Otkad je krenuo, studio Nekoliko radi velike stvari. Posljednja je čudesni projekt u Trebinju

‘Otkad radimo natječaje, ni jedan nije bio raspisan u potpuno neizgrađenom okolišu, poput ovog u Trebinju. Obično iz konteksta izvlačimo puno smjernica za oblikovanje, pa smo se u ovom zadatku prepustili intuiciji i uživali u procesu’

U dubinama njihove filozofije ključne su riječi: inkluzivnost, održivost i poboljšanje kvalitete života kroz arhitekturu. Ovi principi su sublimirani kroz projekte poput dječjeg vrtića Heinzelova-Vukovarska u Zagrebu, gdje su osvojili prvu nagradu na natječaju za izradu idejnog arhitektonsko-urbanističkog rješenja, ili uređenja prostora zapadno od palače Zakmardy u Varaždinu, također osvojenog natječaja. Za njih, njihovi projekti nisu samo građevine – oni postaju simboli napretka i vizionarskog duha koji teži stvaranju bolje budućnosti za sve nas.

Studio Nekoliko okuplja šest izuzetno nadarenih arhitekata, svaki s vlastitom jedinstvenom perspektivom i pristupom, stvarajući nevjerojatnu sinergiju koja prožima svaki njihov projekt.

Njihova prisutnost na međunarodnoj sceni, osvajanje prvog mjesta na međunarodnom natječaju za izradu idejnog arhitektonskog rješenja Kongresnog centra u Trebinju, nije samo puko postignuće – to je poziv za buduće generacije arhitekata da sanjaju veće, stvaraju bolje i oblikuju svijet oko sebe na načine koje nikada prije nisu mogli zamisliti. 

Haus: Nekoliko. Tko ste, gdje ste, kako nastaje priča o Nekoliko i – koliko vas je?

Nekoliko: je tim od 6 arhitekata iz cijele Hrvatske koje je život spojio u Zagrebu, trenutno u uredu na Trgu Marka Marulića. Oni su Hrvoje Arbanas, Mario Peko, Luka Šen, Martin Mertz, Mario Kralj i Dora Lončarić. U ovom sastavu zajedno rade od jeseni 2022. godine.

Haus: S obzirom na raznolikost vještina, osobnosti i različite perspektive, što svatko od vas kao pojedinac donosi jedinstveno u ured?

Dora: Nerviranje oko detalja.

Martin: Općenita, ali i ciljana negativnost.

Mario: Pisanje dopisa, mailova i razne tablice.

Luka: Fantastično vođenje društvenih mreža.

Peko: Osrednja vještina puštanja glazbe u uredu i na uredskim eventima.

Hrvoje: Opsesivno ortogonaliziranje i prostora u kojem radimo i prostor koji projektiramo.

Haus: Uža stručna javnost vaš rad prati već duže vrijeme slijedom brojnih osvojenih natječaja, nagrada i priznanja. Još 2016. dio članova današnjeg Nekoliko osvajaju prvu nagradu na Natječaju za izradu idejnog urbanističko-arhitektonskog rješenja uređenja ulice Ljerke Šram na Savici u Zagrebu. No taj nagrađeni projekt nikada nije izveden. Znate li zašto? Kakav je to osjećaj?

Mario: Natječaj za uređenje ulice Ljerke Šram na Savici smo kao prvi zajednički projekt odradili Dora Lončarić, Saša Košuta i ja. Ne znam razloge grada zašto nije nastavio provedbu projekta, ugovaranje projektne dokumentacije i izgradnju. Projekt je, osim uređenja ulice, u anketnom dijelu davao rješenja za problem parkiranja unutar kvarta. Mislim da bi eventualni nastavak projekta trebalo sagledati u tom širem kontekstu. Arhitektura je općenito spora, od začetka ideje do eventualne realizacije, na to smo navikli, pa ni ovaj projekt ne pobuđuje posebne osjećaje. Fokus nam je na drugim projektima, a za ove u ladicama šaljemo pozitivne vibracije.

Haus: Kakvih se projekata bojite?

Luka: Vjerojatno onih s najvećom količinom limitacija iIi onih u kojima je dijalog s investitorima ili suradnicama loš i nikakav. U suštini je svaki projekt na svoj način zanimljiv, najveće probleme / limite može stvoriti loša suradnja.

Martin: Ne bojim se ničega.

Peko: Ne vidim razlog zašto bi se itko trebao bojati bilo kojeg projekta. Ipak, postoje projekti koje bih radije izbjegao raditi, a to su najčešće oni za koje smatram da su štetni za zajednicu i prostor u kojem se planiraju graditi, te oni za koje mislim da imaju loše postavljen projektni zadatak.

Haus: Kakve si priželjkujete?

Martin: Bilo što sa naizgled nespojivim funkcijama, u najmanju ruku barem da je više od jedne.

Dora: Projekte na kojima možemo isprobati nešto novo i eksperimentirati.

Peko: Projekte na kojima se mogu lijepo kreativno izraziti, naučiti nešto novo i za koje mislim da mogu pozitivno utjecati na zajednicu i okolinu u kojoj nastaju.

Haus: Kako utječete jedni na druge, kako se međusobno potičete?

Martin: Budući da smo svi dosta uvjereni da je ono što radimo ispravno i uvijek želimo napraviti najbolji mogući produkt, međusobno poticanje je nepotrebno. Utjecaj kolega na mene i obrnuto bih opisao kao minimalan što bih izdvojio kao pozitivnu stvar budući da nisam morao mijenjati uvjerenja da budem dio kolektiva.

Peko: Jedni na druge utječemo dijeljenjem stavova i ideja o temama na kojima radimo. To nam omogućuje objektivnije i šire sagledavanje problema te bolje upoznavanje kolega s kojima provodimo velik dio svog vremena. Iako ne bih rekao da se posebno trudimo međusobno poticati, u uredu općenito vlada dobra atmosfera koja nam daje energiju da radimo bolje i potiče nas da napredujemo.

Haus: Strukovne udruge upozoravaju na neusklađenost hrvatskog zakonodavnog okvira s međunarodnim standardima, što ugrožava arhitektonsku scenu. Komora arhitekata poslala je 10 točaka za novi sustav prostornog uređenja Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, krajem prošle godine otvoreno pismo Vladi RH, kojim upozoravaju na nesagledive posljedice provedbe nedovoljno kvalitetnog Zakona koji radikalno ograničava implementaciju natječaja, no čini se da je komunikacija zasad jednosmjerna. Hoće li tržišni interesi nadjačati?

Mario: Vjerujem da su arhitektonski natječaji najbolji instrument za izgradnju boljeg okoliša, bilo da se radi o javnim ili privatnim investicijama ukoliko su one na ključnim gradskim lokacijama. Čak bi podržao natječaj kao proceduru i za puno širi spektar kriterija osim same lokacije; npr. ukoliko se planira uložiti xy javnog novca u neku zgradu ili prostor, bilo bi dobro da odabrano idejno rješenje prođe izbor od nekoliko mogućih i da je validirano od stručnog žirija.

Velika je prednost takvih procedurama što nekoliko timova neovisno promišlja problematiku, nudi svoja rješenja i stavove. Višečlani žiri može kvalitativnom usporedbom odabrati najbolje. Nadam se da će u cijeloj priči prevladati interesi zajednice i održivo izgrađenog okoliša.

Dora: Interesi tržišta ne odražavaju društvene potrebe, načela održivosti i kvalitetu života. Iako institucija javnih natječaja ima nedostataka, umjesto njenog ukidanja, trebali bismo se posvetiti poboljšanju i optimizaciji te institucije kako bismo postavili temelje za razvoj održive budućnosti.

Haus: Na natječaju za uređenje prostora zapadno od palače Zakmardy u Varaždinu 2016. godine, u autorskom timu koji čine Saša Košuta, Mario Kralj i Dora Lončarić, osvajate prvu nagradu, ove ste godine za isti projekt nominirani za nagradu ‘Bernardo Bernardi’. To je ujedno i prvi realizirani natječajni projekt, no zanima nas proces. Stvoriti novo javno mjesto okupljanja do jučer zapuštenog prostora. Veliki izazov. Kako ste mu pristupili?

Mario: Prije uređenja, prostor uz palaču Zakmardy je bio samo neartikulirana veza između centra grada i velikog parka, tj. staza uz koju se razvilo ilegalno parkiranje. Promišljajući rješenje, zaključili smo da prostor treba oblikovati na način da postane mjesto zaustavljanja i okupljanja, a istovremeno akcpetirati frekventnost i prolaznost (veza grad – park). Park je deniveliran u odnosu na grad pa je naše rješenje trebalo savladati i visinsku razliku. Iz tih razloga nastaje geometrija novouređenog prostora: izlomljene plohe partera, naglašene upotrebom crnih metalnih rubova, negiraju okolni ortogonalni shematizam postojeće arhitekture, otvarajući se slobodnim ravninama parkovnog pejzaža. Projektirana praznina omogućuje različite scenarije dnevnog i sezonskog korištenja.

Dora: Jako nam je drago da smo za nagradu ‘Bernardo Bernardi’ nominirani za javni prostor, jer su upravo javni prostori arhitektura s kojom najveći dio građana ima kontakt. Pažljivim projektiranjem ovakvih prostora, a kasnije i održavanjem, možemo bitno utjecati na kvalitetu života građana. Zbog njihove jake prisutnosti također su odlična prilika za podizanje vizualne i arhitektonske kulture javnosti. 

Haus: Oko čega najčešće izbiju eventualni konflikti/nesuglasice? Kako ih rješavate?

Luka: Zapravo nema nekakvih konflikata i nesuglasica, ako ima neslaganja vezano za ideje oko rješavanja projekata ili projektnih segmenata najčešće se diskutiraju i putem diskusije rješavaju.

Peko: Ne bih rekao da smo do sad imali konflikata, ali eventualne nesuglasice su znale nastati zbog neke arhitektonske odluke. Najčešće se tu radi o različitim stavovima kako pristupiti određenom arhitektonskom problemu i kako ga riješiti. U takvim situacijama, do rješenja dolazimo argumentiranom raspravom i uvažavanjem mišljenja drugih sudionika rasprave, što na kraju rezultira definiranjem zajedničkog stava.

Martin: Rješavamo ih približavanjem roka predaje i težinskim glasom većine. I ako imamo nesuglasica, uvijek biramo između kvalitetnih opcija, pa sve i završi dobro.

Haus: Tradicionalno, građevinski sektor je dominantno muški, postoje mnogi stereotipi koji okružuju ulogu žena u građevinarstvu. Kako stvoriti inkluzivnije radno okruženje?

Dora: Ne možemo ignorirati činjenicu da građevinska zajednica i dalje trpi od duboko usađenih oblika nejednakosti, posebno u odnosu na žene. Ova situacija ne samo da ograničava potencijal talentiranih arhitektica, već i negativno utječe na cjelokupnu arhitektonsku zajednicu, lišavajući nas vrijednih perspektiva i inovativnih ideja koje bi mogle unaprijediti naše gradove i zajednice. Kao struka, moramo se posvetiti rušenju ovih prepreka i stvaranju inkluzivnog okruženja koje će podržati jednaku participaciju žena u svim aspektima arhitekture.

Mario: Mikroaktivizmom iz situacije u situaciju, a za koji je odgovoran svatko od nas. Postoji uvjerenje da će kontinuiran i kvalitetan rad žene ušutkati neprimjerene komentare i redefinirati odnose u radnom okruženju (npr. gradilište). Takav pristup stavlja još veći pritisak na žene, očekujući od njih veći angažman i nedopustivost pogreške. A to je krivo, jer nastavlja podcjenjivanje žena, samo u drugom obliku. 

Haus: U kojoj je fazi vaš projekt za vrtić koji ste osvojili na javnom natječaju za izradu idejnog arhitektonsko-urbanističkog rješenja Dječjeg vrtića Heinzelova – Vukovarska u Zagrebu? Koje su specifičnosti arhitekture za djecu?

Dora: Arhitektura za djecu treba biti stimulativna i inspirativna, prilagođena njihovim jedinstvenim potrebama kako bi im pružila prostor za rast, igru i razvoj. Ovo podrazumijeva pažljivu upotrebu mjerila, boje i materijala koji potiču kreativnost, igru i učenje. Svi arhitektonski elementi moraju biti prilagođeni dječjem svijetu, omogućavajući im autonomiju i osjećaj nadzora nad prostorom koji ih okružuje. Vrtić je u fazi izrade projektene dokumentacije, nadam se brzoj izvedbi.

Haus: Kako zamišljate idealnog klijenta?

Mario: Bitno je povjerenje i dobra komunikacija. U tom slučaju ostalo više nije prepreka.

Peko: Idealni klijent za mene je onaj koji otvoreno komunicira i surađuje tijekom cijelog procesa projektiranja i realizacije projekta. Bitno je da cijeni mišljenje arhitekta te da je otvoren za ideje koje mu se prezentiraju, unatoč tome što je možda inicijalno zamislio nešto drugo. Tu prvenstveno mislim na sposobnost klijenta da prepozna arhitekta kao stručnjaka koji razumije kako prostor treba funkcionirati na razini organizacije i korištenja, a manje na estetske preferencije koje su individualne za svakog pojedinca i u ovom slučaju manje važne.

Martin: Da mu je u interesu dobiti najbolji proizvod, a ne ono što je unaprijed mislio da želi.

Haus: Kakve biste klijente najradije zaobišli?

Mario: Do sada smo se uspjeli maknuti iz situacija u kojima se zahtjeva nešto odraditi u vrlo kratkom roku, možda i upitne kvalitete. Volimo raditi na projektima kroz sve faze razrade što uključuje izvedbene projekte, projekte unutanjeg uređenja i projektantski nadzor. Vjerujem da samo na taj način možemo pratiti kvalitetu cijelog projekta pa preferiramo raditi s klijentima koji žele takav pristup.

Luka: One koji ne žele propitivati, prihvaćati, razmišljati van okvira onoga što već znaju i žele. One s malo povjerenja.

Haus: Kako stvari stoje na međunarodnoj sceni, aktivan ste i relevantan natjecatelj i u Sloveniji i BiH?

Mario: U BIH smo pristupili na dva velika međunarodna natječaja vrlo sličnog programa, rodilo se o kongresnem centru Banja Luka (2020.; 2. nagrada) i nedavno, kongresni centar Trebinje (2024.; 1. nagrada). Zanimljivo je da raspis natječaja postavlja tek okvirni program i uvjete projektiranja, što daje mogućnost arhitektima da slobodno interpretiraju zadatak. Rezultat je veliki broj pristiglih radova iz svijeta, vrlo različitih u postavkama, ali izraženog autorskog pristupa.

Iskustvo slovenskih natječaja je drugačije. Problem na našim natječajima je veliki broj besplatnih radnih sati i ostalih troškova koje arhitekti ulažu u izradu rješenja. Ne čudi što veliki broj kolega odustaje od te prakse. U Sloveniji su osigurana obeštećenja za sve natjecatelje ako su zadovoljili tehničke uvjete natječaja. 

Haus: Spomenuli ste Trebinje. Upravo ste, naime, osvojili prvu nagradu na međunarodnom natječaju za izradu idejnog rješenja tamošnjeg Kongresnog centra, što je i neposredan povod našeg razgovora. U objašnjenju žirija stoji kako ‘Vizuelna pojavnost objekta denotira nameru autora da novi sklop bude obeležen osobenimautorskimizrazom. Odnos sa terenom, okruženjem i karakter materijalizacije stvara utisak inovativne strukture zasnovane na savremenom sistemu vrednosti’. Uvedite nas u izazove i rješenja s kojima ste izašli na natječaj.

Hrvoje: Najveći, a možda i jedini izazov je bio što izgraditi u neizgrađenom okolišu. Odgovorili smo strukturom koja minimalno dotiče tlo i ostavlja teren u što većoj mjeri kakav je. Cijeli sklop je definiran matematičkim nizom pravila kakva nalazimo u prirodi i prema kojima i sam okoliš u kojem se nalazimo funkcionira. Veliki program kongresnog centra smješten je u pravilnu geometrijsku strukturu koja je istovremeno i začudni kontrast, a i rod takvog konteksta.

Dora: Od kad radimo natječaje, ni jedan natječaj nije bio raspisan u potpuno neizgrađenom okolišu. Obično iz konteksta izvlačimo puno smjernica za oblikovanje, pa smo se u ovom zadatku prepustili intuiciji i uživali u procesu.

Haus: Žiri vas je posebno pohvalio jer ste projektom kretanje postavili u centar događanja, ‘što formira jedan od osnovnih instrumenata građenja budućeg ambijenta’. Kako vi vidite relaciju prostora i kretnje?

Hrvoje: Kongresni centar okuplja različite funkcionalne cjeline: dvorane za predavanja i izvedbe, restorane, izložbene prostore, press centar…, a time i različite korisnike. Ovakav program je zahtjevao odvojene pristupe i kretanje kroz prostorne cjeline. Prizemlje je dostupno svima programski određeno ugostiteljskim i izložbenim prostorima orjentirano na šumu u kojoj se nalazimo. Na prvom katu se nalazi lebdeći trg/forum kojem se iz šume pristupa preko eskalatora iz svih smjerova. Specifična triangulirana geometrija tog prostora primarno služi kao prilazni hall različitim dvoranama kongresnog centra, a dodatno omogućava različite scenarije: neformalna druženja, izložbe, predavanja, koncerte… ili samo prolaz što je karakteristično za javno dostupne polivalentne prostore. Konzumirajući centar prolazimo kroz različite ambijente koji nam se otvaraju u sekvencama i forsiraju kružno istraživanje prostora.

Haus: Kako birate natječaje na koje ćete se javiti?

Mario: U početku smo se javljali na sve natječaje jer nam je to bio gotovo jedini izvor potencijalnih poslova. Vrijeme korone i lockdown-a smo preživjeli zahvaljujući nekoliko većih nagrada na natječajima. Danas u obzir uzimamo više faktora: trenutne preokupacije i raspored, projektni zadatak, naše iskustvo u sličnim ili istim temama pa i uvjete u smislu što se dešava nakon natječaja – planira li se projektno tehnička dokumentacija, po kojoj cijeni, što uključuje, planira li se izgradnja… Sudjelovanje na natječajima nije samo iskaz arhitektonskih ideja i autorskih stavova, nego je i poslovna ponuda kojom neki tim preuzima odgovornost za sve buduće korake u skladu s uvjetima natječaja.

Haus: Interijeri i eksterijeri: odnos, prožimanje, dinamika, principi?

Luka: Mislim da je teško odvojiti jedno od drugog, a isto tako stvarati projekte u kojima se ne djeluje na oba segmenta građevine ili se oba ne uzimaju u obzir tokom projektiranja. Sve se više intervenira isključivo u interijere, što zbog jeftinijeg ulaganja nego u novogradnju, što zbog prevelike izgrađenosti prostora. Svaki interijer je posljedica već donesenih odluka vezanih za eksterijer zgrade, od dobi izgradnje do stila i principa prema kojima je zgrada projektirana. Isto vrijedi kada se pristupa projektiranju potpuno novih izgradnji.

Martin: Odgovor mi je isti i u smislu unutrašnje-vanjsko i interijer-fasada. Može imati odnos, ne mora, samo da je ili jasna cjelina ili dvije potpuno odvojene stvari. Ako je pomalo od svega nikad ne ispadne dobro. Ne smetaju mi dva odvojena stava, ako su oba prepoznatljiva češće su mi draža nego jedan.

Dora: Arhitektura koju radimo rezultat je naših stavova, principa i afiniteta. Jednako promišljam projekte neovisno o tome jesu li interijeri ili eksterijeri, veliko ili malo mjerilo, jedna ili druga tipologija. Kontekstulano se prilagođavam zadatku, ali zapravo, sve vidim kao jednu temu.

Haus: Kakav lifestyle i community Nekoliko želi graditi? Koje su ključne točke uspješnog ali i intrinzično zadovoljnog arhitekta?

Luka: Lifestyle s normalnom količinom slobodnog vremena koje je potrebno za reset. Često se rad u arhitektonskoj struci glamurizira kroz overworkanje i posljedični i neizbježni burnout, no nije to nekakav ultimativni cilj, a nije ni da nužno stvara bolje i kvalitetnije projekte.

Martin: Lifestyle ne povezujem s poslom pa se ne bih povezao ni s Nekoliko. Što se tiče communityja svi su mi u uredu zasad dragi pa bi bilo lijepo i da prilikom širenja ureda to ostane slučaj. Teško mi je definirati uspješnost i nije mi baš stalo do tog opisa, ali osobno sam zadovoljan kao arhitekt kada mogu raditi od svega po malo, malo projektiranja, malo slaganja funkcija, malo detalja i da sve to na kraju liči na nešto.

Dora: U našoj struci romantizirani su razni nezdravi obrasci i odnos prema radu. I sami smo žrtve takvih obrazaca, no što dulje radimo, postajemo svjesni njihove dugoročne štete. Kroz zadnjih par godina, aktivno se trudimo imati zdraviji odnos prema radu, te stvarno vjerujemo da na taj način dolazimo i do boljih rezultata.