U prvoj fazi projekta predstavlja se pet skulptura u nastajanju od pet likovnih umjetnika: Alem Korkut sa skulpturom Slap, Kristian Kožul s reljefom Strata, Neven Bilić s reljefom Polje, Predrag Todorović s instalacijom Zlatna ljuska te Silvio Vujičić s reljefom Liminal

Ulazi kompleksa Franc Zagreb postat će stalni izložbeni prostor za jedanaest umjetničkih instalacija suvremenih hrvatskih umjetnika, trajno integriranih u arhitekturu zgrada. Umjetnički koncept, razvijen za MADO grupu, inicijativa je arhitekata iz ureda njiric+, autora arhitekture Franca, uz kustosku potporu dr. sc. Nataše Ivančević, povjesničarke umjetnosti. 

Polazeći od zagrebačke tradicije uređenih donjogradskih haustora te ideje da su ulazi ključna mjesta prijelaza između grada i intime stanovanja, svaki je ulaz promišljen kao zasebna prostorna cjelina, obilježena jedinstvenom umjetničkom intervencijom koja prostoru daje jasan identitet i doživljaj konkretne adrese. Na taj način projekt doprinosi poticanju suvremenog umjetničkog stvaralaštva i njegovoj trajnoj prisutnosti u svakodnevnom životu stanara, ali i u javnom prostoru grada.

Posebno stvoreni radovi za ulazne prostore

U projektu sudjeluju suvremeni hrvatski umjetnici: Alem Korkut, Kristian Kožul, Neven Bilić, Predrag Todorović, Silvio Vujičić, Ana Mušćet, Joško Eterović, Božica Dea Matasić, Vladimir Novak, Ida Blažičko i Marina Bauer.

U prvoj fazi projekta predstavljaju se skulpture u nastajanju od pet likovnih umjetnika: Alem Korkut sa skulpturom Slap, Kristian Kožul s reljefom Strata, Neven Bilić s reljefom Polje, Predrag Todorović s instalacijom Zlatna ljuska te Silvio Vujičić s reljefom Liminal. Radovi su razvijeni posebno za ulazne prostore Franca, u dijalogu s proporcijama prostora, arhitektonskim ritmom i svjetlom, te zamišljeni kao trajni suputnici svakodnevnih dolazaka i odlazaka.

‘Rad nije zamišljen kao statičan objekt’

Kako ističe Alem Korkut, njegov rad Slap nije zamišljen kao statičan objekt: „Rad nije zamišljen kao statičan objekt, već kao forma koja reagira na prostor i svjetlo, mijenjajući se kroz vrijeme i iskustvo promatrača.“ Kristian Kožul svoj reljef Strata opisuje kao trenutak prijelaza u prostoru: „Umjetnički rad u ulazu djeluje kao mentalna membrana – trenutak prijelaza između javnog prostora i intime stanovanja.“

Govoreći o reljefu Polje, Neven Bilić naglašava odnos arhitekture i strukture: „Kroz modularnost i ponavljanje želio sam stvoriti rad koji mirno, ali postojano surađuje s arhitekturom i dugoročno oblikuje identitet prostora.“ Za Predraga Todorovića, čija je instalacija Zlatna ljuska izvedena s patiniranom pozlatom, svjetlost ima ključnu ulogu:

„Pozlata ovdje nije dekoracija, već svjetlost koja se vraća prostoru i unosi osjećaj tišine i unutarnje koncentracije.“ Silvio Vujičić pak naglašava materijalnost i tjelesnu prisutnost u prostoru kroz rad Liminal: „Rad reagira na svjetlo i prisutnost tijela, stvarajući površinu koja pamti dodir, prolaznost i promjenu.“

Skulpture oblikuju iskustvo ulaska u kompleks

Kako dodatno ističu arhitekti iz ureda njiric+: „U suvremenoj praksi ulazni se prostori često tretiraju kao neutralne komunikacije ili se označavaju dvodimenzionalnim intervencijama. U projektu Franc odlučili smo se za skulpturu kao snažniji prostorni akcent – medij koji svojom tjelesnošću, volumenom i odnosom prema svjetlu aktivno sudjeluje u doživljaju prostora i intenzivnije oblikuje iskustvo ulaska.“

U drugoj fazi projekta, planiranoj za sredinu godine, bit će predstavljeni radovi preostalih umjetnika, čime će svih jedanaest ulaza kompleksa Franc Zagreb biti zaokruženo u cjeloviti umjetnički program.

Umjetnost kao sastavni element prostora

Odabir umjetnika i kustoski okvir projekta potpisuje povjesničarka umjetnosti dr. sc. Nataša Ivančević, koja projekt sagledava kao suvremenu interpretaciju tradicije integracije umjetnosti u arhitekturu, s naglaskom na njezinu trajnu prisutnost u svakodnevnom životu stanara.

„Umjetničke instalacije u ulazima Franca dio su našeg dugoročnog promišljanja kvalitete stanovanja. Umjetnost ovdje nije izdvojeni sadržaj, već sastavni element prostora koji gradi identitet kompleksa i doprinosi njegovoj dugoročnoj vrijednosti“, izjavila je Sanja Kušan, voditeljica marketinga i komunikacija MADO grupe.

Umjetnički program u Francu Zagreb potvrđuje ambiciju projekta da arhitektura, umjetnost i svakodnevni život funkcioniraju kao jedinstvena, promišljena cjelina, u kojoj su javni prostori oblikovani s dugoročnom kulturnom i prostornom vrijednošću.

---

Hausov native sadržaj nastao u suradnji s MADO grupom.

‘Umjetnička djela trebaju mijenjati atmosferu prostora — reflektirati i produbljivati vrijednosti koje dijelimo kao društvo. U svojoj definiciji umjetničko djelo je jedinstveno, trijumf individualnosti i osobne slobode’

Kristian Kožul za projekt Franc Zagreb stvara reljef „Strata“, koji spaja različite materijale — drvo, umjetnu kožu, plastificiranu tkaninu i perspex — u jedinstvenu kompoziciju koja transformira ulazni prostor zgrade. Njegov rad igra se percepcijom svakodnevnog, kombinira poznate materijale u neobične forme i stvara trenutke začudnosti i kontemplacije za stanare i posjetitelje.

Kroz ovaj intervju, Kožul otkriva kako umjetnost može oblikovati atmosferu zajedničkih prostora, potaknuti osobnu interpretaciju i postati simbolički element prijelaza između privatnog i javnog života.

Bartaković: Reljef ‘Strata’ za Franc Zagreb izrađen je kombinacijom drveta, umjetne kože, plastificirane tkanine i perspeksa. Kako ti materijali oblikuju senzaciju i doživljaj prostora za buduće stanare?

Kožul: Materijali korišteni za izradu reljefa tradicionalno se upotrebljavaju u izradi namještaja, pa time donose određenu familijarnost. Ta kvaliteta prepoznatljivosti ovdje je postavljena u novi kontekst i stvara osjećaj začudnosti pri ulasku u zgradu, naglašavajući posebnost i individualnost životnog prostora. Umjetnički rad djeluje kao fokalna točka promatračeve pažnje — svojevrsni gateway prelaska iz javnog u privatni prostor i obrnuto.

Bartaković: U dosadašnjem radu često ste koristili industrijski proizvedene predmete u neobičnim kombinacijama. Što Vas je inspiriralo za ovu specifičnu kompoziciju u projektu Franc i kakvu poruku želite prenijeti?

Kožul: U trenutku kada je naš identitet sve češće definiran materijalnim posjedovanjem objekata s lako čitljivom simboličkom vrijednošću, jedinstvenost doživljaja i osobne interpretacije umjetničkog djela postaje prostor slobode i individualnosti. Postavljanje skulpture u prostor koji svakodnevno dijelimo svakom promatraču otvara upravo taj prostor kontemplacije, pozivajući ga na osobnu interpretaciju začudnog objekta koji nije određen socijalnim kodom vrijednosti.

Bartaković: Vaša djela nerijetko proizlaze iz fascinacije spektakularizacijom svakodnevice i istraživanjem podsvjesnog. Kako se taj pristup reflektira u skulpturi za ulaz kompleksa Franc?

Kožul: Rad za Franc poigrava se idejom sigurnosti. Materijali su poznati, mekani, gotovo dosadni u svojoj prepoznatljivosti — a ipak, njihov kolorit i obrada stvaraju osjećaj odvojenosti i nedodirljivosti. Promatrač se suočava s neobičnim, s anomalijom u inače poznatom prostoru, gotovo prisiljen posegnuti za vlastitom interpretacijom, oslanjajući se isključivo na osobna iskustva.

Bartaković: Umjetničke intervencije u javnim i polujavnim prostorima, poput ovih u Francu, mogu mijenjati atmosferu zajedničkih prostora. Kako razmišljate o mogućoj interakciji Vašeg djela s navikama i svakodnevicom stanara?

Kožul: Umjetnička djela trebaju mijenjati atmosferu prostora — reflektirati i produbljivati vrijednosti koje dijelimo kao društvo. U svojoj definiciji umjetničko djelo je jedinstveno, trijumf individualnosti i osobne slobode. Ako mogu biti potpuno optimističan, volio bih da moj rad doprinese posebnosti prijelaza između privatnog i javnog aspekta života stanara. Da postane svojevrsni simbolički element koji apostrofira tranziciju — mentalna membrana koja propušta stanare iz prostora privatne zatvorenosti u javno, i obrnuto.

Bartaković: U novim radovima često istražujete forenzičku preciznost i biomorfne forme. Što za Vas znače ti elementi u suvremenom kontekstu stanovanja — može li umjetnost otvoriti nova pitanja i interpretacije života u zgradi?

Kožul: Opsjednuti smo individualizacijom našeg privatnog prostora. Iza zatvorenih vrata osjećamo potrebu, ako ne i dužnost, stvoriti prostor koji će reflektirati našu osobnost, posebnost i individualnost. Možda je moguće oblikovati specifične polujavne prostore koji će služiti kao tranzitorni poligoni između visoko individualiziranog privatnog prostora i komunalnog kompromisa javnog prostora — prostore koji osnažuju našu individualnost, kreativnost i znatiželju.

Bartaković: Kao umjetnik koji izlaže međunarodno i nosi iskustva iz različitih kulturnih konteksta, što Vas je posebno motiviralo u radu na ovom hrvatskom, specifično urbanom projektu?

Kožul: Sjećam se kada sam prvi put vidio reljef Dušana Džamonje u Ininoj zgradi kod Kvatrića. Osjetio sam gotovo zavist prema ljudima koji svakodnevno prolaze kroz predvorje pokraj njega i žive taj jedan izdvojeni, privilegirani trenutak u kojem je taj reljef — samo njihov. Toliko snažno prisutan u njihovom svakodnevnom dolasku i odlasku iz zgrade. Osnažujući svjedok prolaska. Koji umjetnik ne bi poželio stvoriti takav trenutak zaljubljenosti i svrsishodnosti vlastitog rada?

Bartaković: Što biste voljeli da stanari i njihovi gosti najviše osjete ili prepoznaju u susretu s Vašom intervencijom — koji je „trag“ koji želite ostaviti u prostoru ulaza?

Kožul: Ambiciozno bih želio da se stanari zaljube u umjetnički rad. Da specifičnost materijalnog prisustva postane mentalni okidač ugode pri ulasku, i u manjoj mjeri — sjete pri odlasku. Da funkcionira kao emocionalno pojačalo, začudni objekt koji ne posjeduju, ali koji na simboličkoj razini postaje njihov.

---

Hausov native sadržaj nastao u suradnji s MADO grupom.

‘Svaka umjetnina u javnom prostoru ulazi u dijalog s arhitekturom i s ljudima koji će ju svakodnevno gledati. Nadam se da će ‘Slap’ postati točka susreta, vizualni akcent koji oplemenjuje svakodnevicu stanara i prolaznika’

Kipar Alem Korkut, jedan od najistaknutijih suvremenih hrvatskih kipara, u sklopu projekta Mado grupe za rezidencijalni kompleks Franc Zagreb stvorio je skulpturu „Slap“ – dinamičnu formu izrađenu od MDF-a i epoksida, obojanu poliuretanskom bojom.

Djelo istražuje suodnos stabilnog i fluidnog, materijalnog i duhovnog, pretvarajući „umjetni“ materijal u metaforu vode — elementa koji simbolizira kretanje, promjenu i život. U razgovoru Korkut otkriva kako „Slap“ nije samo statičan objekt, nego živi organizam koji reflektira svjetlo, prostor i prolaznost, unoseći ritam prirode u suvremeni urbani kontekst Franca Zagreb.

Bartaković: Vaša skulptura ‘Slap’ izrađena je od MDF-a i epoksida, s poliuretanskom bojom. Što Vas je potaknulo da odaberete upravo te materijale i kako oni prenose ideju kretanja i vode — nečega što je u svojoj prirodi neuhvatljivo i promjenjivo?

Korkut: Materijal sam izabrao zato što omogućuje stvaranje konstrukcije koja je čvrsta, ali istodobno i vizualno podatna, sposobna prenijeti osjećaj gibanja. MDF i epoksid zajedno stvaraju osnovu koja mi dopušta modeliranje površina u kojima se svjetlost lomi poput valova, dok poliuretanska boja daje završni sloj koji dodatno naglašava dinamiku refleksije.
Upravo kroz taj kontrast između stabilnog i fluidnog nastojim prikazati prirodu vode, tvar koja nikad nije ista, ali uvijek prepoznatljiva. Materijal, iako umjetan, postaje metafora neuhvatljive energije i stalne promjene.

Bartaković: U Vašem opusu često istražujete ravnotežu između figuracije i apstrakcije, te između prirodnog i umjetnog. Kako se taj dijalog očituje u radu ‘Slap’? Može li ‘vodopad’ od umjetnih materijala prenijeti osjećaj prirodne snage i prolaznosti?

Korkut: U svojem radu često promišljam odnos figurativnog i apstraktnog, tjelesnog i duhovnog, dviju sfera koje zajedno čine našu egzistenciju. „Slap“ je pokušaj pronalaska ravnoteže između tih krajnosti: skulptura posjeduje prepoznatljiv oblik koji asocira na vodopad, no njezina forma izmiče doslovnosti.

Korištenje suvremenih materijala omogućuje mi stvaranje strukture koja odražava duh današnjeg vremena, ali i zadržava dubinsku povezanost s prirodom. Na taj način, „umjetni“ vodopad postaje nositelj prirodne snage, ritma i prolaznosti, kvaliteta koje se ne nalaze samo u materiji, već u načinu na koji ju promatrač doživljava. Skulptura nosi naziv „Slap“, što asocira na zvuk, pokret i energiju.

Bartaković: Koliko je zvuk ili ritam pokreta važan za Vaše kiparstvo i način na koji promatrač doživljava prostor i formu?

Korkut: Pokret i ritam za mene su vrlo važne komponente kiparstva. Oni postoje u samoj strukturi djela, u načinu na koji površine „vibriraju“ pod svjetlom, u ponavljanju oblika i linija koje stvaraju osjećaj kretanja. Moji radovi često pokušavaju uhvatiti trenutak pokreta, kao da se skulptura zaustavila tek na tren u svojoj trajnoj dinamici.

Bartaković: Vaš rad redovito uključuje suvremene tehnologije, senzore i interaktivnost, a ujedno ste poznati po istraživanju prirodnih procesa koji oblikuju materijal. Je li i ‘Slap’ na neki način zamišljen kao živi organizam — rad koji komunicira s prostorom, svjetlom ili vremenom?

Korkut: Vjerujem da svaka skulptura, ako je iskreno zamišljena, postaje živi organizam, ne zato što se fizički mijenja, već zato što se mijenja njezin odnos prema prostoru, svjetlu i promatraču. Rad „Slap“ nije zamišljen kao statičan objekt; on reagira na svoje okruženje. Svjetlost koja se odbija od njegove površine tijekom dana stvara stalno nove nijanse i teksture, čineći ga gotovo „dišućim“ bićem koje živi u ritmu prostora u kojem se nalazi.

Bartaković: U svojim djelima preispitujete odnos čovjeka i prostora, memorije i trajanja. Kako zamišljate da će ‘Slap’ djelovati u kontekstu zgrade Franc Zagreb — može li skulptura utjecati na atmosferu mjesta i iskustvo njezinih stanara?

Korkut: Svaka umjetnina u javnom prostoru ulazi u dijalog s arhitekturom i s ljudima koji će ju svakodnevno gledati. Teško je predvidjeti kako će tko reagirati jer umjetnost uvijek otvara različite mogućnosti tumačenja. Uvjeren sam da „Slap“ neće ostati neprimijećen. Njegova prisutnost, energija i refleksivnost trebali bi unijeti dinamiku i osjećaj protočnosti u prostor zgrade Franc Zagreb. Nadam se da će skulptura postati točka susreta, vizualni akcent koji oplemenjuje svakodnevicu stanara i prolaznika.

Bartaković: Vaše javne skulpture prepoznatljive su po minimalističkom izrazu i snažnom simboličkom naboju. Postoji li simbolički sloj i u ‘Slapu’ — možda ideja o pročišćenju, protoku vremena ili energiji koja stalno kruži?

Korkut: „Slap“ je dio šireg ciklusa radova u kojima istražujem simboliku vode, elementa koji u sebi nosi život, promjenu, pročišćenje i neprekidni tijek vremena. Voda je metafora unutarnjih stanja: ona spaja stvarno i duhovno, vidljivo i skriveno. U skulpturi nastojim prikazati taj neprestani prelazak između oblika i bezobličnosti, materije i energije. U tom smislu, vodopad je simbol stalnog kretanja, sile koja obnavlja, briše i ponovno stvara.

Bartaković: Kao autor brojnih javnih radova, imate veliko iskustvo u stvaranju umjetnosti koja komunicira s arhitekturom i svakodnevnim životom. Kako je suradnja na projektu Franc Zagreb utjecala na Vaš proces — što Vam je bilo najizazovnije ili najinspirativnije u tom kontekstu?

Korkut: Najveći izazov bio je doživjeti prostor koji još nije postojao. Kada smo započeli razgovore o mogućem umjetničkom rješenju, zgrada je bila tek u fazi izgradnje temelja. Morao sam zamišljati njezinu buduću atmosferu, svjetlosne odnose, način na koji će ljudi kroz nju prolaziti. Ta faza apstraktnog promišljanja bila je istodobno i najinspirativnija: pokušati pronaći djelo koje će nadopuniti arhitekturu, ali i donijeti joj dodatnu dimenziju, onu emocionalnu i simboličku. Vjerujem da „Slap“ uspijeva povezati te razine u jednu harmoničnu cjelinu.

Bartaković: Na kraju, ako biste željeli da stanari Franca Zagreb zapamte ovaj rad po jednom osjećaju, dojmu ili misli — što biste voljeli da to bude?

Korkut: Volio bih da ovaj rad bude poticaj, poziv da se zaustavimo, pogledamo, promislimo i otkrijemo ljepotu koja nas okružuje, čak i u naizgled svakodnevnim prostorima. Pozvao bih stanare da istraže i druge umjetničke intervencije unutar kompleksa Franc Zagreb, da se upoznaju s radovima kolegica i kolega i da kroz tu raznolikost osjete širinu i visoku razinu suvremene hrvatske umjetnosti. Jer upravo u tim susretima između prostora, umjetnosti i čovjeka nastaje vrijednost koja čini mjesto posebnim.

---

Hausov native sadržaj nastao u suradnji s MADO grupom.

‘Ulazni prostor doživljavam kao ‘prvi dah’ zgrade – mjesto prijelaza između vanjskog i unutarnjeg svijeta. Htio sam da rad tu ne bude samo dekoracija, nego prijelaz – nešto što te svaki put, možda i nesvjesno, uspori. Da unese toplinu, da podsjeti na svjetlost i sloj prirodnosti u dizajniranom prostoru’

Kipar Predrag Todorović predstavlja svoju instalaciju „Zlatna ljuska“ — reljef izrađen od akrilne plastike s patiniranom pozlatom, nastao u sklopu projekta Mado grupe za rezidencijalni kompleks Franc Zagreb. Djelo je razvijeno iz umjetnikova ciklusa Ljuske, koji istražuje procese transformacije, odlaganja starih slojeva i rasta.

U „Zlatnoj ljusci“ Todorović spaja umjetno i prirodno, industrijsko i organsko, dok pozlata unosi svjetlost koja nije tek dekorativna, već duhovna — svjetlost koja diše s prostorom i ljudima koji kroz njega prolaze. U ovom razgovoru govori o simbolici zlata, energiji materijala i ulozi umjetnosti u oblikovanju svakodnevnog iskustva stanovanja.

Bartaković: Vaša instalacija za Franc Zagreb izrađena je od akrilne plastike s patiniranom pozlatom. Kako ste odabrali taj materijal i što on, po Vama, unosi u prostor — svjetlo, refleksiju ili određenu energiju?

Todorović: Instalacija je nastala prema jednom manjem modelu koji sam izradio prije nekoliko godina, u sklopu ciklusa Ljuske. Investitoru se tada svidio taj rad, pa je iz toga proizašla ideja o većem, site-specific reljefu za Franc Zagreb. Materijal za mene nikad nije samo tehnički izbor, nego nositelj značenja. Akril, kad se oblikuje vatrom i deformira, gubi svoju tvorničku sterilnost i postaje gotovo organski – kao da je izrastao iz zemlje, a ne iz industrije. U toj napetosti između umjetnog i prirodnog pronalazim energiju djela.

Ciklus Ljuske proizašao je iz ideje transformacije – odbacivanja starog sloja da bi se otvorio prostor za rast. One su metafora promjene, procesa sazrijevanja, a ujedno i podsjetnik na ono što nas je štitilo. Zbog toga sam osjetio potrebu da neke od tih ljuski pozlatim. Pozlata unosi svjetlost koja nije dekorativna, nego gotovo duhovna – ona diše s prostorom, reagira na svjetlo dana i pokret ljudi. Time prostor postaje živ, promjenjiv i pun refleksija. 

Bartaković: Na prvi pogled skulptura djeluje poput valovite zlatne površine koja se neprestano mijenja ovisno o svjetlu i kutu pogleda. Što želite da promatrač osjeti u tom trenutku susreta s djelom? 

Todorović: Volio bih da osjeti trenutak tišine – onu neobjašnjivu pauzu kad te nešto zadrži, prije nego što to možeš imenovati. Zatim, možda, zahvalnost – kao da si otkrio nešto vrijedno… promjenu, sloj vremena. Svjetlo i refleksija su tu da potaknu osobni doživljaj: netko će vidjeti odraz sebe, netko ljusku prošlosti, netko samo treperenje svjetla – i sve su te interpretacije jednako točne. 

Bartaković: U vašem radu često se spominju pojmovi autentičnog iskustva i metafizičkog podteksta. Kako se taj duhovni sloj manifestira upravo u ovoj instalaciji?

Todorović: „Zlatna ljuska“ je simbol transformacije – osjećaj poštovanja prema procesu i materiji. Nastala je iz potrebe da se zahvalim onome što odbacujemo kako bismo rasli – starim slojevima, oblicima, iskustvima. Zato pozlata ovdje nije imitacija, nije “fejk”, nego pravo 23-karatno zlato. Ono za mene simbolizira autentičnost i čistoću geste. Zlato ne upija svjetlo, nego ga vraća natrag – i u tom povratu, u toj razmjeni između materije i svjetla, događa se ono što zovem duhovnim slojem. To nije naracija, nego trenutak tišine, introspekcije – kratki susret sa sobom, bez riječi. 

Bartaković: Djelo će biti smješteno u ulaznom prostoru jedne od zgrada Franca Zagreb — mjestu svakodnevnog prolaska i susreta. Kako ste promišljali tu interakciju između umjetnosti i svakodnevnog života stanara?

Todorović: Ulazni prostor doživljavam kao „prvi dah“ zgrade – mjesto prijelaza između vanjskog i unutarnjeg svijeta. Htio sam da rad tu ne bude samo dekoracija, nego prijelaz – nešto što te svaki put, možda i nesvjesno, uspori. Da unese toplinu, da podsjeti na svjetlost i sloj prirodnosti u dizajniranom prostoru. Volim kad je rad postavljen u svakodnevni kontekst; vjerujem da ima moć mijenjati ritam – i to je ono što me zanima. Taj trenutak usporavanja, pa opet pokreta, za mene je svojevrsna granica između vanjskog i unutarnjeg svijeta. Tako rad na ulazu najavljuje i ulazak u posvećen prostor – koji nije samo arhitektonski, nego i osobni, unutarnji. 

Bartaković: Zlato u vašem radu djeluje gotovo kao svjetlosna membrana – istodobno luksuzna i meditativna. Ima li ono za vas simboličko značenje u kontekstu suvremenog stanovanja?

Todorović: Zlato me zanima više semantički i kao energija nego kao materijal. U starim kulturama ono je predstavljalo svjetlost, istinu, neprolaznost. U današnjem kontekstu, gdje je sve prolazno i brendirano, zlato mi je način da prizovem ideju trajanja i unutarnjeg sjaja. U prostoru stanovanja ono ne simbolizira luksuz, nego unutarnju vrijednost – toplinu, svjetlost koja ostaje, a ne blještavilo koje prolazi. 

Bartaković: Projekt Franc Zagreb spaja arhitekturu i umjetnost u jedinstveno iskustvo stanovanja. Kako vidite ulogu umjetnosti u oblikovanju identiteta takvih prostora? 

Todorović: Umjetnost unosi sloj emocije i „nesavršenosti“ u arhitektonsku preciznost. Ona je ono što prostoru daje dušu – kroz pomak u neku zaboravljenu realnost i objektivnost. Kad arhitektura i umjetnost dišu zajedno, kad su uklopljeni harmonično – prirodno, a ne usiljeno ili jedno na račun drugog – nastaje iskustvo koje je više od funkcije i estetike. Tada prostor postaje doživljaj, točka identiteta. 

Bartaković: Što biste željeli da vaša instalacija dugoročno donese budućim stanarima Franca — koji osjećaj, trag ili doživljaj biste voljeli da ih prati kroz vrijeme? 

Todorović: Volio bih da ih prati osjećaj smirenosti i unutarnjeg bogatstva. Da „Zlatna ljuska“ s vremenom postane dio njihove svakodnevice, ali da zadrži onu moć iznenađenja. Da ih s vremena na vrijeme podsjeti na nužnost promjene, na proces rasta u kojem je potrebno odbaciti staro, ali mu ostati zahvalan. Ako ih barem na trenutak poveže s tom refleksijom, rad je ispunio svoju svrhu. 

---

Hausov native sadržaj nastao u suradnji s MADO grupom.

‘Identitet zgrade kao dijela urbanog tkiva i prostora stanovanja obilježen je prije svega autorskim pristupom projektanta – arhitekta. On ovom prilikom uključuje umjetnike i umjetnice da ‘odgovore’ na prostorni kontekst, ali i da artikuliraju vlastiti umjetnički rukopis u već definiranom prostoru. Takve prakse su nekada postojale i bile redovite – i pozitivno je što su ponovno zaživjele.’

Kipar Neven Bilić predstavlja svoj rad „Polje“ — reljef izrađen od poliesterske smole koji istražuje odnos konstrukcije, reda i ornamenta. Kroz principe modularnosti i serijske logike, Bilić oblikuje geometrijsku strukturu koja u sebi, stvarajući miran, ali snažan vizualni ritam.

Ovaj rad dio je umjetničkog programa Mado grupe, koja je angažirala jedanaest suvremenih hrvatskih umjetnika da osmisle nove skulpture i instalacije trajno postavljene u jedanaest ulaznih prostora premium kompleksa Franc Zagreb. Svaki od tih radova nastaje u dijalogu s arhitekturom i prostorom, unoseći u svakodnevicu stanara doživljaj umjetnosti i individualni pečat autorskog izraza.

Bartaković: U svojem kiparskom postupku koristite suvremene materijale: poliuretan, poliester, ali i gumene i plastične smjese. Koja su Vam nova iskustva i izazovi rada s materijalima za reljef Franca — što reljefu daje suvremenu, a što bezvremenu kvalitetu?

Bilić: Što se tiče reljefa za Franc, bit će načinjen od poliesterske smole – materijala koji se možda najduže provlači kroz moj rad. Njegova uloga u hrvatskoj modernoj i suvremenoj umjetnosti je zaista velika, jer se od 50-ih pojavljuje u svim važnijim pokretima i zbivanjima (Exat 51, Nove Tendencije, Biafra i dr.).

Gotovo da nema sintetskog materijala (plastike) i tehnologije koju kroz posljednjih dvadesetak godina nisam isprobao – sve u primarno atelijerskim uvjetima. Lijevao sam visokoekspandirajuće poliuretane u tvrdim kalupima, radio s kompozitnim smolama, poliesterom, epoksidom, PU-smolama i sl., silikonskim gumama i drugim vulkanizirajućim materijalima. Vakuum-prešama oblikovao sam prototipe i module. Mogu reći da, uz umjetničku priču i estetski doživljaj djela, istraživanje tehnološkog aspekta za mene predstavlja snažnu motivaciju za rad. Sve su to pokušaji i promašaji koji me vesele – jer ja ipak nisam industrija.

Bartaković: Kakvu ulogu, po Vašem mišljenju, ovakva suvremena umjetnička intervencija može imati za identitet zgrade i osjećaj pripadanja stanara? Što želite da ova instalacija ostavi kao trag u svakodnevici Franca?

Bilić: Identitet zgrade kao dijela urbanog tkiva i prostora stanovanja obilježen je prije svega autorskim pristupom projektanta – arhitekta. On ovom prilikom uključuje umjetnike i umjetnice da „odgovore“ na prostorni kontekst, ali i da artikuliraju vlastiti umjetnički rukopis u već definiranom prostoru. Takve prakse su nekada postojale i bile redovite – i pozitivno je što su ponovno zaživjele.

Bartaković: Umjesto tradicionalnog modeliranja i klesanja, u novijim radovima gradite skulpture kroz principe modularnosti i serijske proizvodnje. Što Vas je privuklo toj metodi i koje su prednosti takvog pristupa, posebno u kontekstu javne umjetnosti u stambenim kompleksima?

Bilić: Tradicionalne materijale i metode napustio sam dosta davno – oni su bili dio mog studiranja, ali i mog kiparskog odrastanja. No to ne znači da ih neću nekada ponovno uvesti u svoj izraz. S druge strane, principi repeticije i modularnosti već se dugo pojavljuju u mojem radu. Spoznaja da često promišljaš i oblikuješ samo jedan modul drži te u određenoj neizvjesnosti po pitanju konačnog vizualnog doživljaja. Ostavljam si prostor za „prvi pogled“ na konačni rezultat i vlastito djelo.

Bartaković: Vaši radovi često ističu reduciranu, čistu geometrijsku formu s posebnim naglaskom na logiku konstrukcije. Kako ste taj apstraktni i minimalistički pristup oblikovali u reljefu za Franc, odnosno što ste željeli naglasiti kod susreta stanara s vašom instalacijom?

Bilić: Konstrukcija i repeticija određene su dosta precizno, gotovo matematički. Geometrija i projektantski pristup uvijek su mi bili bliski. U velikoj mjeri koristim računalo kako bih došao do nekih rezultata vezanih uz samu izvedbu. Kada imam dobro razrađenu logiku kompozicije motiva, tada je sve stvar izvedbe – „proizvodim i nabrajam“ prema nekoj svojoj logici, i to je prostor stvaranja i kreacije. Minimalistički pristup svakako ide uz suvremenu arhitekturu, pa mislim da moj rad dobro „surađuje“ s kontekstom prostora.

Bartaković: Modularni principi omogućuju potencijalno beskrajno „širenje“ oblika, nerijetko sugerirajući nedovršenost i otvorenost umjetničkog djela. Na koji način ste to iskoristili u radu za Franc i kako „otvorenost“ utječe na doživljaj svakodnevnog prostora stanara?

Bilić: Iako neki moji radovi ponekad sugeriraju širenje u nedogled i ostavljaju gledatelju mogućnost vlastite „nadogradnje“ (npr. rad Veliki Muntius, izložen ispred Umjetničkog paviljona u Zagrebu 2021.), slučaj s Francom Zagreb nešto je drugačiji. Budući da reljef mora poštivati prostorne zadatosti arhitektonskog projekta, mjesto za širenje i grananje forme nalazi se unutar samog rada.

Bartaković: Vaše skulpture krasi igra između reda, konstrukcije i ornamentike. Možete li objasniti odnos između geometrijske strogoće i dekorativnih elemenata u svome radu – odakle dolazi taj balans?

Bilić: Ornamentika se kod mene pojavila prije desetak godina. U seriji radova Monstranca naglašeno koristim ornamente različitih tipoloških obilježja. Oni su organizirani oko strogo pravilnih geometrijskih struktura i mreža te na neki način dovode do apsurda ukrašavanja, ali ga istovremeno apostrofiraju kao gradbeni princip.

Preciznost rada mi je potrebna jer podcrtava ideju – a to je preklapanje vizualnih tipologija (pobrkani vizualni kodovi i način kako prepoznajemo i razvrstavamo pojmove), kao i njihovo projiciranje kroz medij skulpture ili reljefa. Nisam sklon terminima kao što su duhovne poruke, ali radovi svakako nose svoju poetiku koja se može individualno čitati.

---

Hausov native sadržaj nastao u suradnji s MADO grupom.

‘Arhitekti su vrlo precizni u odnosu prostora i materijala, dok umjetnici često polaze iz senzibiliteta, koncepta i ideje. Taj dijalog između racionalnog i intuitivnog ono je što mi je najzanimljivije u ovakvim kolaboracijama. U slučaju Franca, pokušao sam pronaći ravnotežu u smislu da se rad ne nameće arhitekturi, nego da se s njom ‘dogodi’ u isto vrijeme’

Umjetnik Silvio Vujičić kreirao je reljef ‘Liminal’ od galene i kaljenog stakla koji istražuje napetost između čvrstoće i lomljivosti, refleksije i apsorpcije.

Kroz spoj laboratorijskih procesa i osobnih tragova, Vujičić materijal pretvara u površinu koja pamti dodir, svjetlo i prolaznost.

Reljef Liminal, koji će biti smješten u jednom od lobbya Franca Zagreb, postaje prijelazni prostor između tijela i arhitekture, između prisutnosti i odsutnosti.

Bartaković: U svojoj umjetničkoj praksi često koristite kemijske i laboratorijske procese te materijale neizvjesnog ili opasnog ishoda. Što Vas je inspiriralo da za reljef Liminal u Francu upotrijebite upravo galenu i kaljeno staklo — kako ste željeli da materijal i površina djeluju na promatrača i prostor?

Vujičić: Galena me privlači svojom dualnom prirodom. Ona je istodobno vizualno zanimljiv mineral i otrov. Refleksivna je i tamna — u oba smisla te riječi. Staklo je, pak, u tom smislu kontrapunkt: kontrolirani materijal koji u sebi skriva napetost pucanja. Zanimljiva mi je ta tenzija između čvrstoće i lomljivosti, refleksije i apsorpcije. Htio sam da površina reljefa Liminal djeluje poput nama stranog pejzaža koji se ne otkriva na prvu, nego da na neki način „guta“ pogled promatrača u sebe. Tu je galena dobila svoj puni smisao.

Bartaković: Reljef Liminal za Franc sadrži otiske komada vlastite odjeće, čime povezujete svakodnevne predmete s visokom umjetnošću i apstraktnim formama. Koju poruku želite prenijeti kroz to „utiskivanje“ privatnog u javni prostor?

Vujičić: Korištenje odjeće zapravo je način da materijaliziram vlastitu prisutnost. Odjeća je produžetak tijela — pamti pokret, temperaturu, navike onoga tko ju nosi. U trenutku kada se njezin trag utisne u površinu materijala, ona prelazi iz privatnog u javno, iz mekog u tvrdo, iz prolaznog u trajno. Također sam htio stvoriti pejzaž u kojem se nalaze fragmenti nečega prepoznatljivog u realnom mjerilu, pa se možemo zapitati: koje je to mjerilo pejzaža? Je li to kristal koji je nešto zarobio u sebe ili segment nekog terena?

Bartaković: Efemernost, propadanje i metamorfoza materijala stalne su teme Vašeg rada. Kako ste ih interpretirali kroz ovu specifičnu skulpturalnu intervenciju — postoji li u reljefu potencijal za fizičku ili simboličku promjenu kroz vrijeme?

Vujičić: Uvijek postoji prostor za promjenu, ali ovdje je ona više bazirana na vizualnom efektu. Galena i staklo čvrsti su materijali koji reagiraju na svjetlo. Njihov sjaj, refleksija, pa čak i boja, stalno se mijenjaju ovisno o okolini. U simboličkom smislu, Liminal se ponaša poput živog tijela — apsorbira svjetlo i prostor. Time podsjeća da ništa nije trajno, čak ni ono što se čini fiksiranim u arhitekturi.

Bartaković: U Vašim projektima često pronalazimo spoj umjetnosti, znanosti i rituala. Kako su suradnje s arhitektima i ostalim umjetnicima na projektu Franc utjecale na Vaš pristup stvaranju ovog djela?

Vujičić: Suradnje su mi uvijek dragocjene jer otvaraju druge načine gledanja. Arhitekti su vrlo precizni u odnosu prostora i materijala, dok umjetnici često polaze iz senzibiliteta, koncepta i ideje. Taj dijalog između racionalnog i intuitivnog ono je što mi je najzanimljivije u ovakvim kolaboracijama. U slučaju Franca, pokušao sam pronaći ravnotežu u smislu da se rad ne nameće arhitekturi, nego da se s njom „dogodi“ u isto vrijeme.

Bartaković: Koristeći industrijske, ali i „žive“ materijale, stvarate objekte koji su na granici umjetničkog eksperimenta i svakodnevnog artefakta. Mislite li da takvi radovi mogu oblikovati identitet zgrade i navike njezinih stanara?

Vujičić: Apsolutno. Umjetnost u javnom prostoru, osobito u arhitekturi, odavno je prestala biti dekoracija. Ona stvara određeni emocionalni ton prostora. Ako stanari svakodnevno prolaze kraj reljefa koji reagira na svjetlo i reflektira ih drukčije ovisno o dobu dana, to postaje dio njihova iskustva prostora. Taj tihi odnos između tijela i materijala zapravo je ono što dugoročno gradi identitet zgrade.

Bartaković: Vaš modni opus bavi se tekstilom „kao arhivom iskustva“, koristeći odjevne predmete kao znakove identiteta. Je li otisak košulje na reljefu i neka vrsta autobiografskog potpisa ili želi otvoriti prostor za prepoznavanje i drugih identiteta?

Vujičić: Otisak je oboje. Naravno da je prisutna autobiografska gesta, ali mene više zanima što se događa kada taj trag više nije osoban. Kada odjevni predmet postane reljef, on gubi konkretnog vlasnika i prelazi u kolektivno polje. Netko tko prođe pokraj njega može prepoznati neki drugi detalj, teksturu, sjećanje. U tom smislu, rad je otvoren — nije portret, nego površina na kojoj se mogu zrcaliti različiti identiteti.

Bartaković: Na koji način reljef Liminal za Vas transcendentira funkcionalni prag ulaza te postoji li univerzalna vrijednost ili osjećaj koji biste voljeli da nove generacije stanara Franca Zagreb pamte po ovom umjetničkom objektu?

Vujičić: Ulaz u zgradu uvijek je prijelaz iz vanjskog u unutarnje, iz javnog u privatno. Htio sam da umjetnički rad taj trenutak učini svjesnim, da ga stanari osjete kao svojevrsni dodir. Da površina rada, koja reflektira, postane svakodnevni podsjetnik na promjenu — na to da je sve u stalnom prijelazu. Ako bih želio da nešto ostane zapamćeno, to bi bio osjećaj da je taj ulaz živo mjesto, prostor između materije i svjetla, između prisutnosti i odsutnosti.

---

Hausov native sadržaj nastao u suradnji s MADO grupom.