Nataša Trbović

U našoj rubrici ‘Kratki razgovori’ ugostili smo ženu koja je stvorila kultni zagrebački salon namještaja

Haus: Interu ste otvorili davne 1995., praktički kao klinci. Je li to tada bilo ludo hrabro?

Trbović: Je, pogotovo za mene koja sam završila kemiju, dakle krenula sam iz totalno druge struke. No, bez obzira na ludost, osjetili smo da za ovo ima prostora.

Haus: Kako je sve počelo?

Trbović: Vladimir, moj tadašnji privatni partner i sadašnji poslovni, studirao je arhitekturu, a u Kölnu je završio školu za unutarnje uređenje. Pa sam nakon faksa svako malo bila kod njega. Prešetavali smo se po Zürichu i Kölnu, obilazili dućane i prvi put zapravo vidjeli kako vani izgledaju ozbiljni saloni namještaja. Vrlo brzo stvorila se ta ljubav, a s njom i odluka da želimo probati napraviti nešto svoje.

Haus: Kako su izgledali počeci?

Trbović: Ludo. Prvi prostor nam je bila neka opskurna garaža na Pantovčaku, u ulici Vice Vukova. Danas mi nije jasno kako smo izabrali to mjesto, ali tamo je sve počelo. Nismo imali pojma što radimo, nismo znali ništa o biznisu, a kamoli o državnim natječajima koji su u to poratno vrijeme za neke bili vrlo unosni. Šakom i kapom su se dijelili poslovi opremanja raznih ministarstava, a mi smo naravno zakasnili na sve. Osim na jedan! Dobili smo posao opremanja jednog ministarstva ekskluzivnim švicarskim tepisima. Iako smo zapravo pobrali zadnje mrvice, od toga smo uspjeli preživjeti ostatak godine. Bilo je stresno i krvavo, ali zapravo super. A kad smo se malo uhodali, konačno smo se spustili u centar…

Haus: U Ilicu?

Trbović: Da, ali prvo u Prašku. Tamo smo proveli dvije – tri godine, a onda smo preselili u Ilicu. I tek je u Ilici sve ovo postalo pravi biznis, tamo smo proveli 20 godina. A onda smo krajem 2020. došli tu gdje smo sada, u kralja Držislava.

Haus: Jeste li sretni ovdje?

Trbović: Apsolutno. Iduće godine bit će 30 godina da Intera postoji, a ovaj prostor je tu našu priču lijepo zaokružio. Posebno zbog lokacije. Prekrasno nam je svaki dan odavde izaći i ugledati Meštrovićev paviljon. Zgodno je i što su se okolo popikali i drugi saloni, arhitektonski uredi, dizajneri… Tu je neka dobra klima.

Haus: Jeste li ikad htjeli odustati?

Trbović: Pa, ovo je uvijek bilo jedan korak naprijed, dva natrag. Tih prvih par godina bilo je teško i užasno stresno. Država je bila nova, a tržište totalno neuređeno i kaotično. Borili smo se sa svime; od porezne politike do suludog atestiranja proizvoda i učili u hodu. Ja sam, recimo, otišla na nekakav tečaj da bih uopće znala što je virman, a što faktura. No, bilo je zgodno. Učili smo, gurali dalje i čeličili se. A s vremenom su ljudi to naše neznanje čak prepoznali kao prednost. Bili smo iskreni, bilo je jasno da nam biznis nikad nije bio na prvom mjestu.

Haus: Danas imate stalne klijente, ljudi uglavnom dolaze ciljano. Što biste rekli onima koji se ipak ne usude ući, jer si ove komade možda ne mogu priuštiti?

Trbović: Znam da nas neki doživljavaju kao ekskluzivu i žao mi je zbog toga. Za početak, mi nemamo pojma što si netko može priuštiti kad uđe u prostor i glupo je tako razmišljati. Uostalom, i kad uopće dođemo do tog koraka da klijentima radimo ponude, od njih 10 možda se jedna realizira. Dakle, kad bismo išli s logikom da nam je prodaja jedini cilj, mogli bismo zaboraviti na cijelu stvar.

Osim toga, mi volimo vjerovati da smo više od salona namještaja. Trudimo se da ovaj prostor bude galerijskog tipa, da ljudi žele doći, pogledati i popričati s nama. Bilo o brendovima koji ih zanimaju, bilo o nekim klasicima iz 50-ih i 60-ih godina koje imamo, ili pak o prostoru ili podovima jer im se sviđa kako smo ih izveli. Pa onda odjednom uđemo u priču o cementnim glazurama, komadima namještaja, dizajnerima, svemu… Nešto nauče oni, a nerijetko ja.

Haus: Imate puno Skandinavaca. Kako birate brendove?

Trbović:  Imamo, ali ne isključivo njih. Danas svi pričaju o tom nekom trendu Skandinavaca, ali oni su prisutni od 50-ih godina prošlog stoljeća. Mi ih imamo odavno, danas eventualno nešto više danskih brendova jer se posljednjih godina oformilo dosta njih koji žele izbjeći turboekskluzivnost. To je neka nova generacija, s filozofijom približavanja super dizajna širem krugu ljudi. I to bi zaista trebala biti neka baza dobrog dizajna. 

U Jugoslaviji su, recimo, svi imali divne Rex Kralj stolce, jer si ih je mogao priuštiti bilo tko iz neke prosječne obitelji. Upravo takva filozofija privukla nas je Dancima, od Hay-ja do Bolije… Rade s vrhunskim dizajnerima, razmišljaju ekološki, nije im samo izgled bitan, već i priča – bilo da se referiraju na prošlost ili na budućnost. Pritom nam je jedna stvar posebno važna – da brendovi s kojima radimo nisu neopravdano skupi. A danas je, nažalost, takvih sve više – plaćaš samo ime, ne i kvalitetu.

Haus: Koji Vam je osobno najdraži komad u showroomu?

Trbović: Uf… USM police, apsolutno. Zaljubljena sam u njih, imam ih doma, imamo ih i ovdje. To je savršen primjer kvalitete, dugotrajnosti i nasljeđa. Naime, Švicarci taj program iz 60-ih dijele iz generacije u generaciju, a mogu se graditi u što god želite; biblioteku, policu za TV… Općenito volim kad se recikliraju stvari, kad ljudi ne funkcioniraju po principu – kućim se, moram kupiti sve novo. Da sam bolji trgovac sad bih možda trebala reći: ‘Treba kupiti sve novo, dođite nama!’, ali danas s ovim iskustvom i prema tome kako živim i kakav je moj prostor, mislim da je najbolje balansirati sve: obiteljsko nasljeđe, možda nešto s Hrelića ili Britanca i nešto novo.

Haus: Kakav je omjer kod vas doma?

Trbović: U sadašnjem smo stanu posljednjih 10 godina, a budući da se nalazi u Galićevoj zgradi iz ‘58., s referencom na Le Corbusiera, htjeli smo da i uređenje stana to prati. Dakle, 90 posto namještaja nam je vintage. Doduše, obiteljskim nasljeđem se baš ne mogu pohvaliti; bili smo radnička obitelj, a i neke lijepe stoliće i fotelje nažalost nismo sačuvali, ali smo zato stari namještaj nabavljali na razne načine. Neke odbačene komade smo pronašli na cesti, poput Bernardijevih fotelja koje smo uspjeli pretapecirati i srediti, neke smo kupili po smiješnim cijenama preko aukcijske kuće Lauritz (kasnije su cijene postale sumanute), nešto s Njuškala i Hrelića, dok, recimo, stol imamo iz vlastite kolekcije Element.

Pritom, danas mi je i kroz moj dom fora gledati kako smo se razvijali. Naime, stan koji smo imali prije ovog, dakle prije 15, 20 godina, bio je šminkica. Njega smo baš nakrcali brendovima s kojima smo radili, sve je bilo dizajnerski… S vremenom ipak osvijestiš da je besmisleno za neke stvari davati prevelike novce. Čovjek si mora odrediti prioritete…