Domovi | 20 ožujka, 2024

Trebala sam novu kuhinju, nisam imala novca. Pa sam ovu sklepala za 170 eura i volim je

Kupila sam stan koji još neko vrijeme neću moći ozbiljnije renovirati. Dakle, morala sam se snaći

Autor: Vanja Došen

Ovdje na Hausu vjerujemo da stvari ne moraju biti dizajnerske, skupe, Instagram lijepe i za mnoge od nas naprosto nedostižne, da bi bile – savršene

Prošlo ljeto moja kćer Maša i ja konačno smo ušle u naš novi stan. Koji mjesec prije bila sam na rubu snaga, živaca, zdravog razuma i vjere da ću ikad naći nešto što si mogu priuštiti, a da zadovoljava dva gotovo nemoguća uvjeta (ako niste bogati, što ja nisam). Da je u centru Zagreba, gdje smo dotad živjele i gdje Maša ide u školu, i da zgrada nije prahistorijska.

A onda sam, nakon više od dvije godine i bezbroj stanova koji su mi otišli pred nosom – jer nisam imala keš, jer nisam ponudila dovoljno, jer su papiri bili čudni, jer se svemir naprosto urotio protiv nas – naletjela na agenticu za nekretnine kojoj sam se iz nekog razloga dopala. Ili se samo sažalila nad ženom koja se rasplače svaki put kad je netko nesmotreno pita: “I? Kako ide potraga za stanom?”.

Nisam si mogla priuštiti ozbiljniju renovaciju

Dajana je, dakle, nekom divnom energijom uvjerila vlasnika stana u koji sam se zaljubila da ga proda baš meni i pristane na cijenu koju sam mogla podnijeti. I u ljeto 2022. nas dvije, tada 9-godišnjakinja i 39-godišnjakinja, ušle smo u svoj novi stan. Stan za koji nam praktički nije ostalo ni kune da ga renoviramo.

A zbilja ga je trebalo renovirati.

No, s tim sam se odmah pomirila. Znala sam da si još neko vrijeme neću moći priuštiti ozbiljniju renovaciju, možda i godinama, pa sam se bacila na niskobudžetno preuređenje onih dijelova stana s kojima nisam mogla živjeti. To je prvenstveno bila kuhinja. 

Mislila sam da ću moći iskoristiti postojeću kuhinju

Kad sam razgledavala stan prije nego što sam ga kupila, učinilo mi se (a možda sam i samu sebe zavaravala) da kuhinjski elementi nisu strašni. Radilo se o onom modelu kuhinje koji je nekad imala gomila hrvatskih kućanstava, obično u boji drveta, s izrezbarenim frontama. Samo što je ova bila pofarbana u bijelo. Htjela sam vjerovati da ću je nekako moći iskoristiti, barem neke dijelove, dok ne skupim novac za novu.

Tek kad sam nakon preuzimanja ključeva u miru prošla kroz naš novi dom, otvorila sve elemente i zavirila u sve kutove, shvatila sam da je kuhinju nemoguće spasiti. Pola je bilo trulo, što od starosti što od vode koja je godinama curila iz sifona i uništila dio elemenata, a pola je bilo toliko strgano i pohabano da nije imalo smisla išta dalje pokušavati s njom. Kuhinja je morala van.

A onda je ostalo pitanje: što sad?

Mini promjene zbog kojih ćete opet zavoljeti svoj dom 

E sad, neki od vas će se možda pitati zašto uopće pišemo i objavljujemo slike neke kuhinje koja ni po čemu nije posebna. 

No, mi na Hausu nekako vjerujemo da stvari ne moraju biti dizajnerske, skupe, Instagram lijepe i za mnoge od nas naprosto nedostižne, da bi bile – savršene. Ne doslovno savršene, ali dovoljno za onaj mali pomak u nečijoj svakodnevici, za ljepša jutra, za mini promjene zbog kojih će netko ponovno zavoljeti svoj dom. 

Stoga moja nova kuhinja, ona koju sam si u tom trenutku mogla priuštiti, nije koštala više od tadašnjih 1200 kuna, odnosno 170 eura. Netko kreativniji bi za taj novac možda učinio i više, ja sam se zadovoljila i s ovim.

Podni element u Ikeinom ‘Kako je tako je’

Dakle, onu staru i golemu izbacila sam za nula eura, zahvaljujući ljubavi i pomoći svoje sestre, šogora i nećaka koji su je rastavili i odnijeli na reciklažno. Potom sam otišla na Ikein odjel ‘Kako je tako je’ i tamo za 900 kuna, odnosno 120 eura, našla izložbeni primjerak njihovog podnog elementa Knoxhult (novi nije puno skuplji, oko 1100 kuna, ali ovaj je već imao ugrađeni sudoper, na čemu sam uštedjela još petstotinjak kuna). 

U Lidlu sam za 40-ak eura kupila novu slavinu koja izgleda skuplje od toga, razvlači se i možete joj regulirati mlaz, a na zid sam, umjesto ormarića, stavila dvije Ikeine Lack police (dala mi ih je davno druga sestra, inače jedna košta oko 17 eura). Ispod njih sam dodala dvije stare šipke iz bivšeg stana na koje sam obijesila stvari, inače svaka košta oko 5 eura.

Kupila sam second hand luster preko Facebooka

S jedne strane kuhinjskog elementa stavila sam Ikeinu crnu komodu koju sam nabavila prije puno godina, također na ‘Kako je tako je’ (ne sjećam se cijene, ali bila je izložbeni primjerak na nekom sumanutom sniženju), a s druge strane prastaru željeznu policu koju je prijatelj htio baciti iz šupe netom kupljenog stana.

Jednu lampu, ovu zelenu, ukrala sam bivšem mužu (inače je 15 eura), desnu plavu dobila sam na poklon (isto 15 eura). Frižider sam imala svoj od prije pa sam ga zamijenila, ali da nisam, dosta sam sigurna da bih pofarbala onaj koji su ostavili bivši vlasnici. Ovako sam njihov prodala preko Njuškala za 40 eura.

Luster s Ikea second handa i stari stol

Od ostalih stvari koje nisu nužno kuhinja ali upotpunjuju okolni prostor, tu je luster koji sam za 20 eura kupila u Facebook grupi ‘Ikea second hand Croatia’ (inače je 50), te blagovaonski stol koji imam više od deset godina. Nije ludo lijep, ali kad ga raširim za njime može sjediti desetero ljudi, što je korisno kad imate dvije sestre od kojih svaka ima troje djece.

Novu pećnicu kupila sam tek nedavno, a u toj rupi gdje je sada ranije sam držala mikrovalku. U neko dogledno vrijeme morat ću kupiti novu ploču za kuhanje, ali do tada mi je i ova prastara dobra.

Ploče od stiropora i ružne pločice

Ukratko, ja sam sretna. 

Hoću li jednog dana moći zamijeniti ove krasne ploče od stiropora na plafonu za koje ne znam čemu služe? Nadam se. Kao i pločice, pogotovo ove na podu koje su toliko ogavne da sam sad u potrazi za nekim privremenim rješenjem. Možda farbanje?

No, do tada, mislim da imam sasvim pristojnu kuhinju i prostor u kojem volim boraviti. Za cijenu koju sam si mogla priuštiti.