na mjesto.“ Danas mu je to rutina.

Kvaliteta materijala je ključna

Najzahtjevniji dio posla je početak montaže. „Dok ne vidiš cijeli prostor i ne posložiš redoslijed rada. Moraš znati odakle krenuti.“ Od materijala, najosjetljivije su, kažu obojica, kompakt ploče. Skupe su i ne opraštaju greške. „Ako ih oštetiš, nema popravka.“

I Gabrijel posebno pamti jednu grešku. Radio je fronte u antracitu, vrlo osjetljivom dekoru. Dok je bušio, nije do kraja očistio stol. Sitna prašina izgrebala je svih šest fronti. Na tamnoj površini ostao je bijeli trag. „Zbilja nismo očekivali da će biti tako osjetljivo”, govori.

Fronte su kasnije iskorištene za dijelove koji nisu vidljivi, ali lekcija je ostala. Između ostalog, ona o materijalima koje koriste – važno je kakvi su, otkud su došli i kako će se ponašati. Danas većinu ploča Bogdanovićeva stolarija naručuje iz Elgrada, od provjerenih proizvođača. Jer, kvaliteta je presudna.

‘Moramo opravdati povjerenje koje smo dobili’

Marko i Gabriel, iako još uvijek gotovo na počecima, nadaju se da su pedantni, barem se trude biti. Jer u ovom poslu moraš biti.

„Radimo stvari koje nisu jeftine, za koje je netko možda morao ozbiljno štedjeti da bi si ih mogao priuštiti. A ljudi s njima potom žive deset, petnaest, pa i dvadeset godina. Zato ono što im stvaramo mora biti kvalitetno i mora biti dobro, jer moramo opravdati povjerenje koje su nam dali”, zaključuju.

---

Hausov native sadržaj nastao u suradnji s tvrtkom Elgrad.