Marianna Nardini (29)

‘Mogla bih sad nabrajati mjesta na kojima bih voljela izlagati, ali ono o čemu zapravo stalno razmišljam jest: kako biti što oštrija, što britkija. Kako uhvatiti tu srž svojih istraživanja’

Spustili smo se po stepenicama INI-nog mastodonta na križanju Šubićeve i Martićeve u Zagrebu, škiljili kroz izloge Galerije Miroslav Kraljević tražeći dio u kojem nas čeka Marianna. Vidjela nas je kroz staklo, provirila kroz vrata i nježno nas pozvala unutra.

Nježna. 

To je prvi dojam koji Marianna Nardini ostavlja na čovjeka kad mu pruži ruku. Drugi dolazi kad počne pričati o svojoj umjetnosti. Tada vas smlavi. Energično, uvjereno, staloženo.

Umjetnost uglavnom stvara kroz performanse

Nardini je multimedijalna umjetnica koja svoju umjetnost uglavnom stvara kroz performanse. To u pravilu znači da joj dio ljudi neće ni dati šansu. Ako ćemo biti iskreni, većina nas umjetnost voli na pragmatičan način. Vidimo nešto lijepo, možda će nas tu i tamo potaknuti na promišljanje i emociju, ali uglavnom samo želimo ukrasiti neki prostor. A mlada žena koja se s još dvije valja u tijestu, jer tako “istražuje amorfnu mogućnost postojanja”, možda nije za prosječnog konzumenta umjetnosti. Dok ne sjedne s njom. 

A onda ga uvuče svojim promišljanjem, emocijama, elokventnošću i, dosta važno, strpljivošću. Jer, netko tko tako duboko promišlja umjetnost kao Marianna, može vas vrlo lako natjerati da se osjećate inferiorno, nedoraslo, nesigurno. Ona pak svako pitanje uzme, promisli, odgovara vedro, uljudno, otvoreno i s poštovanjem. Prema vama, prema sebi, prema onome što radi. A to nije tako česta osobina. Posebno za curu koja je uzletjela relativno visoko odmah nakon diplome.

Na podu sintesajzer, zvučnici, snop papira…

“Prezahvalna sam na tom periodu nakon Akademije, jer sam imala sreće da sam odmah imala puno izložbi i projekata. Otvorio mi se profesionalni put i bio je intenzivan. Sada se sve uravnotežilo. Volim biti busy, ali mi je jako važno imati vremena fokusirati se na svaki projekt”, govori nam, dok sjedimo okruženi gomilom njezinih stvari usred praznog prostora galerije. 

Na podu su sintesajzer, zvučnici, snop ispisanih papira, kemijska, laptop, tkanina i neka lampa ispod nje. Na zidu je televizor, na njemu pauziran film s You Tubea, naslova: ’Overkill (Bog Bodies Documentary, 1998). Pripremala se za izložbu koju će održati nekoliko mjeseci kasnije.

“To je dokumentarac o drevnom običaju konzerviranja tijela u močvarama, voda ih je prezervirala tako da izgledaju čudesno, kao mumije. Kelti su vrata za zagrobni život vidjeli kroz vodu… Pripremam novi projekt pa sam sad u fazi istraživanja i traženja forme. Bavit će se apatijom i disocijacijom, kako često biramo biti potpuno disocirani od svega što se događa u svijetu. Sad istražujem, čitam, zapisujem misli; sve što mi padne na pamet, sviram…”

Od kolega je izdvaja snažni istraživački pristup

To je ono što Nardini izdvaja od većine njezinih kolega. Taj snažni istraživački pristup. Svaki svoj projekt istražuje neumorno, u svim smjerovima. Na nekima radi mjesecima, na nekima godinama.

“Stalno sam u misaonom procesu, u inspiraciji. Što god radim tijekom dana, to mi je stalno aktualno u glavi. Neki pojam me opsjeda mjesecima, dok ne napravim performans. Kad ga napravim, mogu ga konačno staviti na stranu i krenuti na novi”, objašnjava.

Dok smo sastavljali popis mladih umjetnika, naravno uz pomoć ljudi koji poznaju scenu, ono što smo čuli za Mariannu jest da je “sklona morbidnosti”, da je “već zamjećuje i struka” te da je nevjerojatno “zrela u promišljanju”.

‘Želim biti što oštrija, što britkija’

Nardini ima 29 godina, a u Hrvatsku je doselila iz Trsta gdje je rođena. Tada joj je bilo 15. Prvo je živjela u Osijeku, gdje je završila srednju školu, nakon čega u Zagrebu upisuje i završava Akademiju. Za sebe kaže da voli stariti. “Svake godine sam sve mirnija, sve lakše učim kako usmjeriti emocije. Trudim se da mi pogreške uvijek budu drugačije, da nije sve isto, da nije isti ciklus. Revidiram svoje postupke, komunikaciju, sve”.

U nekom trenutku zamolili smo je da nam proba objasniti svoju umjetnost, ali onako kako bi objasnila nečijoj mami. Zastala je, kratko promislila pa probala: “Rekla bih da se bavim filozofskim istraživanjima lijepih, ali više ružnih aspekata našeg duha. Kroz teksture i materijale želim izraziti suštinu stvari. Zvuk koji koristim, a koji je nešto što daje atmosferu, zaokružuje sve što želim reći. A performans je sažimanje svega toga. Jesam li uspjela? Da probam drugačije?”, smije se. 

Kakve su joj ambicije oko karijere? “Mogla bih sad nabrajati mjesta na kojima bih voljela izlagati, ali ono o čemu zapravo stalno razmišljam jest: kako biti što oštrija, što britkija. Kako uhvatiti tu srž svojih istraživanja. To je ono što me najviše zanima, što mi je najbitnije; da bih baš voljela doći do sirovog, suštinskog čina koji opisuje to što istražujem”.

* upit za radove možete poslati direktno umjetnici na Instagram
* fotografije radova snimili: Silvia Zaplatić, Marko Zbodulja, Aleksandar Selak, Jelena Vunak, Zvonimir Ferina, Matija Debeljuh, Ivan Srakić

Radove Marianne Nardini možete pogledati u galeriji ispod: