Lekcija iz Kežmaroka: obnova industrijske arhitekture kakvu se nadamo vidjeti u Zagrebu

Obnova nekadašnje predionice lana zahtijevala je ne samo arhitektonsku osjetljivost, već i opsežne konstruktivne i konzervatorske zahvate. Sa sličnim izazovima danas se suočava zagrebački Paromlin

U podnožju Visokih Tatri, najvišeg planinskog vrha Poljske, na rubu grada Kežmaroka nalazi se industrijski kompleks čija je povijest duboko isprepletena s razvojem grada i regije.

Pradiareň Kežmarok, nekadašnja predionica lana osnovana 1860. godine, danas doživljava novu fazu života – ne kao muzejski artefakt zamrznut u vremenu, već kao suvremeni proizvodni, kulturni i javni prostor koji pažljivo balansira između naslijeđa i novih potreba.

Projekt obnove i transformacije potpisuju slovački arhitekti Rado Buzinkay i Andrej Ferenčík, odnosno studio Beef Architekti, koje smo već upoznali na Hausu kroz još jednnu vrijednu obnovu. Sada je riječ o zahvatu koji pokazuje kako industrijska arhitektura 19. stoljeća može postati relevantna i vitalna u 21. stoljeću. Nešto što se svi nadamo vidjeti i u Zagrebu, kad Paromlin konačno bude gotov.

Čudo Austro-Ugarske Monarhije

Predionica u Kežmarku bila je jedno od tehnološki najnaprednijih industrijskih postrojenja Austro-Ugarske Monarhije. U razdoblju kada je tekstilna industrija bila ključni pokretač gospodarskog razvoja u ovom dijelu Europe, Pradiareň je zapošljavala tisuće radnika i oblikovala identitet cijelog kraja. Proizvodnja se odvijala bez prekida sve do 1946. godine, kada su izvorni vlasnici bili prisiljeni napustiti zemlju.

U kasnijem razdoblju, pod imenom Tatraľan, tvornica je nastavila s radom kao mehanička predionica i tkaonica lana, zapošljavajući i do 2500 ljudi. No, društveno-ekonomske promjene koje su se počele događati u nekadašnjoj Čehoslovačkoj, dovele su nakon 1989. do gašenja proizvodnje i postupnog propadanja kompleksa.

Unatoč desetljećima zanemarivanja, arhitektonska vrijednost glavne proizvodne zgrade bila je prepoznata i zaštićena – objekt je proglašen nacionalnim kulturnim dobrom. Kada je kompleks prešao u ruke novog investitora, zatečeno stanje bilo je iznimno loše. Posebno zato što se građevina djelomično oslanja na drvene pilote, a ispod nje protječe potok, zbog čega je dugotrajna vlaga ozbiljno oštetila zidove, podove i stropove. Obnova je stoga zahtijevala ne samo arhitektonsku osjetljivost, već i opsežne konstruktivne i konzervatorske zahvate.

Miran dijalog svih slojeva

Godine 2019. raspisan je arhitektonski natječaj s jasnim, ali zahtjevnim zadatkom: unutar povijesne strukture (od 4622 m²) stvoriti suvremeni proizvodni i administrativni prostor za renomiranog proizvođača alkoholnih pića, uz istodobno otvaranje kompleksa prema javnosti.

Pobjednički prijedlog studija Beef Architekti temeljio se na ideji suživota starog i novog – ne kroz imitaciju ili agresivni kontrast, već kroz miran dijalog slojeva. Iako se kompleks nalazi u industrijskoj zoni na periferiji grada, projekt polazi od pretpostavke da upravo ovakva mjesta mogu postati nova urbana žarišta, prostori susreta i identiteta.

Jedan od ključnih aspekata projekta bilo je upravo uvođenje javne dimenzije. Prizemlje planiranog dograđenog dijela predviđeno je za kafić, trgovinu i muzej posvećen povijesti obrade lana, čime se industrijska prošlost približava široj publici.

Prva i druga faza projekta

Prva faza projekta, dovršena 2024. godine, fokusirala se na obnovu i prilagodbu izvorne zgrade, koja danas objedinjuje proizvodne pogone, administrativne urede, prostorije za degustaciju te gostinjske apartmane. Time je zgrada ponovno dobila svakodnevni život, ali u potpuno novom kontekstu. Druga faza, planirana kroz 2025. i 2026. godinu, fokusira se na dograđeni dio kompleksa te će uključivati javne prostore poput kafića, trgovine i muzeja obrade lana na prizemlju, čime će se kompleks još više otvariti publici.

Kao zaštićeni spomenik, Pradiareň je obnovljena u bliskoj suradnji s konzervatorskim službama. Posebna pažnja posvećena je očuvanju autentičnih elemenata – od lijevanih željeznih stupova s dekorativnim motivima cvijeta lana, preko zidane strukture, do originalnog dimnjaka od opeke. Upravo taj dimnjak, nekada simbol industrijske proizvodnje, u budućnosti će biti pretvoren u vidikovac s pogledom na Tatre, čime dobiva novu, javnu funkciju i simbolički sloj.

Uklonjene nespretne dogradnje

Arhitektonski pristup jasno je usmjeren na vraćanje izvornih proporcija i čitljivosti volumena. Naknadne dogradnje koje su tijekom desetljeća narušile siluetu objekta – ponajprije kotlovnica – uklonjene su. Jedan manji aneks zadržan je isključivo iz funkcionalnih razloga, kao prostor za zaposlenike, no oblikovno je jasno odvojen od glavnog volumena kako bi se sačuvala prostorna hijerarhija.

Materijalna paleta je suzdržana i promišljena: vidljiva lijevana željezna konstrukcija, terakota podovi i svijetli žbukani zidovi čine neutralnu pozadinu u kojoj povijesna struktura dolazi do izražaja, bez suvišne scenografije.

Izazov suvremenih tehničkih zahtjeva

Interijer je oblikovan s naglaskom na čitljivost izvorne konstrukcijske logike. Stupovi od lijevanog željeza, opečni svodovi i polusvodni stropovi pažljivo su restaurirani i ostavljeni vidljivima. Površine su očišćene, a zidovi obojeni tako da zadrže svoju teksturu i patinu.

Novi elementi – podne obloge, ograde, rasvjeta – uvedeni su diskretno i funkcionalno, bez pokušaja da privuku pažnju na sebe. Poseban izazov predstavljali su tehnički zahtjevi, ponajprije protupožarna zaštita, s obzirom na prisutnost alkohola i skladišnih prostora. Rješenja su integrirana precizno i nenametljivo, tako da ne narušavaju prostorni doživljaj.

Transformacija u živ prostor

Važnost projekta Pradiareň Kežmarok danas ne leži samo u kvalitetno izvedenoj obnovi, već u načinu na koji je zgradi vraćen smisao.

“Najveća vrijednost obnove predionice leži u tome što je zgradi dodijeljena nova funkcija, a da pritom nije izgubila svoj duh. Projekt spaja poštovanje prema povijesti s promišljenom prilagodbom suvremenim potrebama, stvarajući prostor s potencijalom da postane živo središte unutar nekada isključivo industrijskog okruženja.

Osim same obnove, zahvat donosi i novi javni prostor – element koji je u ovom dijelu Kežmarka dosad nedostajao. U tom smislu, projekt ne predstavlja samo očuvanje spomenika, već njegovu transformaciju u živ prostor, u kojem se industrijska prošlost susreće sa suvremenim urbanim životom”, zaključuju autori.