Kristian Kožul: ‘Strata’ kao prijelaz između privatnog i javnog

‘Umjetnička djela trebaju mijenjati atmosferu prostora — reflektirati i produbljivati vrijednosti koje dijelimo kao društvo. U svojoj definiciji umjetničko djelo je jedinstveno, trijumf individualnosti i osobne slobode’

Kristian Kožul za projekt Franc Zagreb stvara reljef „Strata“, koji spaja različite materijale — drvo, umjetnu kožu, plastificiranu tkaninu i perspex — u jedinstvenu kompoziciju koja transformira ulazni prostor zgrade. Njegov rad igra se percepcijom svakodnevnog, kombinira poznate materijale u neobične forme i stvara trenutke začudnosti i kontemplacije za stanare i posjetitelje.

Kroz ovaj intervju, Kožul otkriva kako umjetnost može oblikovati atmosferu zajedničkih prostora, potaknuti osobnu interpretaciju i postati simbolički element prijelaza između privatnog i javnog života.

Bartaković: Reljef ‘Strata’ za Franc Zagreb izrađen je kombinacijom drveta, umjetne kože, plastificirane tkanine i perspeksa. Kako ti materijali oblikuju senzaciju i doživljaj prostora za buduće stanare?

Kožul: Materijali korišteni za izradu reljefa tradicionalno se upotrebljavaju u izradi namještaja, pa time donose određenu familijarnost. Ta kvaliteta prepoznatljivosti ovdje je postavljena u novi kontekst i stvara osjećaj začudnosti pri ulasku u zgradu, naglašavajući posebnost i individualnost životnog prostora. Umjetnički rad djeluje kao fokalna točka promatračeve pažnje — svojevrsni gateway prelaska iz javnog u privatni prostor i obrnuto.

Bartaković: U dosadašnjem radu često ste koristili industrijski proizvedene predmete u neobičnim kombinacijama. Što Vas je inspiriralo za ovu specifičnu kompoziciju u projektu Franc i kakvu poruku želite prenijeti?

Kožul: U trenutku kada je naš identitet sve češće definiran materijalnim posjedovanjem objekata s lako čitljivom simboličkom vrijednošću, jedinstvenost doživljaja i osobne interpretacije umjetničkog djela postaje prostor slobode i individualnosti. Postavljanje skulpture u prostor koji svakodnevno dijelimo svakom promatraču otvara upravo taj prostor kontemplacije, pozivajući ga na osobnu interpretaciju začudnog objekta koji nije određen socijalnim kodom vrijednosti.

Bartaković: Vaša djela nerijetko proizlaze iz fascinacije spektakularizacijom svakodnevice i istraživanjem podsvjesnog. Kako se taj pristup reflektira u skulpturi za ulaz kompleksa Franc?

Kožul: Rad za Franc poigrava se idejom sigurnosti. Materijali su poznati, mekani, gotovo dosadni u svojoj prepoznatljivosti — a ipak, njihov kolorit i obrada stvaraju osjećaj odvojenosti i nedodirljivosti. Promatrač se suočava s neobičnim, s anomalijom u inače poznatom prostoru, gotovo prisiljen posegnuti za vlastitom interpretacijom, oslanjajući se isključivo na osobna iskustva.

Bartaković: Umjetničke intervencije u javnim i polujavnim prostorima, poput ovih u Francu, mogu mijenjati atmosferu zajedničkih prostora. Kako razmišljate o mogućoj interakciji Vašeg djela s navikama i svakodnevicom stanara?

Kožul: Umjetnička djela trebaju mijenjati atmosferu prostora — reflektirati i produbljivati vrijednosti koje dijelimo kao društvo. U svojoj definiciji umjetničko djelo je jedinstveno, trijumf individualnosti i osobne slobode. Ako mogu biti potpuno optimističan, volio bih da moj rad doprinese posebnosti prijelaza između privatnog i javnog aspekta života stanara. Da postane svojevrsni simbolički element koji apostrofira tranziciju — mentalna membrana koja propušta stanare iz prostora privatne zatvorenosti u javno, i obrnuto.

Bartaković: U novim radovima često istražujete forenzičku preciznost i biomorfne forme. Što za Vas znače ti elementi u suvremenom kontekstu stanovanja — može li umjetnost otvoriti nova pitanja i interpretacije života u zgradi?

Kožul: Opsjednuti smo individualizacijom našeg privatnog prostora. Iza zatvorenih vrata osjećamo potrebu, ako ne i dužnost, stvoriti prostor koji će reflektirati našu osobnost, posebnost i individualnost. Možda je moguće oblikovati specifične polujavne prostore koji će služiti kao tranzitorni poligoni između visoko individualiziranog privatnog prostora i komunalnog kompromisa javnog prostora — prostore koji osnažuju našu individualnost, kreativnost i znatiželju.

Bartaković: Kao umjetnik koji izlaže međunarodno i nosi iskustva iz različitih kulturnih konteksta, što Vas je posebno motiviralo u radu na ovom hrvatskom, specifično urbanom projektu?

Kožul: Sjećam se kada sam prvi put vidio reljef Dušana Džamonje u Ininoj zgradi kod Kvatrića. Osjetio sam gotovo zavist prema ljudima koji svakodnevno prolaze kroz predvorje pokraj njega i žive taj jedan izdvojeni, privilegirani trenutak u kojem je taj reljef — samo njihov. Toliko snažno prisutan u njihovom svakodnevnom dolasku i odlasku iz zgrade. Osnažujući svjedok prolaska. Koji umjetnik ne bi poželio stvoriti takav trenutak zaljubljenosti i svrsishodnosti vlastitog rada?

Bartaković: Što biste voljeli da stanari i njihovi gosti najviše osjete ili prepoznaju u susretu s Vašom intervencijom — koji je „trag“ koji želite ostaviti u prostoru ulaza?

Kožul: Ambiciozno bih želio da se stanari zaljube u umjetnički rad. Da specifičnost materijalnog prisustva postane mentalni okidač ugode pri ulasku, i u manjoj mjeri — sjete pri odlasku. Da funkcionira kao emocionalno pojačalo, začudni objekt koji ne posjeduju, ali koji na simboličkoj razini postaje njihov.

---

Hausov native sadržaj nastao u suradnji s MADO grupom.