Predrag Todorović o ‘Zlatnoj ljusci’ – svjetlosti, promjeni i tišini u srcu prostora

‘Ulazni prostor doživljavam kao ‘prvi dah’ zgrade – mjesto prijelaza između vanjskog i unutarnjeg svijeta. Htio sam da rad tu ne bude samo dekoracija, nego prijelaz – nešto što te svaki put, možda i nesvjesno, uspori. Da unese toplinu, da podsjeti na svjetlost i sloj prirodnosti u dizajniranom prostoru’

Kipar Predrag Todorović predstavlja svoju instalaciju „Zlatna ljuska“ — reljef izrađen od akrilne plastike s patiniranom pozlatom, nastao u sklopu projekta Mado grupe za rezidencijalni kompleks Franc Zagreb. Djelo je razvijeno iz umjetnikova ciklusa Ljuske, koji istražuje procese transformacije, odlaganja starih slojeva i rasta.

U „Zlatnoj ljusci“ Todorović spaja umjetno i prirodno, industrijsko i organsko, dok pozlata unosi svjetlost koja nije tek dekorativna, već duhovna — svjetlost koja diše s prostorom i ljudima koji kroz njega prolaze. U ovom razgovoru govori o simbolici zlata, energiji materijala i ulozi umjetnosti u oblikovanju svakodnevnog iskustva stanovanja.

Bartaković: Vaša instalacija za Franc Zagreb izrađena je od akrilne plastike s patiniranom pozlatom. Kako ste odabrali taj materijal i što on, po Vama, unosi u prostor — svjetlo, refleksiju ili određenu energiju?

Todorović: Instalacija je nastala prema jednom manjem modelu koji sam izradio prije nekoliko godina, u sklopu ciklusa Ljuske. Investitoru se tada svidio taj rad, pa je iz toga proizašla ideja o većem, site-specific reljefu za Franc Zagreb. Materijal za mene nikad nije samo tehnički izbor, nego nositelj značenja. Akril, kad se oblikuje vatrom i deformira, gubi svoju tvorničku sterilnost i postaje gotovo organski – kao da je izrastao iz zemlje, a ne iz industrije. U toj napetosti između umjetnog i prirodnog pronalazim energiju djela.

Ciklus Ljuske proizašao je iz ideje transformacije – odbacivanja starog sloja da bi se otvorio prostor za rast. One su metafora promjene, procesa sazrijevanja, a ujedno i podsjetnik na ono što nas je štitilo. Zbog toga sam osjetio potrebu da neke od tih ljuski pozlatim. Pozlata unosi svjetlost koja nije dekorativna, nego gotovo duhovna – ona diše s prostorom, reagira na svjetlo dana i pokret ljudi. Time prostor postaje živ, promjenjiv i pun refleksija. 

Bartaković: Na prvi pogled skulptura djeluje poput valovite zlatne površine koja se neprestano mijenja ovisno o svjetlu i kutu pogleda. Što želite da promatrač osjeti u tom trenutku susreta s djelom? 

Todorović: Volio bih da osjeti trenutak tišine – onu neobjašnjivu pauzu kad te nešto zadrži, prije nego što to možeš imenovati. Zatim, možda, zahvalnost – kao da si otkrio nešto vrijedno… promjenu, sloj vremena. Svjetlo i refleksija su tu da potaknu osobni doživljaj: netko će vidjeti odraz sebe, netko ljusku prošlosti, netko samo treperenje svjetla – i sve su te interpretacije jednako točne. 

Bartaković: U vašem radu često se spominju pojmovi autentičnog iskustva i metafizičkog podteksta. Kako se taj duhovni sloj manifestira upravo u ovoj instalaciji?

Todorović: „Zlatna ljuska“ je simbol transformacije – osjećaj poštovanja prema procesu i materiji. Nastala je iz potrebe da se zahvalim onome što odbacujemo kako bismo rasli – starim slojevima, oblicima, iskustvima. Zato pozlata ovdje nije imitacija, nije “fejk”, nego pravo 23-karatno zlato. Ono za mene simbolizira autentičnost i čistoću geste. Zlato ne upija svjetlo, nego ga vraća natrag – i u tom povratu, u toj razmjeni između materije i svjetla, događa se ono što zovem duhovnim slojem. To nije naracija, nego trenutak tišine, introspekcije – kratki susret sa sobom, bez riječi. 

Bartaković: Djelo će biti smješteno u ulaznom prostoru jedne od zgrada Franca Zagreb — mjestu svakodnevnog prolaska i susreta. Kako ste promišljali tu interakciju između umjetnosti i svakodnevnog života stanara?

Todorović: Ulazni prostor doživljavam kao „prvi dah“ zgrade – mjesto prijelaza između vanjskog i unutarnjeg svijeta. Htio sam da rad tu ne bude samo dekoracija, nego prijelaz – nešto što te svaki put, možda i nesvjesno, uspori. Da unese toplinu, da podsjeti na svjetlost i sloj prirodnosti u dizajniranom prostoru. Volim kad je rad postavljen u svakodnevni kontekst; vjerujem da ima moć mijenjati ritam – i to je ono što me zanima. Taj trenutak usporavanja, pa opet pokreta, za mene je svojevrsna granica između vanjskog i unutarnjeg svijeta. Tako rad na ulazu najavljuje i ulazak u posvećen prostor – koji nije samo arhitektonski, nego i osobni, unutarnji. 

Bartaković: Zlato u vašem radu djeluje gotovo kao svjetlosna membrana – istodobno luksuzna i meditativna. Ima li ono za vas simboličko značenje u kontekstu suvremenog stanovanja?

Todorović: Zlato me zanima više semantički i kao energija nego kao materijal. U starim kulturama ono je predstavljalo svjetlost, istinu, neprolaznost. U današnjem kontekstu, gdje je sve prolazno i brendirano, zlato mi je način da prizovem ideju trajanja i unutarnjeg sjaja. U prostoru stanovanja ono ne simbolizira luksuz, nego unutarnju vrijednost – toplinu, svjetlost koja ostaje, a ne blještavilo koje prolazi. 

Bartaković: Projekt Franc Zagreb spaja arhitekturu i umjetnost u jedinstveno iskustvo stanovanja. Kako vidite ulogu umjetnosti u oblikovanju identiteta takvih prostora? 

Todorović: Umjetnost unosi sloj emocije i „nesavršenosti“ u arhitektonsku preciznost. Ona je ono što prostoru daje dušu – kroz pomak u neku zaboravljenu realnost i objektivnost. Kad arhitektura i umjetnost dišu zajedno, kad su uklopljeni harmonično – prirodno, a ne usiljeno ili jedno na račun drugog – nastaje iskustvo koje je više od funkcije i estetike. Tada prostor postaje doživljaj, točka identiteta. 

Bartaković: Što biste željeli da vaša instalacija dugoročno donese budućim stanarima Franca — koji osjećaj, trag ili doživljaj biste voljeli da ih prati kroz vrijeme? 

Todorović: Volio bih da ih prati osjećaj smirenosti i unutarnjeg bogatstva. Da „Zlatna ljuska“ s vremenom postane dio njihove svakodnevice, ali da zadrži onu moć iznenađenja. Da ih s vremena na vrijeme podsjeti na nužnost promjene, na proces rasta u kojem je potrebno odbaciti staro, ali mu ostati zahvalan. Ako ih barem na trenutak poveže s tom refleksijom, rad je ispunio svoju svrhu. 

---

Hausov native sadržaj nastao u suradnji s MADO grupom.