Obitelj potajno 71-godišnjoj mami iz Županje napravila novu kuhinju; ‘Pomoglo je cijelo susjedstvo’

‘Jedan susjed došao je s ubodnom pilom napraviti rupu za sudoper i još neke detalje, drugi je pomogao s nošenjem, a svaki dan su nam razni susjedi donosili doručak i ručak te nas zvali sebi doma jer su znali da nemamo kako kuhati’

Gospođa Lucija Domaćinović najviše na svijetu voli hraniti ljude koje voli. U svojoj maloj trošnoj kuhinji, u kući u Županji u kojoj živi sama otkad joj je prije sedam godina umro suprug, stvara razna čuda. “U stanju je u pet minuta iz ničega sklepati tijesto i ispeći nešto prefino, čim joj se netko pojavi na vratima. Iz te kuhinje stare 50 godina hrani cijelo susjedstvo, svi se oduvijek okupljaju u njezinoj blagovaonici”, govori nam Osječanka Mirela Stanić Domaćinović, snaha 71-godišnje umirovljenice.

Stoga su je ona, suprug Marko (Lucijin sin) i njegove dvije sestre Mirela i Tihana odlučili iznenaditi novom kuhinjom. Pothvat koji je trebao biti tek farbanje fronti na staroj kuhinji kao malo iznenađenje, pretvorilo se u šestodnevnu akciju kojoj su se pridružili i gotovo svi susjedi, kako god su znali i mogli.

‘Stara kuhinja bila je nespasiva’

“Budući da smo suprug i ja amateri farbači i volimo obnavljati stari namještaj, svojedobno sam rekla svekrvi da ću joj jednom prebojati fronte na kuhinji, da je malo osvježim. A kad je za ove blagdane otputovala kod jedne od kćeri u Njemačku, ukazala nam se idealna prilika”, počinje Mirela njihovu priču.

Kako kaže, ideja je bila da skinu sve fronte, obrade ih, prefarbaju u boje koje gospođa Lucija voli i tako 50 godina staroj kuhinji ipak daju neki novi sjaj. Radove su trebali odraditi samo ona i Marko, oboje zaposleni u telekomunikacijama, dok su sestre – od kojih jedna živi u Njemačkoj a druga u Zagrebu – trebale sudjelovati financijski u nabavi boja. No, ideja se vrlo brzo raspala.

“Bila sam na poslovnom putu u Zagrebu kad je Marko pretprošli četvrtak, 19. prosinca, otišao u maminu kuću i počeo pripremati sve za farbanje. Plan je bio da on odradi skidanje fronti, čišćenje i pripremu, kako bismo mogli u subotu, kad se ja vratim, zajedno odraditi farbanje, montiranje i ostale detalje. No, čim je počeo s razmontiranjem bilo je jasno da to jednostavno nema smisla. Kuhinja, koja je bila stara 50 godina, bila je u prelošem stanju, što je tek bilo vidljivo iznutra; dijelovi korpusa bili su truli i potpuno neiskoristivi. Iako sam osoba koja vjeruje da je puno toga moguće obnoviti, čim mi je poslao fotografije znala sam da je ovo nespasivo”, priča nam 37-godišnja Mirela.

Najjeftinija Ikeina kuhinja i bojanje

Ostalo je pitanje – što sada? Bili su odlučni u tome da žele iznenaditi mamu Luciju, samo je sada trebalo hitno smisliti novi plan prije njezina povratka iz Njemačke. Imali su tjedan dana, usred blagdana i svojih poslova, da naprave malo čudo. I to u razumljivim i svima podnošljivim financijskim okvirima.

“Pitali smo Markove sestre što misle o tome da joj u Ikei kupimo najjeftiniju kuhinju i da je sami pofarbamo u boje koje voli. Naime, već smo kupili boje, tako da smo mogli najjednostavniju bijelu kuhinju pretvoriti u kuhinju kakvu si želi”, prepričava Mirela.

I odluka je pala. Ona je prije povratka iz Zagreba s kolegicom stala u Ikeu i kupila njihov model Knoxhult sa sudoperom, koji su platili 270 eura. “Nekako smo to utrpale u auto i u subotu popodne bila sam s novom kuhinjom u svekrvinoj kući u Županji, gdje je suprug već potpuno iščupao staru i pripremio sve što je mogao”, kaže Mirela.

Pofarbali i stare pločice

A onda su krenuli. Osim nove kuhinje, u planu su bile i nove pločice, odnosno stare – ali prefarbane. I zidne i podne. I to je bila prva stvar na koju su se bacili nakon što su sve maknuli; farbanje zidnih pločica.

“Podne smo ostavili za kraj, da ih ne uništimo s radovima, ali zidne smo obojali odmah. Marko je nanio prvi sloj, prije toga ih je trebalo dobro oprati, jer se kroz godine ipak skupi tvrdokorne masnoće. Moja preporuka svima, ako se odluče raditi isto, jest da kupe one nastavke s četkama za aku bušilicu. Tako smo ih puno brže, bolje i lakše oprali. Nakon toga smo, dakle, nanijeli jedan sloj, a nakon šest sati sušenja i drugi. Koristili smo V33 bijelu boju, s tim da smo i za zidne i za podne koristili podnu boju, jer je izdržljivija”, priča kronološki Mirela.

Smrzavanje u garaži

Dok je suprug sklapao kuhinju, ona je otišla u garažu i počela s farbanjem fronti u boje koje svekrva voli – narančastu kakvu već ima u kući, i zelenu. No, problem je bilo vrijeme koje je tih dana u Županji bilo neumoljivo.

“Počela sam u garaži jer sam prvo morala izbrusiti fronte, a i bojali smo kompresorom pa da ne pošpricamo cijelu kuću. Bilo je ledeno i grijala me električna grijalica, ali ona je vrlo brzo izbacila struju. Nešto nije valjalo s njom, tako da sam ostala bez grijalice, a onda je počeo padati snijeg, tako da nisam mogla raditi ni ispred kuće. Na kraju smo brušenje odradili izvan kuće, kao i dio farbanja, ali ostatak smo morali unutra. Srećom, nova kuhinja je došla u gomili kutija koje smo iskoristili za zaštitu okolnog namještaja, a dio i za improviziranu ogradu s kojom smo si napravili kutak za farbanje”, smije se Osječanka.

Nakon brušenja vanjske površine fronti (prije farbanja brusnim papirom granulacije 120, kasnije između dvije ruke boje granulacije 400), nanijeli su bijeli primer, a zatim dva sloja boje. I sve na vodenoj bazi.

“Kad su fronte bile gotove, ostavili smo ih da se suše u kući gdje je grijanje na drva, a mi smo se dotle bavili ostalim stvarima. Korpus smo složili, ali trebalo je izbušiti nosače za radnu ploču koju smo joj napravili od najobičnije daske kupljene u Pevexu i izrezane po mjeri, te za gornju policu i Ikeinu šipku da si može vješati sitnice. Trebalo je montirati i novi luster, gornje elemente, sifon – s kojim se Marko mučio nekoliko sati jer su cijevi stare i uporno je curilo, te sudoper za koji je tek trebalo napraviti rupu”, prepričava Mirela.

Uskakali i susjedi

I tu dolazimo do susjeda, koji su se u ovu akciju odazvali u golemom broju. Naime, kako se stvar kotrljala, tako su svi polako kapali, svatko s nekim svojim doprinosom za kuhinju svoje susjede koju toliko vole.

“Bilo je divno. Jedan svekrvin susjed došao je s ubodnom pilom napraviti rupu za sudoper i još neke detalje, drugi je pomogao s nošenjem, a svaki dan su nam razni susjedi donosili doručak i ručak te nas zvali sebi doma jer su znali da dok ovo radimo nemamo kuhinju i nemamo kako kuhati. Čak smo obilazili dječje rođendane po kvartu, svi su nas hranili”, smije se Mirela.

U međuvremenu su od jedne od susjeda pokupili i komodu koju im je poklonila za Lucijinu blagovaonicu te i nju pofarbali u istu zelenu kao u kuhinji te je konačno cijela stvar polako počela dobivati neke obrise, da bi na Badnjak kuhinja konačno bila skoro gotova.

Zadnji sloj nanijeli na Badnjak

Naime, kad su sve vratili na mjesto, montirali pofarbane fronte, vratili sve stare sitnice i montirali nove, došlo je vrijeme za bojanje podnih pločica. Prvi sloj nanijeli su u ponedjeljak u 2 ujutro, drugi idući dan, a u srijedu na Badnjak treći, nakon čega su popodne odjurili opet natrag u Osijek, na badnju večeru.

“Taj treći sloj smo ostavili da se suši tri dana, do petka 27. prosinca, kad se svekrva vraćala doma”, priča Mirela koja je sa suprugom prije toga namjestila zadnje detalje, poput novog tepiha, malih pomoćnih kolica, novog cjedila za suđe, kutije za kruh, razdjelnika za beštek, teglica…

Trenutak kad se vratila kući

A trenutak kad se gospođa Lucija vratila kući cijela obitelj pamtit će do kraja života. S njom je iz Njemačke, naime, doputovala i kćer, tako da su gotovo svi bili na okupu, a emotivni moment su srećom, i snimili. Na videu koji su nam ustupili tako vidimo gospođu Luciju kako stidljivo ulazi u blagovaonicu i vidi tek komadićak svoje nove kuhinje, no već to je potpuno obara.

“Jao djeco!”, ponavlja preplavljena emocijama, dok joj svi govore da upali svjetlo i u miru razgleda cijelu kuhinju. No, ona na to odgovara: “Ali, tresem se!”. Kada konačno smogne snage zaviriti u svoju novu kuhinju i dalje ne može doći sebi. Ali, vidi se, presretna je.

Lakše snalaženje uz bolesne oči

Pitamo Mirelu je li svekrva i sada, nekoliko dana kasnije i s odmakom, još uvijek zadovoljna. Naime, nakon 50 godina snalaženja u istoj kuhinji, nije lako naviknuti se na novu.

“Mislim da stvarno jest. Dodatna okolnost u svemu ovome je bila i ta da ona zbog bolesnih očiju sve slabije vidi. U onoj tamnoj i slabo osvijetljenoj kuhinji sve se teže snalazila. Sada je cijela kuhinja sama po sebi svjetla i s jačom rasvjetom, a i pazili smo da sve bude logično posloženo, uredno i što vidljivije. Recimo, na posude sa začinima sve smo napisali velikim slovima, kako se ne bi mučila. Iskreno, vjerujem da je sretna”, kaže Mirela, koja je njihov pothvat podijelila u popularnoj Facebook grupi ‘Savjeti i ideje za uređenje doma’, gdje je već skupila preko 7,5 tisuća lajkova,

Iznos cijele investicije

Ipak, napominje da još nisu gotovi. Ostali su još neki detalji, od kojih će dio morati ostaviti za proljeće. “Recimo, na ovim fotografijama štednjak je još uvijek spušten, ali njega smo podigli čim su se otvorili dućani pa smo mogli kupiti sve što nam je trebalo. No, vrata koja vode u ostavu, a koja su smeđa i sada jako odskaču, morat će čekati proljeće kad ćemo ih moći iznijeti ispred kuće, pobrusiti, prefarbati i ostaviti da se osuše. Ima još nekih detalja, ali sredit ćemo i to”, govori Mirela.

Za kraj, pitamo je kolika je bila ukupna investicija, za sve one koji se možda odluče na sličnu avanturu. “Sama kuhinja bila je 270 eura. Sve ostale sitnice u Ikei – šipke, luster, tepih, bijela kolica, cjedilo za suđe, kuhinjske krpe, dio bešteka… bilo je dodatnih 300 eura. A boje i sav materijal (brusni papiri, sifon, valjci, nosači, daske…) – još 300”, otkriva Stanić-Domaćinović.

---

Ovdje možete vidjeti Hausov članak o još jednoj skromnoj transformaciji kuhinje.