Kultna stolarska obitelj: kako su 4 Rudolfa u 105 godina stvorila malo čudo u Gračanima

‘Kod nas vrijedi malo drugačiji sistem nasljeđivanja posla. Običaj je da svaka generacija preuzme dok je još mlada, ima energije i puno ideja… Stvorili smo odnos u kojem je sad sinko taj kojeg se sluša. On je gazda, to ne mogu biti dvojica’

U Grabeščak 8, u dvorište, ulazi auto, stariji model. Iz njega izlaze dvojica muškaraca, debelo zagrizla u treću dob. Ubrzo pred njih izlazi gospodin Rudolf; nasmijan im nosi drveni stolac. Vidi se da je stari, napravljen prije nekoliko desetljeća; masivan, kvalitetan, stara škola.

Stariji sjeda na njega; čini se zadovoljan. Smije se, prelazi rukom – to je to. Što god da je Rudolf Banek sredio na njemu, sredio je dobro; sada konačno mogu kući.

Obojica su uskoro opet u autu, skupa sa stolcem koji im je Banek pažljivo posložio na stražnje sjedište. Polako izlaze iz dvorišta, stolar ih ispraća do ograde, maše pa se okreće prema nama:
“Idemo u našu gablaonu?”, predloži.

Četiri generacije, četiri Rudolfa

Stolarija Banek na vrhu zagrebačkih Gračana postoji više od 100 godina. Konkretno – 105. U tom periodu prošla je sve: puno država, puno inovacija i puno – Rudolfa.

Sa svakom novom generacijom koja preuzme sad već legendarni obiteljski obrt, dođe, naime, i jedan novi Rudolf. “Nemam pojma zakaj smo svi Rudolfi. Moj deda je 1919. počeo raditi i on je bio prvi s tim imenom. Onda si je zamislil da će mu sin nastaviti priču sa stolarijom pa mu je dao isto ime. Nakon toga samo smo nastavili s Rudolfima, nekak pod normalno”, smije se gospodin Banek kojeg ćemo u ovoj obiteljskoj sagi označiti kao Rudolf III.

On je obrt vodio od 1986. do 2015., kad ga je preuzeo njegov sin – Rudolf IV. “Kod nas vrijedi malo drugačiji sistem nasljeđivanja posla. Običaj je da svaka generacija preuzme dok je još mlada, ima energije i puno ideja. Ja sam ionako zbog srca bio zreo za mirovinu”, objašnjava Banek stariji koji je vođenje posla predao sinu kad je ovaj imao tek 24 godine. On sam je pak imao 22 kad je preuzeo posao od svog tate Rudolfa. Tvrdi da nitko od njih nije morao odabrati stolariju, ali teško je raditi nešto drugo, kad ovo praktički živiš.

“Ja sam kao klinac kratko htio biti automehaničar, deda mi je na to rekao: ‘Može, tu ima mjesta za radionu, preuredit ćemo ti.’ Dakle, nitko me ništa nije tjerao, a nisam ni ja svog sina. I svejedno smo postali stolari. Valjda kad dođeš u nekakve godine kad moraš odlučiti kaj ćeš raditi, automatski misliš da ni ne znaš niš drugo”, kaže Banek stariji.

Svi žive i rade na jednom mjestu

Tog prijepodneva s Banekima sjedimo u sobičku u dvorištu obiteljske kuće. Unutra su poslagani drveni stol i stolci te klupa od punog drveta, po zidovima su posteri i razglednice. Stolarski tim – koji danas čine Rudolf mlađi i Rudolf stariji, dva dugogodišnja zaposlenika Hrvoje i Kiki te dva praktikanta – ovamo svakodnevno dolazi na pauzu. Tu, preko puta radione i podalje od stolarske prašine, piju kave, popodnevnu rakijicu, jedu gablec i drže povremene jutarnje sastanke.

“Kad se ide u neki novi projekt ovdje sjednemo i dogovaramo tko će što raditi. Sin napravi nacrte i bacamo se na posao. A ako je nešto komplicirano, onda dugo sjedimo i filozofiramo o tome kako bismo to mogli izvesti”, opisuje nam radnu dinamiku Banek stariji.

U tom trenutku u gablaonu uletava Bela, vesela, nevjerojatno dobroćudna labradorka. Ovdje, naime, živi cijela obitelj – svatko u svom stanu. Gospodin Rudolf sa suprugom Zdenkom, Rudi sa suprugom i kćeri te Rudijeva sestra sa suprugom i kćeri. I Bela naravno, te mačak Jura (ili Šicko, kako vam se više sviđa), koji se – za razliku od urnebesnog psa veseljaka – vrlo kulerski prešetava posvuda.

Tata radi sve što mu sin zada

Uskoro nam se pridružuje najmlađi Rudolf, današnji šef stolarije Banek. On je, naime, prvo morao skočiti do Zaprešića na izmjeru jednog stana kako bi bili sigurni da će kroz prostor moći proći poveći krevet koji su se upravo spremali početi raditi.

Kreveti, ormari, kuhinje, sistemi za predsoblja, pa i daleko kompliciraniji komadi poput replika starih prozora i vrata kakvi moraju ići na zaštićene zgrade po centru Zagreba… sve to rade Baneki. Ovo posljednje je starijem poseban gušt. On najviše voli raditi s masivom.

“Ja još uvijek volim raditi tu građevinsku stolariju, recimo neki lijepi stolac. Stolac vam je vrh stolarije. Ili replike nekih lijepih vrata i prozora na objektima koji su zaštićeno kulturno dobro. To još malo tko zna raditi u Zagrebu. Zna i moj sin, ali on to radije proslijedi meni. Naime, to traje dugo i jako je zahtjevno, a zapravo nikad ne uspijete naplatiti silno vrijeme i trud koje ste uložili u to. On onda radije za to vrijeme napravi pet kuhinja, dok ja u ovome uživam”, objašnjava Banek stariji.

Naime, iako je Rudi, kako ga tata zove, preuzeo posao, to ne znači da gospodin Rudolf više ne radi. Dapače, tu je gotovo svakodnevno i radi apsolutno sve što mu mladi šef zada; od izrade ormara do metenja radione, a nedavno je završio i prilično neobičan projekt – barku. “Čovjek mu je došao s nacrtima i ovaj je rekao može, iako ništa slično prije nije radio. Mislim da mu je to najluđi posao dosad, ali uspio je. Barka zbilja plovi!”, govori mladi šef.

‘Poslušan sam, ne mogu biti dvojica gazde’

Pitamo Baneka mlađeg kako mu je raditi s tatom. “Ma super!”, ispali kroz smijeh, s jasno naglašenom ironijom u glasu. Ali onda ipak dodaje: “Ali zapravo, zbilja je super. Nikad nije dosadno”.

Stariji Rudolf na to dodaje: “Stvorili smo odnos u kojem je sad sinko taj kojeg se sluša. On je gazda, to ne mogu biti dvojica. Ako me pita za savjet, rado ću mu ga dati, ali ako ne pita – šutim”.

Svi ga pogledamo s blagom nevjericom pa uzvikne: “Stvarno!”. Rudi brzo podrži oca: Ma vrijedan je kao pčelica. Sve sluša, sve napravi”, kaže pa uputi ocu blagi pogled.

‘Nitko me nije gurao u stolariju, došlo je prirodno’

Prirodno, ponekad se i svađaju. Bez obzira na znanje koje se prenosi s koljena na koljeno, svaka generacija donosi nešto novo i ima neke svoje metode. A one se tu i tamo kose. Najčešće se porječkaju oko toga kako nešto napraviti. Stariji misli da će mlađem biti lakše ako napravi nešto na njegov način, a mlađi obrnuto.

Ali, s vremenom – barem u većini slučajeva – naučili su pustiti jedan drugoga da svaki radi kako želi. Posao je na kraju, kaže Rudolf mlađi, uvijek jednako kvalitetno napravljen, samo im je put do cilja možda malo drugačiji. “Pritom, ja ću uvijek ako zapnem na kraju pitati tatu za savjet, to nije upitno”, napominje.

Banek mlađi danas ima 33 godine i oduvijek je, kaže, znao da će nastaviti obiteljski posao. Kao klinac muvao se po radioni uz tatu i djeda, kao nekad njegov tata uz svog tatu i djeda. “Nitko me nije gurao, ali došlo je nekako prirodno. Odrastao sam uz to”, govori.

Sve je počelo 1919. s prvim Rudolfom

Njihova cijela stolarska priča seže u 1919., kad je Rudolf I. izučio stolarski zanat u školi i počeo raditi u podrumu stare kuće pa 1921. i službeno pokrenuo vlastiti obrt. Živio je tu u Gračanima, malo dalje na vrhu brda, a ovu kuću – u kojoj se i danas sve nalazi – kupio je par godina kasnije i u njoj stvorio radionu. Stari golemi natpis ‘Stolarija’ i dalje stoji iznad vrata, a Baneki ga svakih nekoliko godina pofriškaju novom bojom.

“Još uvijek čuvam rješenje iz 1921. u kojem piše kako se ‘Banek Rudolfu izdaje dozvola za tjeranje obrta’. Tako se to nekad zvalo – tjeranje obrta… Imam i ugovor koji je za mog dedu potpisao njegov tata, da bude naučnik na praksi, a u kojem vrlo precizno pišu odgovornosti oko njega – tko ga hrani, gdje spava… Nekad je sve bilo drukčije”, priča najstariji Banek.

On je imao deset godina kad je djed Rudolf umro, ali još uvijek pamti neke jedinstvene momente s njim. Recimo, ovaj s lijesom:

“Deda je nekad dosta radio ljesove, kasnije sam ih i ja delao sa svojim starim. I tako je deda jedan dan sam sebi napravio lijes; onak top, fini hrastov. Veli: ‘Kad umrem, samo ga trebate kratko izlakirati. Imat ćete taman vremena’. I tako deda spremi gotov lijes gore na ormar da ga čeka kad umre, kad jedan dan dođu neki ljudi i zapnu baš za taj lijes. I ništa, dal im je svoj, a sebi je moral delat drugi”, smije se.

Kola s materijalom gurali gore u Gračane

Rudolf III. o starim vremenima govori s nostalgijom, ali sjeća se i koliko je znalo biti teže. Recimo, kad je svaki odlazak po materijal bio ozbiljna akcija. “Kad bi došlo vrijeme za nabavu, moj stari bi morao uzeti cijeli dan samo za to. On i kolega bi se spustili iz Gračana s kolima koja imaju ona dva velika kotača i dugačke šipke za vuču, pa bi s njima otišli u grad, natovarili u dućanu u Jurišićevoj ogromne panel ploče i gurali ih ostatak dana natrag tu gore u Gračane”, prisjeća se.

Sjeća se i kad se priča s materijalima odjednom iz temelja promijenila. On je već debelo bio u obiteljskom poslu. “To je bilo prije 30-ak godina. Čuli smo da je u dio skladišta PP Maksimir u Barutanskom jarku ušao Elgrad i da osim ploča imaju mašinu s kojom vam ih na licu mjesta režu na manje dijelove da vam stanu u auto. To je zvučalo nevjerojatno, odmah sam to otišao vidjeti. Kad sam ušao u to skladište, vidio formatnu pilu i izbor materijala i upoznao te ljude, to je bilo to.”

Dvije obiteljske tvrtke rasle jedna uz drugu

Tri desetljeća kasnije, obiteljska stolarija i obiteljska kompanija i dalje se drže zajedno. Ono što ih veže jest, kaže Banek, stara škola i neke iste, stare vrijednosti. Koliko god i jedni i drugi napredovali, rasli, mijenjali se i širili, jedna stvar ostala je ista.

“Znam ih od samih početaka, kad su počeli s tim jednim skladištem. I vrlo brzo su se počeli širiti, pa danas su po cijeloj Hrvatskoj sa svim mogućim materijalima i mogućnostima obrade. Ali, znate li što je stari gazda Miro (Miro Abramović, osnivač Elgrada, op.a.) napravio kad im je krenulo? Nije zaboravio kako su i s kim počeli. Nije rekao: ‘E sad mi treba novi menadžment’. Ne.

Uzeo je ljude s kojima je počeo s tom jednom jedinom pilom u skladištu i rekao: ‘Vi ste moj menadžment’. Svi ljudi koje sam ja tada davno upoznao, oni su završili u upravi firme i rasli zajedno s njom. I danas je isto. I zato ih cijenim. Kakvi su prema svojima, takvi su i prema nama koji surađujemo s njima. Danas je to rijetkost”, govori Banek.

Nage dame i Franjo Tuđman na zidu

Nešto kasnije, vodi nas kroz svoju stolarsku radionu. Prostor je poveći, na podu je još uvijek parket koji je prvi Rudolf postavio, a kroz goleme prozore probija raskošno svjetlo. Radiona je s godinama postajala sve veća i veća, pa se danas proteže kroz nekoliko prostorija u kojima su raspoređeni aparati na kojima ekipa svakodnevno radi. Posvuda su kant mašine, cirkulari, razne druge pile, brusilica, alati… Naravno, tu je i neizostavni kalendar s nagim damama, prastari isječci iz novina i uokvireni – Tuđman.

“U tom okviru vam je prije Franje stajal Tito, prije njega Pavelić… A kaj da vam velim, mi smo vam klasična obrtnička radiona.”, smije se Rudolf stariji. Pitamo ga koliko se posao promijenio, u odnosu na njegovo vrijeme.

“Ha, dosta. Danas više nije dovoljno biti samo stolar, moraš biti i električar, bravar, lakirer… Traže se ledice u elementima, visoki sjaj, razna čudesa. I sve je puno brže. Nekad bi nam naručili cijelu spavaću sobu, dakle bračni krevet, dva ormara, dva nahtkasla i psiha. I to se onda radilo šest mjeseci. Danas mi to više nitko neće ni naručiti, niti toliko čekati. Danas moraš, ovisno o tome koliko je nešto zahtjevno, biti gotov za 2 do 15 dana. Sve je puno brže.”

Gospodin Banek danas je i sam djed. Ovdje se danas – kao u prošlosti on, prije njega njegov otac, a nakon njega njegov sin – igraju dvije djevojčice; Laura (9) i Anđela (4). Laura je Rudijeva kćer, Anđela njegove sestre.

Ako budu htjele, kćeri će nastaviti obiteljski posao

Što ako curice jednog dana požele nastaviti obiteljski posao?

“Ak bu Laura htjela, neka, hvala Bogu. Nek bude kaj god hoće. Ima li boljih i lakših poslova od stolarskog? Apsolutno. Ovo je nevjerojatno naporno, fizički i psihički. Ali, ako će to biti ono što ona želi, mi ćemo je podržati i sve joj pokazati”, kaže Rudi koji svojoj kćeri tu i tamo dozvoli da zabija čavle; “Dosta je dobra, zabije ih ravno i ni jednom se nije lupila čekićem po prstu!”, iako se zasad po radioni više voli samo voziti romobilom.

Ako dođe dečko, hoće li biti Rudolf?

Na kraju, zanima nas još jedna sitnica, jer teško ju je ignorirati – ako Rudi jednog dana dobije sina, hoće li ga nazvati Rudolf? Djed je u svom odgovoru prilično oprezan: “Ja se u to ne bum mešal. Mislim da je danas ipak malo drukčije, nisam siguran koliko bu mu žena dala…”, smije se.

No, Rudi nema dvojbe. Bez razmišljanja ispali: “Naravno da hoću! Ne znam zakaj, ali to je sad naprosto tak u našoj obitelji. Moja supruga veli da nema šanse, ali moram. Možemo mu dati i dva imena kaj se mene tiče, ali jedno mora biti Rudolf!”

U jednom trenutku, dolazi gospođa Zdenka, Rudolfova supruga i Rudijeva mama.

“Je li bio deda?!”, pita uzbuđeno.
“Koji deda?”, zbunjen je gospodin Rudolf.
“Deda sa stolcem!”, odgovara gospođa.
Kad joj suprug objasni da je već bio i otišao, vidno je razočarana; “Šteta, baš sam ga jako htjela pozdraviti.”
Suprug je pogleda nježno.
U tom mini momentu, kao i onom s početka naše priče, zapravo se otkriva sve što o Stolariji Banek trebamo znati.

---

Hausov sadržaj nastao u suradnji s tvrtkom Elgrad.