Kako je zagrebački studio stvorio jedinstvenu ‘Sobu za autističnog dječaka’

Projektirajući sobu za šestogodišnjaka, arhitekti studija Nekoliko mnogo pažnje posvetili su materijalima. ‘Osobe s poremećajima iz autističnog spektra često su osjetljive na zvukove. Mekani materijali apsorbiraju zvuk, tako da njihovim korištenjem dobivamo prostor u kojem nema nikakvog odjeka’

U moru projekata na kojima arhitekti rade, tu i tamo pojavi se neki koji odskače. Nije tipičan, ne mora biti velik, ali ako imaju sreće – možda nekome promijeni život.

Takva je ‘Soba za autističnog dječaka’, jedinstveni projekt koji je studio Nekoliko dovršio krajem prošle godine u Zagrebu. Radi se o sobi za dječaka u spektru, čiji su roditelji bili odlučni stvoriti prostor u kojem će se njihov sin osjećati ugodno i sigurno.

“Ovo je već treće rješenje sobe koje su roditelji izveli, u nadi da će mu dobro sjesti i da će se u njoj osjećati ugodno”, govori nam Dora Lončarić, jedna od autorica projekta i arhitektica studija s kojim je Haus prošle godine objavio veliki intervju.

Volio je boraviti u garderobi koju su oni stvorili

Roditelji su do Dore i njezinih kolega došli zbog zanimljivog detalja; primijetili su da je zagrebački Garderoba Concept Store u Martićevoj ulici jedno od rijetkih mjesta na kojem se njihov sin osjeća opušteno. Točnije, u njegovim predimenzioniranim garderobama toplih boja.

“To je bio jedan od naših prvih projekata kojeg smo odradili kao friško diplomirani arhitekti, ali tada u drugom sastavu”, objašnjava Dora, referirajući se na nekadašnji ured Biro.

I tako su dobili zadatak stvoriti nešto jednako umirujuće, ali ovoga puta u obliku dječje sobe. “Projekt je nešto manji od projekata kakvima se inače bavimo, no s ovakvim se zadatkom još nismo susreli. Htjeli smo naučiti više o projektiranju za ovu osjetljivu skupinu. Osim toga, uvijek nam je drago kad netko pozitivno reagira na jedan od naših projekata, pogotovo kad se radi o mlađim uzrastima”, govori nam Dora.

Iznimno bitan dio projekta je bila akustika

Bilo je nužno, objašnjava, stvoriti sobu u kojoj će šestogodišnji dječak pronaći svoj mir i htjeti duže samostalno boraviti. Dobro polazište im je bila Garderoba, odnosno boje i materijali korišteni u tom projektu, a na koje je dječak u startu pozitivno reagirao. Tu se prvenstveno radi o mekim materijalima, tekstilima, umirujućim bojama…

“Akustika je bitan aspekt ovog zadatka. Osobe s poremećajima iz autističnog spektra često su osjetljive na zvukove. Mekani materijali apsorbiraju zvuk, tako da njihovim korištenjem dobivamo prostor u kojem nema nikakvog odjeka. Zapravo, odjek u prostoru neugodan je za sve, samo ga većina ne percipira svjesno, već kao izmorenost i iritaciju nakon boravka u nekom prostoru. Korištenjem puno tekstila zvukovi u dječakovoj sobi su osjetno utišani, a osjećaj mira istaknut. Svi odabrani materijali prirodni su, meki i ugodni na dodir”, objašnjava Lončarić.

Velika uloga dana je zastoru koji su, netipično, smjestili u samo središte sobe, što im je, objašnjava arhitektica, omogućilo formiranje “različitih i zanimljivih pod-prostora, mjerila i scenarija u sobi”.

‘Sva djeca trebaju prostor u kojem se osjećaju sigurno’

Pitamo je na koji se način rad na sobi za dijete s autizmom razlikuje u odnosu na standardnu dječju sobu:

“Nismo stručnjaci za ovu temu, ali možemo odgovoriti na temelju ovog specifičnog iskustva. Djeca s autizmom imaju slične potrebe kao i djeca bez autizma. Potreban im je prostor u kojem se osjećaju sigurno, u kojem mogu spavati, igrati se, učiti, biti kreativni i istraživati, pa je prema tome takva soba jednaka bilo kojoj drugoj dječjoj sobi.

Djeca s autizmom teže procesuiraju podražaje, pa ih je potrebno u što većoj mjeri smanjiti. Tijekom projektiranja sobe, posebna pažnja posvećena je utišavanju zvuka, eliminiranju nepotrebnih elemenata, odabiru boja i stvaranju vizualno jednostavnog, minimalnog okruženja”, objašnjava Lončarić.

Skriveno skrovište, mala soba u sobi

Soba je mala, ima 10-ak kvadrata, ali sadrži sve potrebno; krevet, radni stol, prostor za igru, police i malo skrovište u koje se dječak može sakriti.

“Skrovište je zanimljiv element. Radi se o stolarskom elementu ispod stola, obloženom u mekani tepih crne boje s malim vratašcima. Mala soba u sobi – ugodna, sigurna, tiha, mračna. Dječak se unutra može zavući, zatvoriti i odmoriti kada mu je potrebno”, dodaje Lončarić pa otkriva da je stolariju izradio Niko Marić iz Lux Wood Solutiona, zavjese Votex, a tepihe reGalerija.

Boja breskve je ugodna i umiruje

Kako bi vizualno umirili sobu, arhitekti su je uredili monokromatski. S dječakom su, objašnjava Dora, odabrali boju koja mu je odgovarala, nakon čega su s tom istom bojom povezali sve elemente u sobi.

“Zanimljivo je da iako se radi o sobi dječaka, odabrana je boja breskve koja se obično povezuje s djevojčicama. Boja breskve vrlo je ugodna, prirodna boja za koju su brojna istraživanja pokazala da djeluje umirujuće, tako da ovaj odabir ne bi trebao biti iznenađujuć te je samo još jednom potvrdio da rodno kodiranje boja nema smisla”, govori arhitektica.

‘Nema konkretnih smjernica za ovu osjetljivu skupinu’

Iako izazovno, raditi na ovom projektu za ekipu Nekoliko bilo je ispunjavajuće. Prvi i najveći razlog je, naravno, konačno iskustvo vlasnika sobe.

“Povratna reakcija je odlična. Dječak voli boraviti u sobi, samostalno se igra i koristi ju na nama neočekivane načine”, otkriva Dora te priznaje da im je cijelo iskustvo ostavilo jedan dobar osjećaj.

“Lijepo je kad svojim znanjem možeš doprinijeti da se netko osjeća bolje”, dodaje. Ipak, skreće pažnju na jednu prilično bitnu stvar: “Primijetili smo da je sve veći broj projekata za ovu osjetljivu skupinu, no konkretne smjernice zapravo ne postoje.”

---