Kuća koja ne želi biti veća nego što jest. Autori: ‘Ograničenja najbrže ogole što je bitno’

‘U takvom, ograničenom okviru arhitektura se ne dokazuje količinom, nego jasnoćom, svaki potez mora imati razlog i težinu. Ograničenja pritom djeluju kao alat fokusiranja, jer suvišno vrlo brzo postaje vidljivo i nepotrebno’

Imati kućicu od 34 kvadrata na moru za nekoga je ostvarenje sna. Za nekog drugog – premali prostor koji se može i mora (kakvim god intervencijama) nadograditi, proširiti, uvećati, nakititi.

Ova kuća u Stonu na Pelješcu ima vlasnike koji ulaze u ovu prvu kategoriju. Srećom.

Upravo zbog toga, projekt je bio posve jasno definiran – rekonstrukcija stare građevine, nekad korištene kao pretpeć, bila je moguća isključivo unutar postojećeg tlocrta, položaja i volumena, bez mogućnosti proširenja ili formalne redefinicije. Potpisuju ga arhitekti Dora Lončarić (Nekoliko) i Marko Gusić (Argu studio), koji su kroz njega vrlo plastično pokazali način na koji promišljaju arhitekturu te ga iskoristili i kao svojevrsni kritički osvrt na način na koji se danas (uglavnom) gradi po hrvatskoj obali.

Rekonstrukcija isključivo unutar postojećih gabarita

Projekt Pretpeć temelji se na obnovi male, gotovo zaboravljene pomoćne građevine koja je nekada bila sastavni dio svakodnevnog života. Pretpeć je u lokalnom kontekstu služila kao mjesto kuhanja, okupljanja i boravka na otvorenom – produžetak kuće koji nije bio zamišljen za stalno stanovanje, već kao infrastruktura ljetnog života. Upravo ta jednostavna, ali jasna uloga postala je polazište arhitektonske intervencije ovo dvoje arhitekata.

Građevina je rekonstruirana unutar postojećih gabarita, bez proširenja ili promjene volumena. Tlocrt, položaj i osnovna geometrija ostali su isti, a projekt se razvijao unutar vrlo jasnih ograničenja. Umjesto da ih doživljavaju kao nedostatak, arhitekti su ih prihvatili kao okvir koji traži preciznost i disciplinu. U prostoru površine svega 34 četvorna metra svaki je potez morao imati smisao, a svaka odluka bila je povezana s načinom korištenja prostora.

‘Najdraži su mi projekti s puno ograničenja’

Pitamo Lončarić, suautoricu Pretpeći, voli li projekte s toliko ograničenja. Mogu li takvi izazovi usmjeriti arhitekte da dođu do rješenja do kojih, u nekim opuštenijim uvjetima, možda nikad ne bi došli? “Najdraži su mi projekti s puno ograničenja zato što ograničenja najbrže ogole što je u zadatku stvarno bitno. Tada projekt postane niz preciznih odluka, a ne katalog mogućnosti”, govori. 

“U takvom okviru arhitektura se ne dokazuje količinom, nego jasnoćom, svaki potez mora imati razlog i težinu. Ograničenja pritom djeluju kao alat fokusiranja, jer suvišno vrlo brzo postaje vidljivo i nepotrebno. Umjesto traženja ‘idealnog’ rješenja, radimo na onom koje je točno za dani kontekst. Upravo u toj preciznosti i odmjerenosti često nastaju prostori koji su dugoročno održivi i upotrebljivi”, objašnjava.

Interijer je mjesto za spavanje, a život se odvija vani

Prostorna organizacija kuće jednostavna je i čitljiva. U središtu se nalazi ugradbeni element koji objedinjuje kuhinju, spremišta, tehničke sadržaje i vertikalnu komunikaciju. Time se ostatak prostora oslobađa i ostaje otvoren, bez nepotrebnih pregrada, a mali volumen djeluje protočno, bez osjećaja skučenosti.

Manje intervencije u presjeku dodatno poboljšavaju korištenje prostora. Galerija je smještena tako da prirodno nadopunjuje prizemni dio, a razlike u visinama jasno definiraju pojedine zone bez potrebe za fizičkim odvajanjem. Prostor ostaje povezan i pregledan, ali istovremeno dovoljno raznolik za različite načine boravka.

Kao i u svom izvornom obliku, kuća danas ne preuzima ulogu klasičnog stambenog prostora. Ona služi kao zaklon, mjesto za spavanje i osnovne dnevne potrebe, dok se većina života odvija vani. Vrt i terase nisu zamišljeni kao dodatak, već kao ravnopravni dijelovi cjeline. Arhitektura je ovdje okvir za boravak na otvorenom, prilagođen mediteranskoj klimi i načinu života.

Pasivni principi kao sastavni dio prostorne logike

Klimatski uvjeti snažno su utjecali na projekt. Prostor se hladi i prozračuje prirodnim putem, zahvaljujući poprečnoj ventilaciji i otvoru na razini galerije. Podesive škure omogućuju kontrolu svjetla i zaštitu od sunca, čineći interijer ugodnim i tijekom najtoplijih mjeseci. Umjesto oslanjanja na tehničke sustave, komfor se postiže jednostavnim, ali promišljenim rješenjima.

Materijali i detalji proizlaze iz lokalnog konteksta i postojećeg stanja građevine. Arhitektonski jezik je suzdržan i nenametljiv, s jasnim osloncem na vernakularnu gradnju. Odabir materijala prilagođen je uvjetima uz more, odnosno dugoročnim utjecajima soli i vlage, ali i ideji da kuća s vremenom prirodno stari. Manja odstupanja u izvedbi, rezultat lokalnih uvjeta i procesa gradnje, nisu prikriveni, već prihvaćeni kao dio karaktera mjesta.

Pasivni principi kao sastavni dio prostorne logike

U širem kontekstu hrvatske obale, obilježene kontinuiranom preizgrađenošću i favoriziranjem nove izgradnje na štetu postojećeg fonda i krajolika, ovaj projekt – napominju Lončarić i Gusić – zauzima jasan kritički stav. 

“Rekonstrukcija i gradnja malih građevina afirmiraju se kao održiva i prostorno relevantna strategija, koja pokazuje da osjećaj komfora i luksuza ne proizlazi iz veličine, već iz mjere, jasnoće prostora i odnosa prema okolišu”, pojašnjavaju.

Odluke koje nisu vođene trendom, nego mjerom i kontekstom

Pitamo autore na kraju – kada su znali da je projekt ispunio svoju zadaću i s čime su, kad je sve finalizirano, bili iskreno sretni?

“Najiskrenije smo zadovoljni onim trenucima kad projekt ostane jasan i nakon što prođe kroz sve svoje realnosti: investitorske korekcije, izvedbene rezove, zamjene materijala, sitne kompromise na gradilištu. Dakle, ne jednom gestom, nego dosljednošću: kad se osnovna ideja može prepoznati u presjeku, ali i u kvaki, u spoju, u načinu kako se prostor koristi”, govore. 

“Takva jasnoća obično dolazi iz dugog procesa usuglašavanja, a ne iz brzog konceptualnog poteza. Posebno nam je važno da se arhitektura ne iscrpi u objašnjenju, nego da funkcionira intuitivno za korisnika. Zadovoljstvo dolazi i iz svijesti da projekt može starjeti dostojanstveno, bez potrebe za stalnim intervencijama. U tim trenucima postaje jasno da odluke nisu bile vođene trendom, nego mjerom i kontekstom.”