Mihael Klanjčić (29)

‘Rad ne nastaje zbog drugih. Nije poanta da meni kao gledatelju bude super. To je priča osobe koja je to stvorila. U konačnici ne trebamo znati što je pjesnik htio reći, nego ono što se pojavilo u nama’

Od svih umjetnika s kojima smo razgovarali za ovaj mali serijal, Mihael Klanjčić možda najiskrenije progovara o krizama i borbama sa samim sobom, sa svojom umjetnošću.

Šećemo po Voltinom, tamo dijeli atelje s Ivom Zagodom, prostor u koji se spuštate u vrtu jedne od kućica. No, mi idemo van. Ugodan je dan. Pitamo ga odmah kako se nosi s hajpom koji se oko njega stvorio posljednjih godinu – dvije. Bivši profesori predviđaju mu ozbiljnu karijeru, a prošle godine dobio je Nagradu Radoslav Putar, najvažnije domaće priznanje za jednog mladog umjetnika.

“Ne razmišljam o tome previše. Svi ti hajpovi su prolazni. Jedan traje dok ne dođe neki drugi”, govori opušteno, neimpresionirano.

Vidi nešto odbačeno i privuče ga

Puno ga više, kaže, zaokuplja idući rad. To vječno pitanje – što sljedeće? “Jer hajp kao hajp je super, ali ako nema idućeg rada, ne znači ništa. Ako ga imam, onda mi je potpuno svejedno. Tada sam spreman za bilo što.”

Kad smo razgovarali, u kasno ljeto, Klanjčić je upravo bio u fazi pronalaska tog idućeg rada. Do njega ga je u tom trenutku, između ostalog, trebao dovesti i željezni okvir za svjetiljku koji mu stoji u ateljeu, a koji je ranije negdje pokupio. Tako često nastaju njegova djela. Vidi nešto odbačeno – često na ulici – i privuče ga.

“Našao sam tu konstrukciju, kao i hrpu drugih prije toga. Nešto nađem, uzmem pa mi stoji, dok razmišljam. Stalno mi se vrti po glavi. Iz dana u dan, dok mi ne sine. I tada znam što s tim želim.”

Kako se odmaknuti od onoga što je dobro

Dok šećemo, pitamo ga zna li konačno što bi s tim okvirom u ateljeu. “Imam ideju, ali još razmišljam.” Dugo mu je, govori iskreno, bio problem odmaknuti se od nekog rada za koji je osjetio da je dobar. Naprosto krenuti dalje.

“To mi se, recimo, dogodilo s prvim slikama s kojima sam izašao, slikama-folijama. Bile su dobre pa mi je u jednom trenutku ta folija postala užasno bitna. Uhvatio sam se za nju. Kako bih skupljao stvari i razmišljao što ću od njih napraviti, tako mi je bilo sve logičnije da opet uzmem foliju i da se sve vrti oko nje. Bilo je teško odmaknuti se od toga”, priznaje.

‘Radove ne želim zatvarati svojom pričom’

U svaki predmet od kojeg u konačnici stvori rad, Klanjčić pretoči neku situaciju, iskustvo, neku svoju priču. No, ne voli ih otkrivati, nametati ih drugima. “To su neke moje intimne situacije. A i draže mi je da taj rad ostane otvoren drugome, da ta osoba u njemu vidi vlastitu priču. Ne želim ga zatvarati svojom.”

Klanjčićevi radovi, između ostalih, uključuju sljedeće: madrac na kojem se nalazi crveni pleksiglas, drvenu gredu obloženu prozirnim pleksiglasom, stolac s ogledalom, razbijenu cijev, krug od roze folije i papira na platnu… Dakle, apstraktni su. Na pitanje kako bi ih objasnio nekome, odgovara anegdotom:

“Neki dečko mi je nedavno za jedan od radova rekao: ‘Sori, ali meni ti nije jasno kaj je to’. Ja se nemam zašto ljutiti na to. Ali, rad ne nastaje zbog drugih. Nije poanta da meni kao gledatelju bude super. To je priča osobe koja je to stvorila”, govori.

‘Ne trebamo znati što je pjesnik htio reći’

Tu otkriva i vlastiti razvoj, početne pokušaje da shvati tuđe radove.

“U početku sam stalno tražio intervjue umjetnika, u nadi da su negdje nešto rekli o svojim radovima koji meni nisu bili jasni. Da su dali bar neko objašnjenje. Kad bih i našao nešto, oni bi to tako rekli da ja opet ništa nisam kužio. Ali, što je više vrijeme prolazilo i što sam više bio u tome, tako se moja percepcija mijenjala… Ovisno o stanju mog uma, počeo sam viđati stvari. Ne kažem da danas vidim ono što vidi umjetnik koji je to stvorio, ali vidim. Mislim da u konačnici ne trebamo znati što je pjesnik htio reći, nego ono što se pojavilo u nama.”

Krize vidi kao nezaobilazan proces rada

Klanjčić ne bježi od svoje nesigurnosti. O njoj govori otvoreno, ne dozvoljava si samozavaravanje. Okidač mu je gotovo uvijek isti – ideja. Koja je iduća, kada će doći, kako će je izvesti. “Imam hrpu tih perioda kad ne znam što bih radio. Kad mi je sve besmisleno, kad ne kužim zašto radim to što radim. U njima se uvijek iznova pitam: bih li se ja ovime uopće trebao baviti?”

No, s vremenom je naučio vidjeti te krize kao nezaobilazan proces rada. Iako teške, često jedva podnošljive, na kraju ga dovedu tamo gdje treba doći.

“U tim periodima ništa mi ne izlazi, ali te krize su zapravo dobre jer me uvijek na kraju dovedu do nečeg novog. Često traju mjesecima, gotovo da se događaju u istim intervalima. Iako radim svaki dan – ništa. A onda se odjednom dogodi jedan rad, i ne bude mi loš. Pa drugi, treći. I kriza prođe, a ja shvatim da počinjem nešto novo…”

• * upit za radove možete poslati direktno umjetniku na Instagram
• * fotografije radova snimili: Juraj Vuglač i Šimun Bućan

Radove Mihaela Klanjčića možete pogledati u galeriji ispod: