Alem Korkut o ‘Slapu’ – skulpturi koja diše ritmom svjetla i vode

‘Svaka umjetnina u javnom prostoru ulazi u dijalog s arhitekturom i s ljudima koji će ju svakodnevno gledati. Nadam se da će ‘Slap’ postati točka susreta, vizualni akcent koji oplemenjuje svakodnevicu stanara i prolaznika’

Kipar Alem Korkut, jedan od najistaknutijih suvremenih hrvatskih kipara, u sklopu projekta Mado grupe za rezidencijalni kompleks Franc Zagreb stvorio je skulpturu „Slap“ – dinamičnu formu izrađenu od MDF-a i epoksida, obojanu poliuretanskom bojom.

Djelo istražuje suodnos stabilnog i fluidnog, materijalnog i duhovnog, pretvarajući „umjetni“ materijal u metaforu vode — elementa koji simbolizira kretanje, promjenu i život. U razgovoru Korkut otkriva kako „Slap“ nije samo statičan objekt, nego živi organizam koji reflektira svjetlo, prostor i prolaznost, unoseći ritam prirode u suvremeni urbani kontekst Franca Zagreb.

Bartaković: Vaša skulptura ‘Slap’ izrađena je od MDF-a i epoksida, s poliuretanskom bojom. Što Vas je potaknulo da odaberete upravo te materijale i kako oni prenose ideju kretanja i vode — nečega što je u svojoj prirodi neuhvatljivo i promjenjivo?

Korkut: Materijal sam izabrao zato što omogućuje stvaranje konstrukcije koja je čvrsta, ali istodobno i vizualno podatna, sposobna prenijeti osjećaj gibanja. MDF i epoksid zajedno stvaraju osnovu koja mi dopušta modeliranje površina u kojima se svjetlost lomi poput valova, dok poliuretanska boja daje završni sloj koji dodatno naglašava dinamiku refleksije.
Upravo kroz taj kontrast između stabilnog i fluidnog nastojim prikazati prirodu vode, tvar koja nikad nije ista, ali uvijek prepoznatljiva. Materijal, iako umjetan, postaje metafora neuhvatljive energije i stalne promjene.

Bartaković: U Vašem opusu često istražujete ravnotežu između figuracije i apstrakcije, te između prirodnog i umjetnog. Kako se taj dijalog očituje u radu ‘Slap’? Može li ‘vodopad’ od umjetnih materijala prenijeti osjećaj prirodne snage i prolaznosti?

Korkut: U svojem radu često promišljam odnos figurativnog i apstraktnog, tjelesnog i duhovnog, dviju sfera koje zajedno čine našu egzistenciju. „Slap“ je pokušaj pronalaska ravnoteže između tih krajnosti: skulptura posjeduje prepoznatljiv oblik koji asocira na vodopad, no njezina forma izmiče doslovnosti.

Korištenje suvremenih materijala omogućuje mi stvaranje strukture koja odražava duh današnjeg vremena, ali i zadržava dubinsku povezanost s prirodom. Na taj način, „umjetni“ vodopad postaje nositelj prirodne snage, ritma i prolaznosti, kvaliteta koje se ne nalaze samo u materiji, već u načinu na koji ju promatrač doživljava. Skulptura nosi naziv „Slap“, što asocira na zvuk, pokret i energiju.

Bartaković: Koliko je zvuk ili ritam pokreta važan za Vaše kiparstvo i način na koji promatrač doživljava prostor i formu?

Korkut: Pokret i ritam za mene su vrlo važne komponente kiparstva. Oni postoje u samoj strukturi djela, u načinu na koji površine „vibriraju“ pod svjetlom, u ponavljanju oblika i linija koje stvaraju osjećaj kretanja. Moji radovi često pokušavaju uhvatiti trenutak pokreta, kao da se skulptura zaustavila tek na tren u svojoj trajnoj dinamici.

Bartaković: Vaš rad redovito uključuje suvremene tehnologije, senzore i interaktivnost, a ujedno ste poznati po istraživanju prirodnih procesa koji oblikuju materijal. Je li i ‘Slap’ na neki način zamišljen kao živi organizam — rad koji komunicira s prostorom, svjetlom ili vremenom?

Korkut: Vjerujem da svaka skulptura, ako je iskreno zamišljena, postaje živi organizam, ne zato što se fizički mijenja, već zato što se mijenja njezin odnos prema prostoru, svjetlu i promatraču. Rad „Slap“ nije zamišljen kao statičan objekt; on reagira na svoje okruženje. Svjetlost koja se odbija od njegove površine tijekom dana stvara stalno nove nijanse i teksture, čineći ga gotovo „dišućim“ bićem koje živi u ritmu prostora u kojem se nalazi.

Bartaković: U svojim djelima preispitujete odnos čovjeka i prostora, memorije i trajanja. Kako zamišljate da će ‘Slap’ djelovati u kontekstu zgrade Franc Zagreb — može li skulptura utjecati na atmosferu mjesta i iskustvo njezinih stanara?

Korkut: Svaka umjetnina u javnom prostoru ulazi u dijalog s arhitekturom i s ljudima koji će ju svakodnevno gledati. Teško je predvidjeti kako će tko reagirati jer umjetnost uvijek otvara različite mogućnosti tumačenja. Uvjeren sam da „Slap“ neće ostati neprimijećen. Njegova prisutnost, energija i refleksivnost trebali bi unijeti dinamiku i osjećaj protočnosti u prostor zgrade Franc Zagreb. Nadam se da će skulptura postati točka susreta, vizualni akcent koji oplemenjuje svakodnevicu stanara i prolaznika.

Bartaković: Vaše javne skulpture prepoznatljive su po minimalističkom izrazu i snažnom simboličkom naboju. Postoji li simbolički sloj i u ‘Slapu’ — možda ideja o pročišćenju, protoku vremena ili energiji koja stalno kruži?

Korkut: „Slap“ je dio šireg ciklusa radova u kojima istražujem simboliku vode, elementa koji u sebi nosi život, promjenu, pročišćenje i neprekidni tijek vremena. Voda je metafora unutarnjih stanja: ona spaja stvarno i duhovno, vidljivo i skriveno. U skulpturi nastojim prikazati taj neprestani prelazak između oblika i bezobličnosti, materije i energije. U tom smislu, vodopad je simbol stalnog kretanja, sile koja obnavlja, briše i ponovno stvara.

Bartaković: Kao autor brojnih javnih radova, imate veliko iskustvo u stvaranju umjetnosti koja komunicira s arhitekturom i svakodnevnim životom. Kako je suradnja na projektu Franc Zagreb utjecala na Vaš proces — što Vam je bilo najizazovnije ili najinspirativnije u tom kontekstu?

Korkut: Najveći izazov bio je doživjeti prostor koji još nije postojao. Kada smo započeli razgovore o mogućem umjetničkom rješenju, zgrada je bila tek u fazi izgradnje temelja. Morao sam zamišljati njezinu buduću atmosferu, svjetlosne odnose, način na koji će ljudi kroz nju prolaziti. Ta faza apstraktnog promišljanja bila je istodobno i najinspirativnija: pokušati pronaći djelo koje će nadopuniti arhitekturu, ali i donijeti joj dodatnu dimenziju, onu emocionalnu i simboličku. Vjerujem da „Slap“ uspijeva povezati te razine u jednu harmoničnu cjelinu.

Bartaković: Na kraju, ako biste željeli da stanari Franca Zagreb zapamte ovaj rad po jednom osjećaju, dojmu ili misli — što biste voljeli da to bude?

Korkut: Volio bih da ovaj rad bude poticaj, poziv da se zaustavimo, pogledamo, promislimo i otkrijemo ljepotu koja nas okružuje, čak i u naizgled svakodnevnim prostorima. Pozvao bih stanare da istraže i druge umjetničke intervencije unutar kompleksa Franc Zagreb, da se upoznaju s radovima kolegica i kolega i da kroz tu raznolikost osjete širinu i visoku razinu suvremene hrvatske umjetnosti. Jer upravo u tim susretima između prostora, umjetnosti i čovjeka nastaje vrijednost koja čini mjesto posebnim.

---

Hausov native sadržaj nastao u suradnji s MADO grupom.