Damir Facan-Grdiša

‘Anđelu kojem fali ruka ili lice nikad nećemo nacrtati novo. Ako je neki manji prekid linije od par centimetara onda ćemo tu liniju spojiti, ili ćemo na nekom dijelu retuširati boju koja je otišla…, ali nikad nećemo raditi velike intervencije na freski iz 10. stoljeća’

Haus: Kako ste počeli restaurirati freske i stare zgrade?

Damir Facan-Grdiša: Bio sam student, možda na prvoj ili drugoj godini Likovne akademije, kad se u ljeto pojavila velika potreba za likovnjacima koji bi sudjelovali u obnovama zgrada prije Univerzijade ‘87. Tražili su vanjske suradnike, likovno obrazovane ljude koje su djelatnici HRZ-a (Hrvatski restauratorski zavod.. Prva zgrada bila mi je Privredna banka u Oktogonu u Zagrebu, s gomilom štukatura.

Haus: Kako je prošlo?

Damir Facan-Grdiša: Super, ali u početku je bilo užasno stresno. Radio sam na skeli, a bojao sam se visine. Još se sjećam kako se sve treslo prvi put kad sam se popeo gore. Tih prvih par dana uporno sam sanjao kako padam. Ali, navikneš se. Bio je to lijepo plaćeni ljetni posao.

Haus: Što ste konkretno radili?

Damir Facan-Grdiša: Čistio štukature i profilacije. Modelirao oštećene forme, radio pripremu za pozlatu šlag metalom i na kraju ličio bojom koja je bila utvrđena kao primarna.

Haus: Kako to izgleda?

Damir Facan-Grdiša: Prvo ih smočiš vodom iz prskalice, zatim čekaš da ju povuče, da se više ne sjaji. Zatim uzmeš kirurški skalpel i nježno podižeš boju. Ako je ravna ploha, dakle samo zid, onda koristiš špahtlu. Rubovi se lagano bruse, kako ne bi slučajno došlo do zarezivanja i štete na dermi, odnosno na recentnom sloju. A golublja jaja…

Haus: Golublja jaja?

Damir Facan-Grdiša:Da, to su oni oblici kao golublja jaja. I to je zbilja kao da čistiš kuhana jaja, moraš imati strpljenja i dobar sustav rada.

Haus: I onda ste nastavili s restauracijom…

Damir Facan-Grdiša: Zapravo ne. To sam radio još par ljeta, ali onda se dogodila ona užasna inflacijska kriza. Honorari su bili minijaturni, a ako nisi dinare u roku od tjedan dana promijenio u marke vrijednost bi im pala 30 posto. To je neki svijet koji si danas ne možete zamisliti.

U svakom slučaju, postalo je financijski neisplativo pa sam se nakon faksa zaposlio kao profesor u školi. Uskoro sam završio i u pričuvnoj policiji, tako da sam do ‘95. na fragmente radio oboje. Kasnije sam radio i kao ilustrator na slikovnicama, dok mi jedan dan kolega nije rekao da treba nekoga za rad na obnovi Zorinog doma u Karlovcu. I tako sam se polako vratio, a najviše zahvaljujući kolegi Zlatanu Kovaču s kojim sam idućih godina nastavio raditi na raznim objektima.

Haus: Koji vam je bio najdraži objekt za obnovu?

Damir Facan-Grdiša: Možda Kapela sv. Antuna Pustinjaka u Zadobarju, u kojoj smo 2005. pronašli preko 40 kvadrata gotičkog oslika. Sve je počelo kad se otrgnuo jedan fragment i zvonarica je primijetila da ima elemente likovnog oslika. To su javili Konzervatorskom odjelu u Karlovcu pa su krenula istraživanja i na kraju je donesena odluka da krećemo u restauraciju. Na tome smo radili skoro sedam godina.

Haus: Sedam godina u komadu?

Damir Facan-Grdiša: U razmacima, po nekoliko mjeseci godišnje. Inače, to se u komadu može raditi samo od jednog do maksimalno tri mjeseca, jer postane neizdrživo. Zimi uopće ne možeš raditi jer su crkve rijetko kad grijane, a u hladnim uvjetima ne možeš raditi s vapnom.

Haus: Kako onda izgledaju ta tri mjeseca? Na skeli ste svaki dan – cijeli dan?

Damir Facan-Grdiša: Radimo osam sati dnevno i imamo pauze, naravno. Pa si popiješ čaj, protegneš noge, pojedeš nešto, slušaš muziku… Ponekad ostaneš i dulje od tih osam sati jer vidiš nešto ispod pa nastaviš čistiti iz čiste znatiželje; zanima te što ćeš naći. Ali to je psihički naporan i fizički iscrpljujuć posao. Jedan dan krene lako, već sljedeći postane nemoguće teško jer su, recimo, na jednom dijelu drukčije zamiješani vapno ili cement pa se mučiš sa skidanjem.

Haus: Što sve radite kad obnavljate fresku?

Damir Facan-Grdiša: Prvo se pomoću sondi rade konzervatorski istraživački radovi. U konzultaciji s regionalnim konzervatorskim zavodom odlučuje se o nastavku radova. Ako nadležni konzervatorski odjel utvrdi da je nalaz vrijedan, pristupa se daljnjim radovima. Nakon toga se skida sloj po sloj preslika na zidu, dakle krene se s recentnim slojem pa se lista, dio po dio.

Usporedno se vrši konzervacija nosioca (zida). Kad konačno dođemo do oslika, to fotodokumentiramo i na osnovu toga se donosi odluka o daljnjim radovima. Ako se ide u rekonstrukciju, to nikad ne radimo na način da dodajemo neke veće dijelove koji nedostaju. Sve odluke se donose u suradnji s regionalnim konzervatorskim odjelom

Haus: Dakle, ako nekom anđelu fali ruka ili lice, ne crtate mu novo?

Damir Facan-Grdiša: Nikako. S konzervatorom dogovaramo na čemu će se raditi rekonstrukcija ako se uopće radi rekonstrukcija, ali sigurno nećemo nadodati jedan cijeli dio na freski iz desetog stoljeća. Ako je neki manji prekid linije od par centimetara onda ćemo tu liniju spojiti, ili ćemo na nekom dijelu retuširati boju koja je otišla… Ili pak sanirati pukotine. Ali nikad nećemo raditi neke velike intervencije.

Haus: Koliko su način rada i alat napredovali u odnosu na nekad, kad ste tek počinjali raditi?

Damir Facan-Grdiša: Nimalo, sve je manje-više isto u obnovi zidnih oslika. Značajniji napredak je na štafelajnom slikarstvu gdje se koriste najsuvremenije metode dijagnostike. HRZ u fotolaboratoriju vrši snimanja vidljivog i nevidljivog dijela spektra kao i RTG snimanja, UV fluorescencije i UV reflektografije. No, napredovala je zaštita na radu. Mi nekad nismo koristili skoro nikakvu zaštitu niti se obraćala posebna pažnja, a sada mlađe generacije na tome jako inzistiraju, opravdano.

Haus: Zašto, u čemu je stvar?

Damir Facan-Grdiša: Pa, recimo, u pigmentima freske postoje teški metali u mikroobliku. Kad na njoj radiš prisutna je ta fina prašina koja ti ulazi u pluća i polako ti se taloži na kostima. Nekad uopće nismo koristili maske i respiratore, niti smo se pazili kad smo baratali kemikalijama. Sada je to neka druga priča.

Haus: Kako se danas osjećate znajući da je sve to potencijalno utjecalo na vaše tijelo?

Damir Facan-Grdiša: O tome se ne razmišlja. Što je tu je.

Haus: Kad pronađete fresku, znate li tko je umjetnik?

Damir Facan-Grdiša: To se zapravo rijetko kad zna, jer nema potpisa. Usporedno se vrše i istraživanja u dokumentaciji objekta ako postoji, i ponekad je moguće naći ime autora u ugovoru o izvedbi oslika. Ali lijepo je kada znaš, kao u slučaju Rangera (barokni fresko slikar Ivan Ranger). Njegove oslike smo restaurirali u tri crkve; u Donjoj Voći, Lepoglavi i Belcu. I na njemu mi je bilo posebno lijepo raditi zbog njegove iznimne likovne vještine i tehnološke stručnosti.

Uvijek kad me pitaju koliko je zahtjevno restaurirati nečiji rad; moj odgovor je – ovisi koliko je bio dobar. Recimo, Ranger je umro dok je oslikavao crkvu u Donjoj Voći. Dio je završio on, a dio njegovi učenici. I tu se vidi ogromna razlika u kvaliteti. Naime, puno je teže raditi iza nekoga tko nije dovoljno tehnički i likovno pismen, jer tu jednostavno ne postoji nikakva likovna logika. No, kad je netko darovit i ima znanje, ti prepoznaš to njegovo likovno razmišljanje i možeš ga puno lakše savladati, razumjeti i slijediti.

Haus: Koliko je frustrirajuće kad nešto zeznete, kad se odlomi dio koji nije trebao?

Damir Facan-Grdiša: To se ne dešava ako se dobro pripremite. Zato je važno napraviti dobru fotodokumentaciju zatečenog stanja. Ako predvidimo da je neki dio nestabilan, radovi se usmjere na njegovu konsolidaciju. To zna usporiti dinamiku no neophodno je na svakom objektu očekivati nešto što niste očekivali. Zato je svaki objekt drugačiji bez obzira na to što se možda radi o isto autoru i tehnici.

Haus: Dobro, ali mora se nekad dogoditi neka greška…

Damir Facan-Grdiša: Zbilja ne. Užasno pedantno radimo taj posao. Zna se, recimo, desiti da kolega radi s dlijetom pa ja dođem i držim dio rukom. Ako vidimo da bi taj dio mogao puknuti, ja ga držim dok on ne dođe s finom vapnenom žbukom i ne opšije taj dio. Ako se slučajno, ne dao bog, odlomi – mi ga pažljivo vratimo i pričvrstimo. Općenito, većinu nas u ovom poslu primarno veseli očuvati svaki detalj. Baš neke vulgarne devastatore još nisam upoznao… Taj posao ne možete raditi ako vas ne veseli, bar ne dugo.

Haus: Posljednjih godina najviše ste fokusirani na svoje slike. Na čemu sada radite?

Damir Facan-Grdiša: Na akvarelima velikog formata. Dio iskustva iz restauracije i ilustriranja prenio sam na vlastiti likovni izraz. Pokušavam na dvije kroz stoljeća iscrpljene teme mora i grada (vedute) dati drugačiju interpretaciju. Uvjeren sam da je u likovnosti tema nevažna u odnosu na interpretaciju. Najplemenitija ili neka vrlo sofisticirana tema može biti degradirana lošom izvedbom i obratno.

Haus: Zašto akvarel?

Damir Facan-Grdiša: Tehnika akvarela je potpuno slučajan odabir; dobio sam od kolegice načeti komplet za prvu naručenu slikovnicu. S vremenom sam savladao tehniku koja mi omogućava da mogu slikati bilo kad i bilo gdje. Nikad, naime, nisam imao zasebni radni prostor već sam uvijek bio prisiljen stvarati u životnom prostoru. To je s akvarelom moguće, za razliku od ulja.

Haus: Zašto veliki formati?

Damir Facan-Grdiša: Intenzitet boje koji sam postigao slojevitim slikanjem lazura akvarelom naveo me da slikam sve veće formate u akvarelu. Potreba za većim formatom nastala je iz znatiželje kako bi akvarel koji se skoro u pravilu slika na malim formatima izgledao na formatu metar i pol s dva metra. Bjelina papira daje intenzitet svjetlosti i boje kakav se ne može postići uljem. Naravno, ima svoje nedostatke; nereverzibilan je, greške se ne mogu ispraviti već samo eventualno uklopiti. Aktivno izlažem samostalno i grupno i još uvijek me to veseli.

---

Ostale Hausove Kratke razgovore možete pročitati ovdje.