Tomislav Hršak (31)

Članak je dio Hausovog serijala ‘Mladi hrvatski umjetnici u koje vrijedi investirati’. Listajte za ostale umjetnike

Autor: Haus

‘Bi li mi bilo lakše pronaći posao u školi, biti cijelu zimu na toplom i dobiti plaću? Vjerojatno. Ali onda prošećem cestom, vidim neki dobar stari predmet i to me odmah oraspoloži. I onda napravim izložbu’

S Hršakom smo imali dogovor kod njegovog ateljea u Savskoj, blizu Vjesnikovog nebodera. Kod rampe na ulazu u dvorište, obraslo grmljem i prekriveno prezrelim smokvama, dočekao nas je dečko duge kose, s brkovima i bradom, u kratkim hlačama i prugastoj majici.

Atelje mu se tada nalazio u zgradici na kraju dvorišta, u potkrovlju. No, dočekao nas je ljut. Vlasnik prostora odlučio ga je prodati, taman mu je najavio da će možda morati iseliti pa je Hršak odlučio protestirati; svoje je radove, na taj vreli kolovoški dan, izložio u kombiju u dvorištu. Konkretnije, bivšim kolima hitne pomoći.

“Nemam pojma hoću li i dalje biti u ovom ateljeu kad izađe tekst, pa evo, bolje da sve slikate ovdje”, govori poluuvrijeđeno, ali zapravo s vragolastim smiješkom, dok otvara vrata kombija i pokazuje uredno poslagane skulpture.

Želi stvarati za novac, da može stvarati za sebe

Razgovarati ipak odlazimo gore, u simpatičan prostor u kojem svakodnevno stvara. Sjeli smo u sobu u kojoj su mala sofa i stolić, na zidovima i policama su njegovi radovi. Još više ih je u prostoriji u produžetku, tamo radi.

Tomislav Hršak jedan je od rijetkih mladih umjetnika koje smo upoznali u ovom procesu da ima vrlo jasnu sliku očekivanja od svoje umjetnosti. Odnosno, vrlo jasno ih iznosi. Želi stvarati za sebe, ono što osjeća, što ga goni. I paralelno, želi stvarati za novac. Za miran život, kako bi opet mogao stvarati za sebe.

I to i radi.

Profesoru počeo pometati pod i čistiti špahtle

Hršak je imao sreće da je već tijekom Akademije počeo raditi uz prof. Herljevića, čovjeka koji je veliki dio karijere proveo uz čuvenog Augustinčića. Bio mu je suradnik i asistent i nastavio je nakon Augustinčićeve smrti stvarati u njegovom ateljeu na Jabukovcu, u sklopu Akademije. Tamo je, puno godina kasnije, pod svoje uzeo mladog i neiskusnog studenta, Hršaka.

“Motao sam se svaki dan po ljevaonici, prostoriji pored njegovog ateljea i nekaj prčkao. Dok me jedan dan nije pitao: ‘Mali, jel’ bi ti nešto radio?’ I tako sam mu počeo pometati pod i čistiti špahtle. Uskoro sam učio modelirati, pa smo počeli raditi ozbiljnije spomenike u bronci. Prošao sam sve, na tradicionalan način. Onako kako se to nekad radilo, izučio sam zanat ”, priča Hršak.

Kao student počeo dobivati narudžbe

A onda mu je jedan dan Herljević dao da umjesto njega odradi narudžbu, jednu manju skulpturu za koju on sam nije imao vremena. Uskoro još jednu, pa još jednu. Dok narudžbe nisu počele stizati same, direktno ambicioznom studentu. “Zahvaljujući njemu otvorila mi se gomila mogućnosti, odjednom sam stalno radio.”

Danas, godinama kasnije, to je neki balans njegove karijere. Radi ready-madeove i razne izložbe za sebe, za svoju umjetnost. I radi stvari po narudžbi, za novac. Od Gospe za crkvu u Velikoj Gorici, preko nastambe za medvjede u zagrebačkom ZOO-u i velikog dinosaura na rtu Kamenjak do hobotnice na Zrću… “To sve radim za život, jer znam da od izlaganja gume od auta i pločica ne bum živio. To mi je dobra nadopuna”, objašnjava.

‘Želim stvoriti monumentalni spomenik’

Pitamo ga koje mu je najdraže djelo koje je dosad stvorio.

“Mislim da sam najpoznatiji po spomeniku Dinu Dvorniku (možete ga vidjeti u Hatzovoj u Zagrebu, u parku rock’n’rolla, odnosno The Beertiji), ali ima gomila drugih stvari koje su mi drage. Recimo, od prošle godine radim na projektu Spomenik, s konstrukcijama za klofanje tepiha koje postoje u skoro svakom kvartu. Njih proglašavam spomenicima, bez ikakvih intervencija, organiziram i svečana otvorenja. Volio bih i stvoriti neki zbilja veliki, monumentalni spomenik, koji će ostati iza mene. Želim ostaviti trag”, kaže pa priča kako se neprestano javljao Gradu Splitu i Vela Luci, nudio im da im besplatno izradi spomenik Oliveru Dragojeviću. “Oni bi trebali pokriti samo materijal. To bi mi zbilja bio gušt, jedan spomenik baš za narod, čovjeku kojeg svi vole. Ali nikad mi nisu ni odgovorili”.

‘Ili si u ovome sto posto ili te nema’

Većina mladih umjetnika s kojima smo razgovarali za ovaj serijal imalo je krize. Krize stvaranja, vjere u sebe, u svoj talent, u gotovo sve. A Hršak?

“Ne. Nisam imao krize. Eventualno trenutaka kad sam se pitao: ‘Kaj mi sve to treba?’. Kad recimo dulje vremena nema narudžbe. Ali, ja znam da je ovo teško. Ili si u ovome sto posto ili te nema. Jer za ovo je potrebna nevjerojatna samodisciplina. Da idem svaki dan po zimi od stana na Savici do nekadašnjeg ateljea u Mlinovima, gdje nema grijanja, i ne mrdam. Pa i onda kad nemam pojma kaj bi stvarao i samo buljim pred sebe. Bi li mi bilo lakše pronaći posao u školi, biti cijelu zimu na toplom i dobiti plaću? Vjerojatno. Ali onda prošećem cestom, vidim neki dobar stari predmet i to me odmah oraspoloži. I onda napravim izložbu”.