Marija Matić (29)

Članak je dio Hausovog serijala ‘Mladi hrvatski umjetnici u koje vrijedi investirati’. Listajte za ostale umjetnike

Autor: Haus

‘Ja bih svoja djela opisala jednostavno kao trenutnu emociju, ekspresiju. Drugi ih često vide kao nešto šokantno, uznemirujuće. Vide moj rad i pitaju: ‘Što ti se dogodilo?!”

Sastanak s Marijom Matić, 26-godišnjakinjom iz Zagreba bio je emotivan. Prvo zbog teških osjećaja koje evidentno nosi, drugo zbog njezinih djela koja je nemoguće ne doživjeti intimno. Pogode vas naglo, u najslabiji dio.

Motiv su joj djeca, a u ovom novom ciklusu i majke. Dvije teme koje teško da kod većine ljudi neće pronaći neku slabost, iskopati zatomljenu bol i izvući je na površinu.

Stvara u dnevnom boravku

Marija nas je dočekala u unajmljenom stanu u Španskom, tamo živi i stvara. Okolo su njezini radovi, po zidovima, na policama, u mapama, u bilježnicama. “Više nemam atelje, teško je plaćati poseban prostor za rad. No, ovdje se snalazim OK, u dnevnom boravku”, govori veselo, kao osoba koja je davno naučila stalno i iz svega izvlačiti najbolje.

Bez obzira na prostor, Matić stvara stalno. Zapravo, kad za to ima vremena. U trenutku kad smo se s njom našli, radila je, da bi se prehranila, u fast foodu. Zbog traumatičnih događaja u obitelji, o kojima ne ulazi u detalje, nije uspjela završiti Akademiju. No, ti događaji su je, napominje, napravili umjetnicom kakva je danas.

Pitaju me: ‘Što ti se dogodilo?!’

Njezini radovi – sada pretežno crteži na papiru, ali i akvareli, kolaži i povremena skulptura – često u licima djece koju crta, a sada i mama, zrcale paniku, strah, tugu i šok.

“Ja bih svoja djela opisala jednostavno kao trenutnu emociju, ekspresiju. Drugi ih često vide kao nešto šokantno, uznemirujuće. Vide moj rad i pitaju: ‘Što ti se dogodilo?!”. Ali to nije namjerno. Počelo je tako da sam radila prema predlošcima obiteljskih fotografija. Otac nas je puno fotografirao, imam dosta slika sebe, braće i svojih rođaka kad smo bili mali. Bilo mi je zanimljivo gledati izraze naših lica. Neobične, prestrašene, začuđene”, govori pa ipak povlači vezu.

Crtanjem se rješavam tereta emocija

“Iako to nikad nije promišljeno, te emocije su očito došle iz mene. Možda je stvarno povezano s onime što mi se događalo u životu. Kad god bih prolazila kroz te probleme, crtanjem bih se riješila tereta. Izašao bi iz mene. U tom trenutku samo radim, ne proživljavam, ne razmišljam. Ali emocija očito izlazi van. I možda je to što zapravo ljudi vide u mojim slikama”, govori pa se zamisli:

“Zanimljivo mi je kako radim klince, ali zapravo se uopće ne sjećam svog djetinjstva. Samo kroz maglu, ali osjećaji su ostali. Možda me oni vode prema ovome danas”.

Nakon perioda sumnji, novi uzlet

Marija je imala razne faze nakon što je otišla s Akademije, gdje je stigla do treće godine. Prvo joj se dogodio neočekivani uzlet, izložbe i nagrade, a onda periodi sumnje. No, uvijek bi radila. Sjela bi i počela crtati na komad papira ili u tekicu. Svako svoje djelo, veliko ili malo, radi brzo. Ne planira, ne razmišlja, samo izbacuje. “Kao da mi se dogodi neka eksplozija. Većina umjetnika koje sam promatrala voli imati proces. Na jednoj slici znaju raditi tjedan, dva, mjesec… Probala sam raditi dva dana za redom, ali nisam uspjela. Bilo mi je previše”.

Zadnji put kad smo razgovarali, bila je u fazi povratka i neke nove energije. To je ubrzo rezultiralo suradnjom s Kolekcionartom, koji sad prodaje njezine radove. Ako je ikada dubinski i sumnjala u sebe ili svoju umjetnost, to je nestalo. Želi raditi. “Znam da nikad neću prestati”.

Bi li danas nešto mijenjala u svom putu, životu? Razmisli pa otrese glavom. “Mislim da ne. Mislim da me baš to što sam proživjela čini čovjekom i umjetnicom kakav sam danas.”