Marija Matić, Marianna Nardini, Bartol Galović, Tomislav Hršak, Iva Zagoda, Mihael Klanjčić i Sanda Črnelč pustili su nas u svoje domove i radne prostore, otvoreno govoreći o svojoj umjetnosti, procesima, krizama i borbama. I na kraju, ljubavi prema onome što rade

Nedavno smo, razgovarajući s bračnim parom Skorup-Juračić, cijenjenim zagrebačkim arhitektima, još jednom čuli istu dijagnozu: u nekom smo trenutku kolektivno prestali na zidove stavljati slike. Ukras koji je nekoć u domovima bio najnormalnija stvar – nevažno je li se radilo o ozbiljnim umjetničkim djelima ili obiteljskim goblenima – u posljednjih 20, 30 godina postao je iznimka, ne pravilo. 

“Najveći utjecaj na stanovanje posljednjih 25 godina zapravo rade hoteli. Ljudi odu negdje, vide kako tamo izgleda hotelska soba, vrate se kući i žele to isto. Vi već godinama u stanovima nemate slike na zidovima, otkad su se hoteli oslobodili arta. To vam je Pinterest, to je Instagram… To je neuništivo”, prokomentirao nam je nedavno vidno iznervirano Dražen Juračić.

No, stvar se već neko vrijeme polako preokreće. Slike se, čini se, vraćaju na zidove, skulpture na police. Postajemo hrabriji. 

Pustili nas u svoje radne prostore

Haus je zato, u nadi da ćemo potaknuti i sebe i vas, uz pomoć profesora i poznavatelja umjetničke scene, napravio mali popis mladih hrvatskih umjetnika u čija djela možda želite investirati. Bilo da se radi o slikama kojima želite obogatiti svoj dom, skulpturama ili djelima onih koji istražuju umjetnost na neki posve drugi način, ovo su mladi ljudi koje vrijedi podržati.

Stoga nas je njih sedmero strpljivo pustilo u svoje domove i radne prostore, otvoreno govoreći o svojoj umjetnosti, procesima, krizama i borbama. I na kraju, ljubavi prema onome što rade.

Za radove i tekstove o Mariji Matić, Marianni Nardini, Bartolu Galoviću, Tomislavu Hršaku, Ivi Zagodi, Mihaelu Klanjčiću i Sandi Črnelč listajte klikom na strelicu.

‘Ja bih svoja djela opisala jednostavno kao trenutnu emociju, ekspresiju. Drugi ih često vide kao nešto šokantno, uznemirujuće. Vide moj rad i pitaju: ‘Što ti se dogodilo?!”

Sastanak s Marijom Matić, 26-godišnjakinjom iz Zagreba bio je emotivan. Prvo zbog teških osjećaja koje evidentno nosi, drugo zbog njezinih djela koja je nemoguće ne doživjeti intimno. Pogode vas naglo, u najslabiji dio.

Motiv su joj djeca, a u ovom novom ciklusu i majke. Dvije teme koje teško da kod većine ljudi neće pronaći neku slabost, iskopati zatomljenu bol i izvući je na površinu.

Stvara u dnevnom boravku

Marija nas je dočekala u unajmljenom stanu u Španskom, tamo živi i stvara. Okolo su njezini radovi, po zidovima, na policama, u mapama, u bilježnicama. “Više nemam atelje, teško je plaćati poseban prostor za rad. No, ovdje se snalazim OK, u dnevnom boravku”, govori veselo, kao osoba koja je davno naučila stalno i iz svega izvlačiti najbolje.

Bez obzira na prostor, Matić stvara stalno. Zapravo, kad za to ima vremena. U trenutku kad smo se s njom našli, radila je, da bi se prehranila, u fast foodu. Zbog traumatičnih događaja u obitelji, o kojima ne ulazi u detalje, nije uspjela završiti Akademiju. No, ti događaji su je, napominje, napravili umjetnicom kakva je danas.

Pitaju me: ‘Što ti se dogodilo?!’

Njezini radovi – sada pretežno crteži na papiru, ali i akvareli, kolaži i povremena skulptura – često u licima djece koju crta, a sada i mama, zrcale paniku, strah, tugu i šok.

“Ja bih svoja djela opisala jednostavno kao trenutnu emociju, ekspresiju. Drugi ih često vide kao nešto šokantno, uznemirujuće. Vide moj rad i pitaju: ‘Što ti se dogodilo?!”. Ali to nije namjerno. Počelo je tako da sam radila prema predlošcima obiteljskih fotografija. Otac nas je puno fotografirao, imam dosta slika sebe, braće i svojih rođaka kad smo bili mali. Bilo mi je zanimljivo gledati izraze naših lica. Neobične, prestrašene, začuđene”, govori pa ipak povlači vezu.

Crtanjem se rješavam tereta emocija

“Iako to nikad nije promišljeno, te emocije su očito došle iz mene. Možda je stvarno povezano s onime što mi se događalo u životu. Kad god bih prolazila kroz te probleme, crtanjem bih se riješila tereta. Izašao bi iz mene. U tom trenutku samo radim, ne proživljavam, ne razmišljam. Ali emocija očito izlazi van. I možda je to što zapravo ljudi vide u mojim slikama”, govori pa se zamisli:

“Zanimljivo mi je kako radim klince, ali zapravo se uopće ne sjećam svog djetinjstva. Samo kroz maglu, ali osjećaji su ostali. Možda me oni vode prema ovome danas”.

Nakon perioda sumnji, novi uzlet

Marija je imala razne faze nakon što je otišla s Akademije, gdje je stigla do treće godine. Prvo joj se dogodio neočekivani uzlet, izložbe i nagrade, a onda periodi sumnje. No, uvijek bi radila. Sjela bi i počela crtati na komad papira ili u tekicu. Svako svoje djelo, veliko ili malo, radi brzo. Ne planira, ne razmišlja, samo izbacuje. “Kao da mi se dogodi neka eksplozija. Većina umjetnika koje sam promatrala voli imati proces. Na jednoj slici znaju raditi tjedan, dva, mjesec… Probala sam raditi dva dana za redom, ali nisam uspjela. Bilo mi je previše”.

Zadnji put kad smo razgovarali, bila je u fazi povratka i neke nove energije. To je ubrzo rezultiralo suradnjom s Kolekcionartom, koji sad prodaje njezine radove. Ako je ikada dubinski i sumnjala u sebe ili svoju umjetnost, to je nestalo. Želi raditi. “Znam da nikad neću prestati”.

Bi li danas nešto mijenjala u svom putu, životu? Razmisli pa otrese glavom. “Mislim da ne. Mislim da me baš to što sam proživjela čini čovjekom i umjetnicom kakav sam danas.” 

• * upit za radove možete poslati direktno umjetnici na Instagram ili preko platforme Kolekcionart.
• * fotografije nekih radova snimio: Juraj Vuglač

Radove Marije Matić možete pogledati u galeriji ispod:

‘Mogla bih sad nabrajati mjesta na kojima bih voljela izlagati, ali ono o čemu zapravo stalno razmišljam jest: kako biti što oštrija, što britkija. Kako uhvatiti tu srž svojih istraživanja’

Spustili smo se po stepenicama INI-nog mastodonta na križanju Šubićeve i Martićeve u Zagrebu, škiljili kroz izloge Galerije Miroslav Kraljević tražeći dio u kojem nas čeka Marianna. Vidjela nas je kroz staklo, provirila kroz vrata i nježno nas pozvala unutra.

Nježna. 

To je prvi dojam koji Marianna Nardini ostavlja na čovjeka kad mu pruži ruku. Drugi dolazi kad počne pričati o svojoj umjetnosti. Tada vas smlavi. Energično, uvjereno, staloženo.

Umjetnost uglavnom stvara kroz performanse

Nardini je multimedijalna umjetnica koja svoju umjetnost uglavnom stvara kroz performanse. To u pravilu znači da joj dio ljudi neće ni dati šansu. Ako ćemo biti iskreni, većina nas umjetnost voli na pragmatičan način. Vidimo nešto lijepo, možda će nas tu i tamo potaknuti na promišljanje i emociju, ali uglavnom samo želimo ukrasiti neki prostor. A mlada žena koja se s još dvije valja u tijestu, jer tako “istražuje amorfnu mogućnost postojanja”, možda nije za prosječnog konzumenta umjetnosti. Dok ne sjedne s njom. 

A onda ga uvuče svojim promišljanjem, emocijama, elokventnošću i, dosta važno, strpljivošću. Jer, netko tko tako duboko promišlja umjetnost kao Marianna, može vas vrlo lako natjerati da se osjećate inferiorno, nedoraslo, nesigurno. Ona pak svako pitanje uzme, promisli, odgovara vedro, uljudno, otvoreno i s poštovanjem. Prema vama, prema sebi, prema onome što radi. A to nije tako česta osobina. Posebno za curu koja je uzletjela relativno visoko odmah nakon diplome.

Na podu sintesajzer, zvučnici, snop papira…

“Prezahvalna sam na tom periodu nakon Akademije, jer sam imala sreće da sam odmah imala puno izložbi i projekata. Otvorio mi se profesionalni put i bio je intenzivan. Sada se sve uravnotežilo. Volim biti busy, ali mi je jako važno imati vremena fokusirati se na svaki projekt”, govori nam, dok sjedimo okruženi gomilom njezinih stvari usred praznog prostora galerije. 

Na podu su sintesajzer, zvučnici, snop ispisanih papira, kemijska, laptop, tkanina i neka lampa ispod nje. Na zidu je televizor, na njemu pauziran film s You Tubea, naslova: ’Overkill (Bog Bodies Documentary, 1998). Pripremala se za izložbu koju će održati nekoliko mjeseci kasnije.

“To je dokumentarac o drevnom običaju konzerviranja tijela u močvarama, voda ih je prezervirala tako da izgledaju čudesno, kao mumije. Kelti su vrata za zagrobni život vidjeli kroz vodu… Pripremam novi projekt pa sam sad u fazi istraživanja i traženja forme. Bavit će se apatijom i disocijacijom, kako često biramo biti potpuno disocirani od svega što se događa u svijetu. Sad istražujem, čitam, zapisujem misli; sve što mi padne na pamet, sviram…”

Od kolega je izdvaja snažni istraživački pristup

To je ono što Nardini izdvaja od većine njezinih kolega. Taj snažni istraživački pristup. Svaki svoj projekt istražuje neumorno, u svim smjerovima. Na nekima radi mjesecima, na nekima godinama.

“Stalno sam u misaonom procesu, u inspiraciji. Što god radim tijekom dana, to mi je stalno aktualno u glavi. Neki pojam me opsjeda mjesecima, dok ne napravim performans. Kad ga napravim, mogu ga konačno staviti na stranu i krenuti na novi”, objašnjava.

Dok smo sastavljali popis mladih umjetnika, naravno uz pomoć ljudi koji poznaju scenu, ono što smo čuli za Mariannu jest da je “sklona morbidnosti”, da je “već zamjećuje i struka” te da je nevjerojatno “zrela u promišljanju”.

‘Želim biti što oštrija, što britkija’

Nardini ima 29 godina, a u Hrvatsku je doselila iz Trsta gdje je rođena. Tada joj je bilo 15. Prvo je živjela u Osijeku, gdje je završila srednju školu, nakon čega u Zagrebu upisuje i završava Akademiju. Za sebe kaže da voli stariti. “Svake godine sam sve mirnija, sve lakše učim kako usmjeriti emocije. Trudim se da mi pogreške uvijek budu drugačije, da nije sve isto, da nije isti ciklus. Revidiram svoje postupke, komunikaciju, sve”.

U nekom trenutku zamolili smo je da nam proba objasniti svoju umjetnost, ali onako kako bi objasnila nečijoj mami. Zastala je, kratko promislila pa probala: “Rekla bih da se bavim filozofskim istraživanjima lijepih, ali više ružnih aspekata našeg duha. Kroz teksture i materijale želim izraziti suštinu stvari. Zvuk koji koristim, a koji je nešto što daje atmosferu, zaokružuje sve što želim reći. A performans je sažimanje svega toga. Jesam li uspjela? Da probam drugačije?”, smije se. 

Kakve su joj ambicije oko karijere? “Mogla bih sad nabrajati mjesta na kojima bih voljela izlagati, ali ono o čemu zapravo stalno razmišljam jest: kako biti što oštrija, što britkija. Kako uhvatiti tu srž svojih istraživanja. To je ono što me najviše zanima, što mi je najbitnije; da bih baš voljela doći do sirovog, suštinskog čina koji opisuje to što istražujem”.

* upit za radove možete poslati direktno umjetnici na Instagram
* fotografije radova snimili: Silvia Zaplatić, Marko Zbodulja, Aleksandar Selak, Jelena Vunak, Zvonimir Ferina, Matija Debeljuh, Ivan Srakić

Radove Marianne Nardini možete pogledati u galeriji ispod:

Za svoj rad kaže da je ‘zaglušujuć, prezasićen, više kao nekakvo ludo popunjavanje’. Je li to promišljeno, isplanirano? ‘U neku ruku je. Možda kao neki kontrast ovom trendu minimalizma u dizajnu i svemu. U meni se probudio neki kontraglas’

Ulazak u dom Bartola Galovića izgleda onako kako si vjerojatno zamišljate svijet mladog europskog umjetnika. Ili kako ga zamišlja mladi umjetnik? Otvorio nam je vrata svog unajmljenog, velikog građanskog stana u potkrovlju stare vile u širem centru Zagreba, koji dijeli s dvije cimerice, također umjetnice.

Iz jedne od soba čuo se lavež velikog psa kojeg se ne usude pustiti među nepoznate, iz dnevnog boravka klasična glazba. Glasna, prodorna.

Dnevni im je prostran, bohemski, s gomilom radova po zidovima i podu. Neki su njegovi, neki od cimerica. Iz njega se izlazi na poveću terasu, s pogledom na gradske krovove. Na njoj je ljuljačka, okolo lončanice s par ugašenih čikova u zemlji, vjerojatno zaostalih od posljednjeg druženja na terasi. Uglavnom, raj za svakog 23-godišnjaka.

Rad mu je, kaže, ‘zaglušujuć, prezasićen’

Na prvu, Bartol bi vam mogao ostaviti dojam privilegiranog klinca. Teško je, vjerojatno, ne dobiti tu auru kad vam već usred školovanja počnu tepati da ste silno talentirani, a s 23 vam Kolekcionart počne prodavati radove. No, vrlo brzo pred vama se otvara skroman mladi čovjek, lijepih misli.

Galović je pažnju svoje struke privukao kolažima, velikim formatima. Za svoj rad sam kaže da zna biti “zaglušujuć, prezasićen, više kao nekakvo ludo popunjavanje”. Je li to promišljeno, isplanirano?

“U neku ruku je. Možda kao neki kontrast ovom trendu minimalizma u dizajnu i svemu. U meni se probudio neki kontraglas, da sve mora biti popunjeno. Sve što mogu sabijem u neku metaforu, u jednu veliku alegoriju”, govori, dok si za drvenim stolom posred sobe mota cigaretu. Iza njega su neki od njegovih radova, velika platna koja vrište bojama, ikonografijom i reljefima koje je stvarao pur pjenom.

Prolazi kroz nove faze, istražuje nove stvari

Tako je radio godinu ranije. Sad se opet mijenja, prolazi kroz nove faze, istražuje nove stvari.

“Nakon toga sam prešao na ulja. Ovo ljeto počeo sam raditi i male formate. Općenito, mislim da će se taj moj nepročišćeni kaos polako početi raščišćavati”.

Osim slikanjem, Bartol se bavi tetoviranjem. To mu, kaže, plaća rentu. “Jer ovo sa slikama, to je kak ti se grah prospe. Jedan period prodaješ pa onda šest mjeseci ništa. Zato mi dobro dođe tetoviranje. To je nekad preugodno iskustvo, a nekad osrednje – kad tetoviraš nešto što ne želiš. Zato sam odlučio fiksirati cijenu, ne biti skup, ali da crtam isključivo svoje stvari. Tetoviranje mi je sada najbolji prikaz za grafiku”.

‘Volio bih probati neki blaži život od ovog’

Galović studira Grafiku na zagrebačkoj Likovnoj akademiji, trenutno završava preddiplomski i razmišlja što će dalje. Mozak mu radi sto na sat, opcija je sto. Od toga da na diplomski ode van; “Puno prijatelja mi je otišlo u Nizozemsku, sve više razmišljam o tome”, do toga da upiše nešto što nema veze s umjetnošću; “Možda ću upisati neki konkretan faks, ako ću imati volje. Ne znam. A možda tečaj permakulture?”, razmišlja na glas.

Tu dolazimo do ciljeva i želja. Životnih i karijernih. “Volio bih još neko vrijeme, koliko mogu, ostati u fine arts svijetu, a onda bih volio postići neki fusion. Razmišljam o odlasku na selo. U Podravini je super plodna zemlja. Za nekoliko tisuća eura tamo možeš kupiti zemljište s kućom, a u Zagrebu te garsonijera košta milijun kuna. Volio bih probati neki blaži život od ovog, jer te grad – barem mene – totalno upropasti. Nemam kočnice za izlaženje i socijaliziranje. Sve me ispije”, govori dječje iskreno.

‘Nastavljam raditi, pa kaj bude-bude’

Zato i spominje tečaj permakulture. “Želim dobiti neko osnovno znanje, da taj život izvan grada postane nešto bolje, a ne lošije. Da ima smisla. Jer malo bi bilo glupo otići na selo, nastaviti piti i postati seoski alkoholičar”, smije se.

Jedino u što je potpuno siguran jest da će zauvijek stvarati umjetnost. “Sad je gotovo. Volim raditi, nastavljam raditi, pa kaj bude-bude. Ako će biti lošije tetovirat ću, ako bude bolje slikat ću.”

• * upit za radove možete poslati direktno umjetniku na Instagram ili preko platforme Kolekcionart.

Radove Bartola Galovića možete pogledati u galeriji ispod:

‘Bi li mi bilo lakše pronaći posao u školi, biti cijelu zimu na toplom i dobiti plaću? Vjerojatno. Ali onda prošećem cestom, vidim neki dobar stari predmet i to me odmah oraspoloži. I onda napravim izložbu’

S Hršakom smo imali dogovor kod njegovog ateljea u Savskoj, blizu Vjesnikovog nebodera. Kod rampe na ulazu u dvorište, obraslo grmljem i prekriveno prezrelim smokvama, dočekao nas je dečko duge kose, s brkovima i bradom, u kratkim hlačama i prugastoj majici.

Atelje mu se tada nalazio u zgradici na kraju dvorišta, u potkrovlju. No, dočekao nas je ljut. Vlasnik prostora odlučio ga je prodati, taman mu je najavio da će možda morati iseliti pa je Hršak odlučio protestirati; svoje je radove, na taj vreli kolovoški dan, izložio u kombiju u dvorištu. Konkretnije, bivšim kolima hitne pomoći.

“Nemam pojma hoću li i dalje biti u ovom ateljeu kad izađe tekst, pa evo, bolje da sve slikate ovdje”, govori poluuvrijeđeno, ali zapravo s vragolastim smiješkom, dok otvara vrata kombija i pokazuje uredno poslagane skulpture.

Želi stvarati za novac, da može stvarati za sebe

Razgovarati ipak odlazimo gore, u simpatičan prostor u kojem svakodnevno stvara. Sjeli smo u sobu u kojoj su mala sofa i stolić, na zidovima i policama su njegovi radovi. Još više ih je u prostoriji u produžetku, tamo radi.

Tomislav Hršak jedan je od rijetkih mladih umjetnika koje smo upoznali u ovom procesu da ima vrlo jasnu sliku očekivanja od svoje umjetnosti. Odnosno, vrlo jasno ih iznosi. Želi stvarati za sebe, ono što osjeća, što ga goni. I paralelno, želi stvarati za novac. Za miran život, kako bi opet mogao stvarati za sebe.

I to i radi.

Profesoru počeo pometati pod i čistiti špahtle

Hršak je imao sreće da je već tijekom Akademije počeo raditi uz prof. Herljevića, čovjeka koji je veliki dio karijere proveo uz čuvenog Augustinčića. Bio mu je suradnik i asistent i nastavio je nakon Augustinčićeve smrti stvarati u njegovom ateljeu na Jabukovcu, u sklopu Akademije. Tamo je, puno godina kasnije, pod svoje uzeo mladog i neiskusnog studenta, Hršaka.

“Motao sam se svaki dan po ljevaonici, prostoriji pored njegovog ateljea i nekaj prčkao. Dok me jedan dan nije pitao: ‘Mali, jel’ bi ti nešto radio?’ I tako sam mu počeo pometati pod i čistiti špahtle. Uskoro sam učio modelirati, pa smo počeli raditi ozbiljnije spomenike u bronci. Prošao sam sve, na tradicionalan način. Onako kako se to nekad radilo, izučio sam zanat ”, priča Hršak.

Kao student počeo dobivati narudžbe

A onda mu je jedan dan Herljević dao da umjesto njega odradi narudžbu, jednu manju skulpturu za koju on sam nije imao vremena. Uskoro još jednu, pa još jednu. Dok narudžbe nisu počele stizati same, direktno ambicioznom studentu. “Zahvaljujući njemu otvorila mi se gomila mogućnosti, odjednom sam stalno radio.”

Danas, godinama kasnije, to je neki balans njegove karijere. Radi ready-madeove i razne izložbe za sebe, za svoju umjetnost. I radi stvari po narudžbi, za novac. Od Gospe za crkvu u Velikoj Gorici, preko nastambe za medvjede u zagrebačkom ZOO-u i velikog dinosaura na rtu Kamenjak do hobotnice na Zrću… “To sve radim za život, jer znam da od izlaganja gume od auta i pločica ne bum živio. To mi je dobra nadopuna”, objašnjava.

‘Želim stvoriti monumentalni spomenik’

Pitamo ga koje mu je najdraže djelo koje je dosad stvorio.

“Mislim da sam najpoznatiji po spomeniku Dinu Dvorniku (možete ga vidjeti u Hatzovoj u Zagrebu, u parku rock’n’rolla, odnosno The Beertiji), ali ima gomila drugih stvari koje su mi drage. Recimo, od prošle godine radim na projektu Spomenik, s konstrukcijama za klofanje tepiha koje postoje u skoro svakom kvartu. Njih proglašavam spomenicima, bez ikakvih intervencija, organiziram i svečana otvorenja. Volio bih i stvoriti neki zbilja veliki, monumentalni spomenik, koji će ostati iza mene. Želim ostaviti trag”, kaže pa priča kako se neprestano javljao Gradu Splitu i Vela Luci, nudio im da im besplatno izradi spomenik Oliveru Dragojeviću. “Oni bi trebali pokriti samo materijal. To bi mi zbilja bio gušt, jedan spomenik baš za narod, čovjeku kojeg svi vole. Ali nikad mi nisu ni odgovorili”.

‘Ili si u ovome sto posto ili te nema’

Većina mladih umjetnika s kojima smo razgovarali za ovaj serijal imalo je krize. Krize stvaranja, vjere u sebe, u svoj talent, u gotovo sve. A Hršak?

“Ne. Nisam imao krize. Eventualno trenutaka kad sam se pitao: ‘Kaj mi sve to treba?’. Kad recimo dulje vremena nema narudžbe. Ali, ja znam da je ovo teško. Ili si u ovome sto posto ili te nema. Jer za ovo je potrebna nevjerojatna samodisciplina. Da idem svaki dan po zimi od stana na Savici do nekadašnjeg ateljea u Mlinovima, gdje nema grijanja, i ne mrdam. Pa i onda kad nemam pojma kaj bi stvarao i samo buljim pred sebe. Bi li mi bilo lakše pronaći posao u školi, biti cijelu zimu na toplom i dobiti plaću? Vjerojatno. Ali onda prošećem cestom, vidim neki dobar stari predmet i to me odmah oraspoloži. I onda napravim izložbu”.

• * upit za radove možete poslati direktno umjetniku na Instagram
  * fotografije radova snimili: Juraj Vuglač, Šimun Bućan i Luka Smuk

Radove Tomislava Hršaka možete pogledati u galeriji ispod:

‘Taj zvuk violine u meni je odjednom pobudio boje. I tada sam shvatila da želim odgovarati glazbi’

Kad su bili na trećoj godini Akademije od Ive Zagode i njezinih kolega iz klase očekivalo se da otkriju što žele raditi, umjetnički. Nakon dvije godine kopiranja, drilanja i praćenja uputa konačno su dobili otvorene ruke. Zadatak je bio naizgled jednostavan: otkriti što je u njima i izvući to van. Stvarati vlastitu umjetnost.
Iva nije uspjela.

“Na trećoj sam radila svašta. Možda najviše geometriju jer me to impresioniralo dok sam učila povijest umjetnosti. I iako mi je to bilo odlično, zapravo nije imalo veze sa mnom. S ničime unutar mene. To je bio samo još jedan utjecaj”, objašnjava, dok sjedimo u ateljeu u zagrebačkom kvartu Voltino.

Iskustvo koje ju je ogolilo

Oko nas su radovi; njezini, Mihaela Klanjčića s kojim dijeli umjetnički prostor, nekih njihovih prijatelja… Sjedimo za malim stolom, ispred nas su gostoljubivo poslagani slatkiši i sokovi. Iva se smjestila u jednoj od fotelja, govori direktno, glasno, fokusirano.

Vraćamo se na Akademiju, u presudnu 2017. godinu. Nakon što je završila tu treću godinu i dalje nije imala odgovor na ključno pitanje: što je njezina umjetnost? Tada je otišla u Prag. Naime, na prvoj godini diplomskog odlučila se na Erasmus. I to ju je, kaže, posve ogolilo.

“U Pragu sam ostala sama sa sobom. Pola godine u stranoj državi, bez ikoga uz sebe, bez vanjskih utjecaja kojima sam tako podložna. Puno sam razmišljala o sebi; tko sam, što me zanima, gdje bi konačno mogla izaći ta moja iskrena nota. I kako da uopće budem sigurna u to što radim, bez potrebe da mi netko kaže – ovo je super, ovo nije dobro.”, prisjeća se.

‘Shvatila sam da želim odgovarati glazbi’

Kad je već bila pred kraj Erasmusa, još uvijek nije imala odgovor. Bila je frustrirana, nesigurna.
“Sjedila sam jedan dan potišteno i depresivno pred Vltavom i razmišljala: ‘Vratit ću se doma – s ničime. Ništa me nije dirnulo, ništa se nije dogodilo.”

U tom trenutku negdje u blizini počela je svirati violina. Zagoda je nešto osjetila. Zapravo, vidjela. “Odmalena me glazba posebno doticala, no na faksu sam, na jednom od izbornih predmeta, otkrila da sam sinesteta (to znači da na zvukove reagira vizualno, vidi ih kao boje, oblike…). Taj zvuk violine u meni je odjednom pobudio boje. I tada sam shvatila da želim odgovarati glazbi.”

Ciklus kojim se probila

Tako je nastao ciklus kojim se probila na umjetničkoj sceni. Čim se te 2017. vratila u Zagreb počela je doslovno slikati glazbu. Zvuk bi nacrtala onako kako bi ga čula. “Prvi ciklus je bio trash sound 90-ih, kad sam doslovno prenosila određene taktove koji su mi budili neku impresiju. Ton sam prenosila kroz boju, ritam kroz tehniku i materijale, a potez je bila ta dinamika pokreta”, objašnjava.

Jedno od pitanja koja se logično nameću jest: zašto trash 90-ih? “Tada je to bilo impulzivno i nisam to shvaćala, ali kasnije sam si to objasnila kroz dva momenta. Kao prvo, Prag zbilja jesu devedesete, i kroz izgled i kroz glazbu. A drugo, ja sam rođena u devedesetima, ta je glazba uvijek bila tu, oko mene. Nekako se nametnula kao logičan početak.”

Nakon trasha, stvar se polako počela razvijati. “Uskoro sam došla do jazza i eksperimentalne glazbe, a zatim mi je kolega s posla, inače glazbenik, otkrio Tigrana Hamasyana, armenskog pijanistu s čijim sam skladbama imala veću šansu uzeti jedan moment i razložiti ga. Uskoro je to u meni pobudilo želju za pokretom. Počela sam to fizički osjećati, ali slika mi nije dopuštala da to izrazim do kraja. I tako sam došla do skulptura”, govori.

Koliko je podložna kritici?

U posljednje vrijeme je, dakle, u skulpturama. Na proljeće se predstavila izložbom ‘Pokret’. “Skulpture su mi više vezane uz pokret. I dalje slušam glazbu, ali nije tako bitan element kao što mi je bila kod slika. Još neko vrijeme sigurno ostajem u skulpturama, ali to ne znači da i dalje ne slikam”, napominje.

S obzirom na Ivin gard, na čvrstoću kojom isijava, pa možda i tvrdoću, zanimalo nas je koliko je u svojoj umjetnosti podložna kritici, onoj izvana?

“Pa, dosad nisam uopće bila. Ne želim da ovo zvuči ružno, da me baš briga što drugi misle, ali to je tako. To je kao da me netko kritizira zato što imam smeđe oči. Nebitno mi je. Uvijek želim stvarati iz sebe. Preosjetljiva sam da bih radila nešto površno, ne bih bila sigurna u to. Ako sam sigurna u nešto i ako to osjećam, to je onda to, nevažni su mi drugi.”

* upit za radove možete poslati direktno umjetnici na Instagram ili preko platforme Kolekcionart.
* fotografije nekih radova snimili: Juraj Vuglač, Šimun Bućan

Radove Ive Zagode možete pogledati u galeriji ispod:

‘Rad ne nastaje zbog drugih. Nije poanta da meni kao gledatelju bude super. To je priča osobe koja je to stvorila. U konačnici ne trebamo znati što je pjesnik htio reći, nego ono što se pojavilo u nama’

Od svih umjetnika s kojima smo razgovarali za ovaj mali serijal, Mihael Klanjčić možda najiskrenije progovara o krizama i borbama sa samim sobom, sa svojom umjetnošću.

Šećemo po Voltinom, tamo dijeli atelje s Ivom Zagodom, prostor u koji se spuštate u vrtu jedne od kućica. No, mi idemo van. Ugodan je dan. Pitamo ga odmah kako se nosi s hajpom koji se oko njega stvorio posljednjih godinu – dvije. Bivši profesori predviđaju mu ozbiljnu karijeru, a prošle godine dobio je Nagradu Radoslav Putar, najvažnije domaće priznanje za jednog mladog umjetnika.

“Ne razmišljam o tome previše. Svi ti hajpovi su prolazni. Jedan traje dok ne dođe neki drugi”, govori opušteno, neimpresionirano.

Vidi nešto odbačeno i privuče ga

Puno ga više, kaže, zaokuplja idući rad. To vječno pitanje – što sljedeće? “Jer hajp kao hajp je super, ali ako nema idućeg rada, ne znači ništa. Ako ga imam, onda mi je potpuno svejedno. Tada sam spreman za bilo što.”

Kad smo razgovarali, u kasno ljeto, Klanjčić je upravo bio u fazi pronalaska tog idućeg rada. Do njega ga je u tom trenutku, između ostalog, trebao dovesti i željezni okvir za svjetiljku koji mu stoji u ateljeu, a koji je ranije negdje pokupio. Tako često nastaju njegova djela. Vidi nešto odbačeno – često na ulici – i privuče ga.

“Našao sam tu konstrukciju, kao i hrpu drugih prije toga. Nešto nađem, uzmem pa mi stoji, dok razmišljam. Stalno mi se vrti po glavi. Iz dana u dan, dok mi ne sine. I tada znam što s tim želim.”

Kako se odmaknuti od onoga što je dobro

Dok šećemo, pitamo ga zna li konačno što bi s tim okvirom u ateljeu. “Imam ideju, ali još razmišljam.” Dugo mu je, govori iskreno, bio problem odmaknuti se od nekog rada za koji je osjetio da je dobar. Naprosto krenuti dalje.

“To mi se, recimo, dogodilo s prvim slikama s kojima sam izašao, slikama-folijama. Bile su dobre pa mi je u jednom trenutku ta folija postala užasno bitna. Uhvatio sam se za nju. Kako bih skupljao stvari i razmišljao što ću od njih napraviti, tako mi je bilo sve logičnije da opet uzmem foliju i da se sve vrti oko nje. Bilo je teško odmaknuti se od toga”, priznaje.

‘Radove ne želim zatvarati svojom pričom’

U svaki predmet od kojeg u konačnici stvori rad, Klanjčić pretoči neku situaciju, iskustvo, neku svoju priču. No, ne voli ih otkrivati, nametati ih drugima. “To su neke moje intimne situacije. A i draže mi je da taj rad ostane otvoren drugome, da ta osoba u njemu vidi vlastitu priču. Ne želim ga zatvarati svojom.”

Klanjčićevi radovi, između ostalih, uključuju sljedeće: madrac na kojem se nalazi crveni pleksiglas, drvenu gredu obloženu prozirnim pleksiglasom, stolac s ogledalom, razbijenu cijev, krug od roze folije i papira na platnu… Dakle, apstraktni su. Na pitanje kako bi ih objasnio nekome, odgovara anegdotom:

“Neki dečko mi je nedavno za jedan od radova rekao: ‘Sori, ali meni ti nije jasno kaj je to’. Ja se nemam zašto ljutiti na to. Ali, rad ne nastaje zbog drugih. Nije poanta da meni kao gledatelju bude super. To je priča osobe koja je to stvorila”, govori.

‘Ne trebamo znati što je pjesnik htio reći’

Tu otkriva i vlastiti razvoj, početne pokušaje da shvati tuđe radove.

“U početku sam stalno tražio intervjue umjetnika, u nadi da su negdje nešto rekli o svojim radovima koji meni nisu bili jasni. Da su dali bar neko objašnjenje. Kad bih i našao nešto, oni bi to tako rekli da ja opet ništa nisam kužio. Ali, što je više vrijeme prolazilo i što sam više bio u tome, tako se moja percepcija mijenjala… Ovisno o stanju mog uma, počeo sam viđati stvari. Ne kažem da danas vidim ono što vidi umjetnik koji je to stvorio, ali vidim. Mislim da u konačnici ne trebamo znati što je pjesnik htio reći, nego ono što se pojavilo u nama.”

Krize vidi kao nezaobilazan proces rada

Klanjčić ne bježi od svoje nesigurnosti. O njoj govori otvoreno, ne dozvoljava si samozavaravanje. Okidač mu je gotovo uvijek isti – ideja. Koja je iduća, kada će doći, kako će je izvesti. “Imam hrpu tih perioda kad ne znam što bih radio. Kad mi je sve besmisleno, kad ne kužim zašto radim to što radim. U njima se uvijek iznova pitam: bih li se ja ovime uopće trebao baviti?”

No, s vremenom je naučio vidjeti te krize kao nezaobilazan proces rada. Iako teške, često jedva podnošljive, na kraju ga dovedu tamo gdje treba doći.

“U tim periodima ništa mi ne izlazi, ali te krize su zapravo dobre jer me uvijek na kraju dovedu do nečeg novog. Često traju mjesecima, gotovo da se događaju u istim intervalima. Iako radim svaki dan – ništa. A onda se odjednom dogodi jedan rad, i ne bude mi loš. Pa drugi, treći. I kriza prođe, a ja shvatim da počinjem nešto novo…”

• * upit za radove možete poslati direktno umjetniku na Instagram
• * fotografije radova snimili: Juraj Vuglač i Šimun Bućan

Radove Mihaela Klanjčića možete pogledati u galeriji ispod:

‘Znaju me pitati zašto jednostavno ne počnem stvarati umjetnost kojom ću zarađivati, da recimo počnem crtati lijepe slike. Mogla bih, imam vještinu, svi smo je usvojili na Akademiji. Ali osjećam da bih time išla protiv sebe’

Sanda Črnelč odskače od stereotipa kakve smo izgradili o mladim umjetnicima. Na prvu više djeluje kao mlada žena koja je upravo završila ekonomiju ili pravo. S urednim bobom, u crnim hlačama na crtu, crnoj dolčeviti, tenisicama i torbicom. Otvorena, vedra, naizgled neopterećena.

U praznoj smo prostoriji ALU-a na Jabukovcu, dovukli smo tri stolca do prozora koji gleda na šumu. Kraj je ljeta i dok sjedimo okruženi isključivo zvukom ptica, teško je ne zamišljati, zavidno, kako je bilo studirati na ovakvom mjestu. Na jednoj od najljepših lokacija u Zagrebu, okupani svjetlom, prirodom i tišinom, izolirani od stvarnosti u balonu kojem rijetki imaju pristup.

Za mnoge mlade umjetnike gubitak tog balona može biti zastrašujuć. Za Sandu, koja je u rujnu diplomirala likovnu kulturu nastavnički smjer, napunivši SC-ov Kiosk ciglama, to je, uvjerava, uzbudljivo.

‘Trta me, ali to je dobro, to je gorivo’

“Studiranje je bilo super, ali vrijeme je da završim tu priču. Trta me, ali to je dobro, to je gorivo. Sada želim probati nešto novo. Inače imam tendenciju ići glavom kroz zid, da vidim kamo će me to dovesti”, govori 26-godišnjakinja.

Primjer je Kina, gdje je završila na diplomskom, dosta iznenadno. “Nakon tri godine preddiplomskog u Zagrebu uhvatila me panika; želim li dalje diplomski ovdje, što uopće želim? A onda sam vidjela natječaj za stipendiju za Kinu. I odjednom se prijavila, bez razmišljanja. Kad sam prošla, pitala sam se: ‘Luđakinjo, što radiš?’. A onda sam se spakirala i otputovala.”

Kina je, kaže, bila čudno iskustvo. Vrijedno, ali čudno. Tamo je počelo i njezino koketiranje s ciglom, koja je u međuvremenu postala okosnica njezina rada. Još uvijek mladu i nadobudnu, zaintrigirao je tamošnji režim, uglavnom vrlo ograničavajući za tamošnje ljude.

U Kini počela propitkivati ograđivanje

“Tamo je potpuno surealan način života. S jedne strane ljudi su ful opušteniji nego mi, a s druge žive u tom zatvorenom, ograničenom sistemu. To mi je bilo fascinantno. Odjednom sam počela propitkivati to ograđivanje – od kineskog zida do njihovog firewalla zbog kojeg ne možeš doći do nekih općih informacija. Počeo me zanimati element pregradnje, građenja, ograđivanja, zatrpavanja… I tako sam došla do cigle. Doduše, profesori u Kini nisu bili oduševljeni mojim pokušajem političkog propitkivanja. Zabranili su mi da se time bavim i predložili da se radije posvetim pejzažima i drugim tradicionalnim motivima. Pa sam svoje propitkivanje nastavila u intimi vlastite sobice”, priča.

No, onda je stigla korona, svijet se zatvorio i kineska avantura završila je prije planiranog. Sanda se vratila u Zagreb, gdje je nastavila svoj projekt. Opet zatvorena u sobičku i još jednom, ne svojom voljom, istražujući ograđivanje od svijeta.

‘Mogu biti pragmatična u poslu, ne u umjetnosti’

Tri godine kasnije, diplomirala je opet na temu cigle, pod naslovom ‘Eksperiment otpornosti’. Ciglama je napunila SC-ov Kiosk i povodom izložbe to opisala ovako: “Istina je, svatko može staviti ciglu u galeriju, na policu ili je držati u rukama. Međutim, poanta nije promatranje cigle unutar njezine svrhe, već testiranje vlastite percepcije o tome koliko daleko značenje nekog objekta može ići”.

Sandu već neko vrijeme zaokuplja konceptualna umjetnost i zasad oko toga ne želi raditi kompromise. Nakon diplome imala je jasne planove; “Želim pronaći stabilan posao kojim ću moći financirati sebe i svoju umjetnost. Zgrabit ću svaku priliku koja mi se ukaže, jer želim i dalje stvarati što volim. Znaju me pitati zašto jednostavno ne počnem stvarati umjetnost kojom ću zarađivati, da recimo počnem crtati lijepe slike. Mogla bih, imam vještinu, svi smo je usvojili na Akademiji. Ali osjećam da bih time išla protiv sebe. Zato ću radije biti pragmatična u poslu, predavati, nadam se raditi nešto u kulturi, a onda u miru stvarati ono što želim”.

A koji joj je najveći strah? “Da ako si postavim neki osobni cilj, da ga ne ispunim. Da razočaram samu sebe.”

* upit za radove možete poslati direktno umjetnici na Instagram
* fotografije radova snimili: Juraj Vuglač i Karlo Vilić

Radove Sande Črnelč možete pogledati u galeriji ispod: