Stan od 50 m2 za peteročlanu obitelj jednostavno se modificira kako koje dijete iseli

‘Stan je mogao primiti pet osoba, a takav je raspored trebao ostati sljedeće tri godine. Kada dvoje najstarije djece ode, zid roditeljske spavaće sobe bit će uklonjen kako bi se stvorio veći dnevni boravak. Konačno, za desetak godina, kada najmlađi dječak ode, dvije preostale spavaće sobe spojit će se u veću spavaću sobu za roditelje’

U trenutku kad je je pariški ured l’atelier dobio ovaj projekt, zahtjev klijenata bio je sljedeći: prenamijeniti jednosobni stan od 50 m2 u dom za petero. Klijenti su, naime, bili bračni par s troje djece i upravo su kupili stan u maloj zgradi iz 1920-ih na jugu Pariza. No, još jedan ključan zahtjev, pored budžeta od 70 tisuća eura, bilo je stvaranje stana koji se može brzo i lako modificirati svaki put kad jedno od djece napusti roditeljski dom.

Naime, u trenutku renovacije stana djeca su imala 18, 15 i 7 godina. Plan je, dakle, bio za svako dijete stvoriti njegov i njezin prostor, ali kako netko iseli tako bi se ta soba prenamijenila ili pridružila ostatku prostorija koje su sada, u startu, morale biti prilično ograničene veličine.

“Tijekom posljednjih godina radili smo na velikom broju malih stanova na području Pariza. Na temelju tog iskustva uspjeli smo identificirati neke projekte koji se ponavljaju. Na primjer: pretvaranje potkrovlja u stan, dodavanje sobe za novo dijete u već ionako mali stan, ili kao u ovom slučaju, projektiranje obiteljskog stana sa svega 10 m2 po osobi”, objasnili su u l’atelieru.

Visoki stropovi i prozori posvuda

Prva faza projekta Michelet je, kažu, bila i jedna od ključnih, a to je dijagnoza koja im je otkrila sve mogućnosti i ograničenja prostora.

“Za ovaj stan, faza dijagnostike istaknula je nekoliko elemenata. Prvo, cjelokupan tlocrt stana je gotovo kvadratičan, što je prednost kako bi se smjestili svi potrebni prostori. Zatim, unatoč svojoj maloj kvadraturi, stan se proteže od prednje do stražnje strane zgrade i dugačak je samo sedam metara. To znači da će svaki prostor dobivati maksimalnu količinu prirodnog svjetla. Konačno, strop visok tri metra nudi mnogo mogućnosti za vertikalizaciju. Jedino ograničenje u projektu bio je nosivi zid po širini stana, no on već ima tri otvora koji omogućuju dovoljno protoka između svake strane”, opisuju.

Spavaće niše u ‘mrtvim prostorima’

Glavni arhitekt i osnivač ureda Pierre Escobar o projektu je govorio i za popularni video serijal Never Too Small, gdje je opisao postojeće stanje objekta. “Stan je bio u lošem stanju; imao je jednu spavaću sobu i puno monofunkcionalnih prostora. Imao je odvojenu kuhinju, izolirani dnevni boravak, a hodnici su uzimali puno prostora”, ispričao je.

Nakon temeljite analize, Escobar i njegova parnerica na projektu Yvanna Herbé odlučili su stvoriti dnevni prostor koji se proteže od prednjeg do stražnjeg dijela zgrade “kako bi se iskoristila jutarnja i večernja svjetlost”. Taj prostor je raspoređen tako da stvara otvorene, takozvane “potprostore”, kuhinju i blagovaonicu s jedne i dnevni boravak s druge strane. Ulaz je integriran kao dio ovog dnevnog dijela, na spoju dva potprostora.

“Uklonili smo zid koji je odvajao dnevni boravak od hodnika i dodali glavnu spavaću sobu, a kuhinju i kupaonicu smo zadržali na istim pozicijama”, opisuje Escobar. Zatim su dodali sobu u koju se ulazi kroz kuhinju, a koja je bila namijenjena najstarijoj kćeri, dok je soba za dječake zapravo prostor podijeljen u dvije spavaće niše visoke po metar. Svaka je smještena u prostor koji bi inače bio izgubljen; prva biša je iznad kupaonice te se do nje dolazi ljestvama, a druga ispod sobe najstarije kćeri.

“U ovoj drugoj smo u zidu napravili i noćni stolić tako što smo iskoristili mrtav prostor ispod stepenica koje s druge strane vode do druge sobe”, dodao je arhitekt.

Prilagođavanje prostora odlascima djece

A kao što su ranije napomenuli, još jedan važan faktor u ovom projektu bilo je vrijeme. Naime, u trenutku finaliziranja projekta, u ljeto 2020. godine, dvoje najstarije djece nije bilo tako daleko od osamostaljenja. Najstarija kći već je bila punoljetna, a jedan sin imao je 15 godina. Dakle, zahtjev je bio dizajnirati stan koji se može prilagoditi i razvijati tako da na kraju ostane samo jedna spavaća (roditeljska) soba nakon što sva djeca odu od kuće.

Stoga je l’atelier projekt izveo u tri različite faze, a u tlocrt su uključili nekoliko lako pomičnih pregrada. “Stan je od tog trenutka mogao primiti pet osoba, a takav je raspored trebao ostati sljedeće tri godine. Kada dvoje najstarije djece ode, zid roditeljske spavaće sobe bit će uklonjen kako bi se stvorio veći dnevni boravak. Konačno, za desetak godina, kada najmlađi dječak ode, dvije preostale spavaće sobe spojit će se u veću spavaću sobu za roditelje”, opisali su.

A preobrazba se već polako počela događati 2022., kad je najstarija kći iselila. Iako je njezina soba zasad postojana, ipak je prenamijenjena. “Iz kuhinje tri stepenice i mala vrata vode u ured koji je nekad bila njezina spavaća soba. Najstarije dijete iselilo je i otišlo na faks, a roditelji su zasad ovu sobu prenamijenili u uredski prostor”, pokazao je Escobar u videu Never Too Small.

Isti materijali i boje kroz cijeli prostor

U videu nas je proveo i kroz ostatak stana u kojem jedna stvar odmah upada u oči, a to je gotovo identičan materijal kroz cijeli prostor.

“Kako uđete u stan, s desne strane nalazi se ormar od poda do stropa koji smo napravili od OSB-a. Dnevni dio je otvoren i svijetao, a u njemu smo izradili sofu po mjeri i to tako da savršeno stane u ovaj mali prostor, sa spremištem ispod i policama iznad. Dnevni boravak funkcionira kao kakav hub koji se grana prema kuhinji, kupaonici, ormarima i spavaćim sobama. Na kraju dnevne sobe nalazi se veliki ormar koji funkcionira kao spremište za čuvanje kućnih potrepština”, opisuje arhitekt te se iz dnevnog prebacuje na kuhinju koja se nalazi lijevo od ulaza.

“U kuhinji smo sve elemente za spremanje i aparate složili uzduž jednog zida. Korpus kuhinje kupljen je u Ikei, ali smo dali izraditi fronte, ručkice i radnu ploču kako bi bili u skladu s ostatkom dizajna u stanu. U kuhinji se nalazi i stol za blagovanje koji se može proširiti i smjestiti osmero ljudi”, opisuje arhitekt.

Kupaonica podijeljena u dvije razine

Roditeljska spavaća soba nalazi se na drugom kraju dnevnog boravka te, kao i ostale prostorije u stanu, iako mala ima mnoštvo svjetla. A budući da i kupaonica gleda direktno na dnevni boravak, arhitekti su odlučili stvoriti dvije razine intime. Prvi prostor sadrži umivaonik, spremište i veš mašinu te vodi do drugog koji je namijenjen intimnijim aktivnostima, pa stoga sadrži toalet i tuš.

Što se tiče materijala, kroz stan uviđamo gotovo isti uzorak. Za sva vrata i prozore koristili su, naime, isti materijal; svijetlo obojeno borovo drvo iz Poljske s “izdašnim, ali prilično ujednačenim uzorkom”. Za parket na podu također je korištena vrlo svijetla borovina, a i namještaj po mjeri rađen je od svijetlog drva. Izbor materijala je zapravo bio jednostavan. Naime, zbog male palete boja ovaj mali prostor sada djeluje puno veće”, objašnjava te napominje da je izbor pao na svijetlo drvo jer su time optimizirali prirodno svjetlo.

Na kraju, Escobar skreće pažnju na činjenicu da su u Parizu, a pogotovo u dijelovima svijeta gdje populacija rapidno raste, mala stambena rješenja postala svakodnevna realnost te ih je nužno izvesti najbolje moguće. “Zato smatramo da renoviranje onoga što već postoji danas može biti velika odskočna daska u arhitekturi, pritom bez demoliranja postojećeg nasljeđa”, zaključuje.

Haus