Arhitekti novog vrtića u Bibinjama: ‘Naš prvi impuls bio je da djecu treba odignuti od tla, među krošnje’

‘Odizanje volumena jedinica od tla omogućava šetnju sunčeve svjetlosti po plohi poda jedinice, od prvih zraka sve do trenutka kada sunce stigne do velike ostakljene stijene i kada se već od njih treba štititi. Prostor jedinice tako postaje pomalo nadrealan, a ostakljene trake iznad poda preuzimaju ulogu poligona za dječja istraživanja i kontrolu nad zbivanjima u vanjskom prostoru, svih 360 stupnjeva’

Kad su arhitekti Iva Letilović i Igor Pedišić prije 10 godina prvi put kročili na parcelu u Bibinjama koja je, u nekoj daljoj budućnosti, tek trebala postati dom novom lokalnom vrtiću, vrlo brzo su shvatili da je ključ projekta podizanje objekta iznad razine terena. Vidjeli su ga odmah tamo gore, izdignutog među krošnjama. Prvi impuls bio im je, naime, pružiti djeci sve – i pogled na more i sunce i zaštitu od okolnih prometnica – iako parcela na prvu ništa od toga nije nudila.

Novi vrtić u Bibinjama dovršen je krajem prošle godine, a djeca se ovih dana konačno useljavaju, njih 120 raspoređenih kroz šest vrtićkih skupina. Prošlo je deset godina otkako je Općina Bibinje dala zadatak izrade idejnog projekta uredu AB Forum, odnosno renomiranom arhitektonskom dvojcu Letilović-Pedišić, poznatom po nizu uspješnih projekata poput Providurove palače, Kneževe palače, Vila Turris…

Općina je pred arhitekte postavila tek osnovni zahtjev – projektirati zgradu u koju će stati toliko i toliko djece. Za sve ostalo dobili su otvorene ruke. Netko bi s takvim, naizgled vrlo jednostavnim projektnim zadatkom možda bio oprezniji, možda i konzervativniji. Letilović i Pedišić, srećom, nisu. Upravo zato njihov je projekt Dječjeg vrtića u Bibinjama nominiran za UHA-inu nagradu ‘Viktor Kovačić’, koja se dodjeljuje za najuspješnije ostvarenje u svim područjima arhitektonskog stvaralaštva.

Zaštitnički odnos prema malim stvorenjima

Parcela koju je investitor, Općina Bibinje, odredila za gradnju vrtića nalazi se na rubu naselja, u prostoru u kojem dominira tipologija obiteljskih kuća s jasno definiranom okućnicom, ali bez jasnog urbanističkog obrasca. U trenutku kada su arhitekti prvi put došli na lokaciju, prostor je, govore nam, bio obrastao, smješten između glavne prometnice i višestrukih kolosijeka željezničke pruge.

“Prostor je bio obrastao visokim borovima, stisnut između glavne pristupne prometnice i željezničke pruge. Teren je bio u depresiji, a pogled na more negdje u daljini”, opisuju arhitekti za Haus. Upravo je taj kontrast između prirodnih kvaliteta i infrastrukturnih opterećenja snažno oblikovao koncept.

“Naš prvi projektantski impuls bio je da djecu treba odignuti od tla, smjestiti među krošnje stabala na osunčane terase s kojih seže pogled na pučinu mora. Ovaj prvi impuls imao je i zaštitnički odnos prema tim malim stvorenjima koja tek započinju samostalni boravak u svijetu odraslih”, pojašnjavaju.

Vrtićke jedinice lebde na elipsoidnom disku

Iz tog početnog impulsa nastala je osnovna prostorna ideja projekta – vrtićke jedinice koje lebde na velikom elipsoidnom disku. Program vrtića organiziran je po vertikali. U prizemlju se nalazi veliki polivalentni prostor koji povezuje pristupni, otvoreni, gotovo javni vanjski natkriveni trg s dječjim igralištem i velikom natkrivenom terasom. Uz njega su smješteni svi administrativni i tehnički sadržaji.

Na katu se nalaze jasličke i vrtićke jedinice. “Na armiranobetonski elipsasti disk sletjele su jedinice čelične konstrukcije, obložene aluminijskim termopanelima”, govore nam autori. Svaka jedinica na južnoj strani ima veliku staklenu stijenu i natkrivenu terasu, koja predstavlja produžetak unutarnjeg prostora. Na druge dvije strane jedinice su odignute od poda horizontalnom staklenom trakom visine 40 centimetara, koja stvara novu, potpuno dječju perspektivu prostora.

“Odizanje volumena jedinica od tla omogućava šetnju sunčeve svjetlosti po plohi poda jedinice, od prvih zraka sve do trenutka kada sunce stigne do velike ostakljene stijene i kada se već od njih treba štititi. Na ovaj način prostor jedinice postaje pomalo nadrealan a ostakljene trake iznad poda preuzimaju ulogu poligona za dječja istraživanja i kontrolu nad zbivanjima u vanjskom prostoru, svih 360 stupnjeva”, govore arhitekti.

Vrtići trebaju pružati osjećaj otvorenosti i slobode

Kružna organizacija prostora nije samo formalni potez, već proizlazi iz načina na koji djeca doživljavaju prostor. “Vrtići, usprkos svim sigurnosnim standardima, trebaju biti prostori koji djeci daju osjećaj otvorenosti i slobode, učiti da ih granice koje postoje ne moraju nužno i sputavati. Djeca tjelesno doživljavaju prostor oko sebe i vole trčati u krug. I zato njihove jedinice lebde na elipsoidnom disku”, objašnjavaju arhitekti.

Disk funkcionira kao strukturna i prostorna baza cijelog projekta. Njegova konstrukcija – armiranobetonski stupovi i zidovi – ne uvjetuje raspored prostora na katu. “Na brisanom prostoru površine diska započinje montaža čelične potkonstrukcije vrtićkih jedinica, kao posve druga gradbena tipologija u odnosu na prizemlje.”

Skupina malih kuća, poput kućica na stablima

Arhitekti su, napominju, uz osjećaj otvorenosti i slobode, djeci istovremeno htjeli pružiti i osjećaj sigurnosti i doma. Stoga su jedinice na elipsoidnom disku zapravo nakupina malih kuća, poput kućica na krošnjama stabala. “Svaki uzrast ima svoju kuću, privremeni dom u koji dolazi svako jutro i gdje ga dočekuje obitelj prijatelja i neki novi oblik zajedništva”, dodaju.

“Oko stubišne jezgre formirano je malo naselje gdje je svaka kućica pristupačna svim korisnicima kata, hodanjem ili trčanjem u krug moguće je sagledati baš sva događanja na vanjskom i unutarnjem prostoru. A neprekinuti krug omogućava sve aktivnosti djece, od trčanja, puzanja ili igranja bilo kojih igrica koje se temelje na trčanju ili vožnji.”

Mikrosvijet u kojem djeca biraju između različitih načina boravka

U oblikovanju vrtića arhitekti su svjesno izbjegavali tipične vizualne stereotipe dječjih prostora. Umjesto dekorativnog pristupa, fokus je bio na jasnoj arhitektonskoj ideji koja definira prostor. “Obloge, materijali i boje imaju ulogu statista u ovom projektu – njihovom promjenom suština bi ostala ista. Prostor vrtića razlikuje se od prostora za odrasle, ali ne na način da se stvara lažni ambijent poput loših slikovnica, nego ambijent koji proizlazi iz arhitektonski jasne vizije i stava“, objašnjavaju autori.

Kat vrtića zamišljen je kao mali mikrosvijet u kojem djeca mogu birati između različitih načina boravka – u zatvorenom, na otvorenom ili u poluotvorenim prostorima. “Djeca mogu biti unutra, mogu biti vani izložena suncu i kiši, ali se mogu i zaštititi ispod nadstrešnica koje ima svaka jedinica. Naš stav je da djeca odmalena trebaju što više vremena provoditi na otvorenom, pa čak i na vjetru i kiši, da osjete sve ove vremenske mijene in vivo”, kažu arhitekti.

Zanimljivo je i da je početna ideja projekta ostala gotovo nepromijenjena kroz cijeli proces. Dakle, od 2016. kad je naručena, preko 2018. kad je izrađen glavni projekt te 2019. godine kad je izrađen izvedbeni projekt pa sve do 2024., kad je konačno počela gradnja. “Investitor je, očito, imao povjerenje u naše odluke“, zaključuju autori.