Intervju | 20 ožujka, 2024
Razgovaramo s Alenom Žunićem, arhitektom i docentom koji se školovao na Harvardu, MIT-ju i drugim prestižnim fakultetima, a sad to znanje prenosi ovdje, doma
Autor: Vanja Došen
‘Vani se vrhunski arhitekti trude okružiti najboljim suradnicima, s potencijalom da postanu bolji od njih. Bez straha ili ljubomore. Kod nas često vrijedi obrnuta logika. Ljudi na vodećim pozicijama okupljaju poslušne i manje talentirane, kako bi se sami istaknuli’, priča Žunić
U današnjem svijetu nemamo baš često priliku sjediti s ljudima koji su dubinski optimistični, čak i kad govore o nečemu što ih duboko rastužuje. Gotovo da su naivni, ali na način da im vjerujete dok vas uvjeravaju da može biti bolje, i da će oni pokušati. Takav je Alen Žunić. Optimističan, ludo pozitivan, nabrijan i vjerojatno često naivan, ali svjesno, jer ne želi odustati od onoga što ga gura u poslu – promjena.
S 34 godine, Žunić vodi arhitektonski ured po mnogočemu drugačiji od ostalih – klasičnih, predaje na zagrebačkoj Arhitekturi i sa svojim timom osmišljava gradove budućnosti. Doslovno.
Kad su prije četiri godine, netom prije prvog lockdowna, pokrenuli Albatross, Žunić i još nekoliko mladih arhitekata orijentirali su se na ono što ih najviše uzbuđuje – osmišljavanje kako bi pojedini dijelovi hrvatskih gradova mogli izgledati, samo kad bi njihova vodstva pokazala volju da se stvari konačno počnu raditi planski, a ne kao da do sada – stihijski, bez vizije i odgovornosti.
“U svijetu, pa i kod nas, nažalost kroz povijest se dogodio raskol između urbanizma i arhitekture. Podjela na one koji se bave urbanističkim planovima cijelih regija i gradova i one koji arhitektonski projektiraju jednu parcelu. I dok je veliki dio zapadnog svijeta našao odgovor kako objediniti obje razine u jedan proces, čini mi se da kod nas ta sinteza ide izuzetno sporo…”, govori kad ga pitate za trenutak kad se dogodila ključna greška u hrvatskoj arhitekturi koja se danas ocrtava diljem zemlje.
Dok sjedimo u slastičarnici s pogledom na Trg žrtava fašizma, Žunić pije samo vodu, govori smireno i razgovijetno, pazi da se izražava običnim, laičkim jezikom kojim ću ga razumjeti. Nema potrebu suvišno se razbacivati terminologijom, faktima i znanjem, iako ga ima. Puno. Djelomično zbog školovanja na najboljim fakultetima u svijetu, djelomično zbog opsesivnog istraživanja i neumorne želje da se vječno educira. Kad ga pitate što bi savjetovao današnjim studentima arhitekture, kaže upravo to:
“Čitajte, čitajte, čitajte. Ja sam tek dolaskom na fakultet arhitekture otkrio glad za literaturom i počeli su me zanimati svi aspekti vezani uz knjige – izrada, pisanje, uređivanje, nabava, čitanje, listanje… Neopisivo znanje već postoji oko nas, pitanje je samo hoćemo li dovoljno kopati da ga nađemo. To znanje često nije direktno primjenjivo, no umijeće je kako ga prilagoditi današnjem vremenu, vlastitom kontekstu i lokalnim mogućnostima.”
Žunić je za svoja znanstvena istraživanja dosad već dobio nekoliko stručnih nagrada (2023. je završio još jedno, godinama je istraživao o hrvatskim planiranim, industrijskim gradovima 20. stoljeća, a objavilo ga je Columbia University u New Yorku), a u posljednjih desetak godina objavio je kao autor ili urednik 15 knjiga o arhitekturi i arhitektima koje cijeni.
Sa svega 23, i to u trenutku kad još službeno nije ni imao diplomu zagrebačke Arhitekture, upao je na poslijediplomski na Harvard, za koji je uspio dobiti stipendiju. Nakon toga se dalje educirao na uglednom MIT-ju (poslijediplomski), doktorirao u Zagrebu s 26, odradio postdoktorska istraživanja na ETH-u Zürich i Columbiji…, da bi se vratio, postao docent i počeo primijenjivati sve što je naučio vani – ovdje, doma. Za Haus sada govori o željama, planovima, vlastitom putu i putu svog nesvakidašnjeg arhitektonskog ureda.
Žunić: Nekoliko je elemenata koji su možda drugačiji. Recimo, 50 posto vremena ulažemo u istraživanje, a tek onda projektiramo pa su i naši finalni elaborati zapravo pomno dizajnirane knjige od 300 ili više stranica. U konačnici izrada naših projekata traje jednako kao i kod drugih, ali nas početni research dovodi do dodatnih neočekivanih saznanja – o potrebama i rješenjima za pojedine projekte. Uz to, razlika je i što mladi arhitekti i njihovi uredi obično započinju karijeru s interijerima i kućama, a ja sam unaprijed odlučio umjesto toga započeti s projektima velikog mjerila, s arhitektonskim i urbanističkim rješenjima koja mogu stvoriti nove svjetove za veliki broj ljudi.
Žunić: Rekao bih da smo više kao kreativni studio, platforma koja okuplja veći broj mladih ljudi. Neki su fiksni, a s nekima surađujemo na određenim projektima. S obzirom na zadatke, tim raste ili se smanjuje.
Žunić: Oko 27-28 godina, a plan je da tako i ostane. To nam omogućava da imamo uvijek nove i svježe projektne koncepte koji nisu unaprijed opterećeni ograničenjima zbog dugih godina provedenih u rutinskoj praksi.
Žunić: Oni, s višegodišnjim iskustvom, postaju voditelji projekata za nove mlade ljude koji dolaze i tako ured postepeno raste, a neki će možda odlučiti krenuti svojim putem.
Žunić: Ideje su im kreativne i suvremene, a sve što rade je inovativno. Pa ako su im prijedlozi ponekad i utopijski ja se potrudim pridodati pragmatični dio i uvijek nalazimo odgovor na idealnoj sredini pragmatičnog utopizma.
Žunić: Na samome početku radimo detaljne analize programskog zadatka koji smo dobili – ne uzimamo sve zadatosti u njemu zdravo za gotovo nego tražimo prostor da ponudimo i elemente za koje niti investitor možda nije znao da mu trebaju. Zatim prelazimo na koncept i pri tome svatko u timu nudi svoje prijedloge, radimo beskonačno puno varijanti, proba, testiranja i tražimo najbolji odgovor na pitanja koja smo si postavili u analitičkom dijelu.
Jedno vrijeme smo radili i interne natječaje unutar tima, svatko je razvijao svoj koncept bez da je znao što ostali rade, osim mene koji sam koordinirao svaki od njih. Na kraju bi onda zajedno odlučili čija ideja je najuspješnija, i nema ljutnje ako od nečijeg prijedloga (često i mojeg) u potpunosti odustanemo jer je cilj samo jedan – da napravimo najbolji mogući projekt.
Žunić: Istina, problem ega u arhitektonskoj struci je već općepoznata tema, ali je slično i u drugim kreativnim profesijama… Mislim da je za njegovu ‘kontrolu’ u našem timu ključan odabir pravih ljudi, tako da se preduhitri problem možda nezadovoljnih ‘zvijezda’ koje bi mogle smatrati da su samo njihove ideje vrijedne. Do sada se pokazalo da su upravo oni najbolji redovito izrazito skromni.
Meni je možda te osobine – talent i samozatajnost, jednostavnije unaprijed procijeniti kod mladih jer su gotovi svi u ekipi bili nekada moji studenti pa poznajem i njihove sposobnosti, ali i njihove osobnosti. Paradoksalan spoj ambicioznosti i decentnosti koja ostavlja prostora i drugima jako je rijedak mix, a upravo je to kombinacija kojoj se nadam kod svih budućih suradnika.
Žunić: Upravo završavamo dva projekta koja traže izrazito kreativna rješenja. Prvi, kojega smo nazvali La Citta Felice 2.0, radimo za grad Cres gdje projektiramo nekoliko ključnih gradskih objekata (stambeni kompleks, sportsku dvoranu i atraktivni priobalni paviljon uz marinu) koji bi bili suvremene arhitektonske ikone toga maloga otočkog mjesta.
Drugi projekt je u Pazinu – hibridni sklop s nesvakidašnjim spojem gradske knjižnice i autobusnog terminala, na samom ulazu u grad, i trebao bi u njihovom okružju biti prvi prepoznatljivi objekt 21. stoljeća. Nedavno smo kompletirali i veliko stambeno naselje za grad Rijeku, a još nekoliko projekata je sada u pripremi.
Žunić: U početku smo se javljali na puno urbanističko-arhitektonskih natječaja. No, s vremenom su pojedini gradovi i privatni investitori čuli za nas i počeli su nam se sami obraćati, sa sličnim zadacima koje smo ranije radili. Recimo, nakon što smo završili prvi inkubator uslijedili su pozivi za još dva, a recentno i za treći. Slično je i s inovacijskim zonama i velikim javnim prostorima.
Pri tome je bitno reći i da smo u početku radili često kreativne studije za naše gradove, da im vizualiziramo potencijalnu budućnost, smjer u kojem se mogu razvijati. Urbane vizije koje smo projektirali za njih služile su im da budu proaktivni i da unaprijed sami traže ciljane investicije umjesto da točkasto prihvaćaju prijedloge random investitora i ispunjavaju brzinske potrebe koje nisu dugoročne održive.
Žunić: Da, i to se nažalost događa. U gotovo svim gradovima u kojima smo radili, vlast ili pročelnici su se promijenili tijekom izrade studije ili projekta… No, i novi su čelni ljudi uglavnom bili spremni nastaviti suradnju, vidjeli su prednosti našeg pristupa prostoru, a tek u ponekim situacijama komunikacija bi samo stala, kao odrezana. Ali ne mogu reći da sam frustriran, to vidim kao dio posla. Svaki zadatak smo radili i detaljnije nego što se tražilo od nas, s idejom da gradovima otvorimo nove perspektive o urbanizmu i arhitekturi. Srećom, sada projekata ima i više nego što ih stignemo prihvatiti.
Žunić: Naš projekt bi se trebao protezati na 50 hektara površine, duž zadnjega neizgrađenog teritorija Rijeke uz morsku obalu i to je jako osjetljiva tema. Mi smo predložili naselje po principu ‘urbane šume’ što znači da afirmiramo zatečeno zelenilo, a tek minimalno gradimo. Nadam se da će procedura realizacije dalje teći kako je zamišljena i sada slijedi prvo izrada urbanističkog plana prema našem prijedlogu.
Mi kao arhitekti imamo veliku moć osmisliti budućnost, ali paradoksalno malu moć da ju zaista i provedemo jer to redovito, kao i u ovom slučaju, ovisi o brojnim faktorima kao što su gradska uprava, investitori, građani…
Žunić: Nažalost, u pitanju su godine. Arhitektura, i još više urbanizam, su jako spore struke. Prvo se dugo čeka na dovršetak dokumentacije, zatim slijedi mukotrpno prikupljanje sredstava za realizaciju, a tek onda dolazi višegodišnja izvedba. Na arhitektima je velika odgovornost jer svaki projekt koji postane stvarnost mora na određenoj lokaciji stajati narednih 100 godina, čak i kada je neuspješan.
Dobar je primjer sporosti naše profesije Muzička akademija u Zagrebu. Za nju je proveden javni natječaj 2003. godine, a trebalo je više od 10 godina da se izvede. Kada je konačno izgrađena, s jakim naznakama postmodernizma, takva vrsta estetike i arhitektonske filozofije više nije bila popularna, davno je ‘izašla iz mode’. Stoga ne čudi da je 2014. uslijedilo puno kritika na njezin izgled jer je ona bila jako dobro osmišljena arhitektura, ali za neko ranije vrijeme, u kojem je projektirana.
Žunić: Nama u timu je ključno pravilo da se ne bavimo (samo) aktualnim trendovima nego da uvijek stvaramo s pogledom unaprijed, s pitanjem hoće li naša zgrada odgovarati na sve zahtjeve okoline i za 10, 20 ili 50 godina. Zato su urbane vizije, koje sam ranije spomenuo, posebno kompleksan zadatak jer pokrivaju razmišljanja na znatno većem mjerilu, gradskih naselja ili cijelih gradova, gdje je potrebno ponuditi odgovore za veliki broj različitih korisnika i njihovih tek nadolazećih potreba.
Žunić: Od točno ovakvih kakve sada radimo – kreativnih, hibridnih, sa suvremenim temama i jedinstvenim programima i sadržajima. Nadam se da će i dalje stizati projekti koji nisu očekivani, koji su neuobičajeni za našu sredinu i za koje nema unaprijed definiranih obrazaca kako se projektiraju.
Da su inspirativni – to mi je želja. Sve što traži konvencionalan pristup, kopiranje Pinteresta ili nekritičko praćenje nekog ‘stila’ ili ‘arhitektonske škole’ nije nešto što bih prihvatio. Ključno je da projekt propituje status quo jer vjerujem da sve što je dogmatično nije dobro, ni za arhitekturu, ali ni za svijet izvan struke.
Žunić: Osjećaj za kompoziciju, s istovremenim kritičko-problemskim razmišljanjem i talentom za pisanje o arhitekturi. Čini mi se da je to najrjeđa osobina u struci, da je netko dovoljno umjetnički izgrađen, ali i gotovo znanstveno koncizan i strukturiran da može svoje misli kroz tekst ili predavanje prenijeti drugima. Za mene je dobar arhitekt, u punom smislu te riječi, onaj koji je istovremeno teoretičar (piše), projektant (crta) i edukator (podučava o arhitekturi na vlastitom iskustvu).
Žunić: Uz brojna nova imena koja svakodnevno otkrivam rekao bih da je arhitekt Rem Koolhaas, iako je već klasik, ostao najbliži idealu kojem težim. Ostvario je sve tri kategorije arhitekta koje sam spomenuo – prvo je bio novinar i proslavio se knjigom Delirious New York, zatim je s vremenom imao i vrhunske realizacije zbog kojih je dobio Pritzkerovu nagradu, a paralelno je radio kao profesor na brojnim etabliranim fakultetima.
Zbog njega sam se i sam odlučio prijaviti na poslijediplomski studij na Harvard budući da tamo trenutno predaje, a za završni magistarski rad sam pisao upravo o njegovom recentnom opusu s jednog specifičnog diskursa. Oduševio me njegov jedinstveni osjećaj za suptilnu subverziju očekivanoga i ustaljenog, nešto što i mene osobno zanima. Zahvaljujući dekanu harvardske škole arhitekture imao sam čak i prilike napraviti s njim intervju u Rotterdamu u njegovom uredu u OMA-i i pobliže ga upoznati.
Žunić: Imam, Löwyev ‘mali neboder’ u Masarykovoj. Njegova pozicija, ideja kako je nastao, i naravno autorov mali stan na vrhu zgrade s jedinstvenim vizurama na grad su mi od prvih godina studija bili zanimljivi. Od pojedinačnih kuća mi je posebno draga zagrebačka vila Kraus arhitekta Ernesta Weissmanna koju sam imao prilike obići. Idealan je konceptualni spoj Le Corbusiera i Petera Behrensa što je za Zagreb 30-ih bilo znatno ispred toga vremena.
Žunić: Hm… možda zgrada Milana Šosteriča u Petrinjskoj! Iako to nije moja estetika, za vrijeme u kojem je nastala je odlična. Cijela zgrada je dobar štos, igra… netko ju je nacrtao kao vazu iz koje izlaze tornjevi katedrale. Sjajno, čisti postmodernizam.
Žunić: Mogu istaknuti dva jako talentirana, odmjerena projekta nastala unazad nekoliko godina – autobusni kolodvor u Slavonskom Brodu i bazen na Sveticama. Oba su decentnog, jednostavnog rješenja i prozračnih, lebdećih volumena i ploha.
Žunić: Ono što me najviše razočaralo nije vezano toliko za pojedinačni suvremeni projekt već sam više neugodno iznenađen nesenzibiliziranim odnosom prema relativno recentnoj baštini – npr. antologijskom hotelu Haludovo na Krku ili Dječjem odmaralištu u Krvavici. Imamo svjetske primjere arhitekture koji nažalost propadaju.
Žunić: Zagrebu bih pristupio kao i svakom projektu grada na kojem smo do sada radili. Cilj bi bio imati jasnu viziju – cjelovitu sliku, a tek onda krenuti na točkaste intervencije po javnom prostoru i dijelovima grada. Zagreb je moj grad, mjesto gdje sam proveo cijeli život i nadam se da ćemo ga uskoro vidjeti kako ide na bolje.
Žunić: Industrijske zone. Imamo ih puno, vrijedne su i neiskorištene – Gredelj, Blok Badel, Ciglana Črnomerec… Na Zapadu bi svaku od tih zona već davno pretvorili u svjetsku atrakciju, a nama one još uvijek stoje kao velike barijere u samome centru grada. Tema reuse-a je jedan od najvažnijih zadataka 21. stoljeća u arhitekturi i vrijeme je da mu se napokon kolektivno posvetimo. Postoji ‘slučajna’ korelacija koja pokazuje da što je nacija naprednija, to uspješnije uspijeva prenamijeniti postojeće objekte i dati im novi život.
Žunić: Takozvani (neo) ‘mediteranski stil’, uvijek iste kuće koje možete naći po našoj obali – imaju dvostrešni krov s kupom-kanalicom, fasade s lukovima, balustrade, lažne grilje i kovane ograde. Nažalost, pod krinkom takve sintagme u hrvatskom priobalju nastala je najstrašnija arhitektura kiča i kopiranja iskrivljene prošlosti, a jednom započeta sada se eksponencijalno širi i zagađuje najljepši prostor koji imamo.
Žunić: Vani je moguće primijetiti kako se svi poznati profesori i vrhunski arhitekti uvijek trude okružiti najboljim suradnicima, onima koji imaju potencijala postati i bolji od njih, bez straha ili ljubomore. Naravno, pri tome postoji i dalje osjećaj za kolegijalno natjecanje, kao međusobni poticaj za osobni napredak, ali uvijek s ciljem da kroz zajedničku suradnju finalni projekt bude još i uspješniji. Upravo to se trudim prenijeti i u naše okruženje. U Hrvatskoj, nažalost, često vrijedi obrnuta logika i prisutna je negativna selekcija. Ljudi na vodećim pozicijama ponekad okupljaju poslušne, i manje talentirane, kako bi se sami istaknuli.
Žunić: Ne osjećam teret jer ne razmišljam previše o periodima koji su iza mene, čim se završi jedan od njih planiram dalje. Naravno, drago mi je da se toliko toga odvijalo uspješno jer se i na taj način gradi samopouzdanje za sljedeće korake, ali sve do sada je bilo više upoznavanje sa strukom, zagrijavanje, ozbiljne uspjehe tek očekujem.
Prema arhitektonskim standardima još sam uvijek jako mlad, npr. Frank Lloyd Wright nije završio svoja antologijska djela po kojima je poznat – Fallingwater ili Guggenheim muzej – prije svoje 70-e, Rem Koolhaas je prvu realizaciju imao u 40-ima…, a meni je tek 34.
Žunić: Iako iz moje biografije razvoj događaja djeluje kao da mi se sve uvijek odvijalo savršeno prohodno – Harvard i M.I.T., pa odmah nakon toga ETH, zatim Columbia University… – zapravo, jednom prilikom nisam uspio dobiti željenu stipendiju i posljedično ciljani fakultet. Krajem 2017. sam se prijavio za Humboldtovu stipendiju za koju sam detaljno raspisao istraživački projekt, međutim, nisam prošao selekciju. Kako sam imao toliko spremnih papira, odlučio sam ih samo proslijediti na prijavu za puno prestižniju adresu, na Ivy league sveučilište u New Yorku – Columbiju.
Nisam se nadao uspjehu, no primili su me, uz ostalo i na temelju prijemne recenzije Kennetha Framptona i dobio sam znatno veću stipendiju, Weinberg Fellowship, koja je bila osim sjajne financijske izdašnosti poprilično velikodušna i sa slobodnim vremenom za vlastite programe jer nisam imao puno formalnih obaveza. Tada sam na vlastitom primjeru naučio onu da je – ‘svako zlo za neko (puno bolje) dobro’.
Domovi
Dala sam sestri, scenografkinji, da mi preuredi terasu
Ljudi
Zaljubili su se u oronuli Vjesnikov prostor, potrgali se da ga dobiju pa napravili veličanstvenu radionu
Projekti
Mladi stolar izgradio si je kućicu usred šume u Istri
Nekretnine
Ako imate zemlju u prirodi, možda biste trebali kao ovi ljudi: staviti na nju sjenicu i ozbiljno zarađivati
Umjetnost
Mladi hrvatski umjetnici u koje vrijedi investirati
TAGOVI: #Alen Žunić, #arhitekt, #arhitektonski fakultet
