Mladi stolar izgradio si je kućicu usred šume u Istri

‘Mogao si ovako, mogao bi još jednu, mogao bi veću, mogao bi ovo, ono…’ Ne bih! Ništa, ništa, ništa. Nanke a! Ovako sam si zacrtal i to je to!’

Lari Bratičić prstom prelazi preko pukotine na prozoru pa bezbrižno odmahuje rukom. “Ma to je neki dan puklo. Ništa strašno, zamijenit ću. Ionako je trebalo biti privremeno, a drži još uvijek”. Stojimo u njegovoj kućici od drveta koju je sagradio sam samcat, u Muncima. To je selo u Istri, nona mu tamo ima nešto poljoprivredne zemlje, jednu je poklonila njemu.

Kad ju je 2021. krenuo graditi, gotovo nikome nije rekao što točno radi. Prijatelji, cura Antonella i obitelj znali su samo da nešto diže u šumi, mislili su običnu čeku jer je lovac. Tu i tamo bi mu netko došao i pomoći kad je trebalo podići nešto teško, ali većina nije imala pojma da radi ovo – kućicu među stablima, uzdignutu tri metra iznad zemlje. Jednostavnu, ugodnu.

Zašto nikome ništa nije govorio? Dva su razloga: ni sam nije bio siguran kako će cijela stvar ispasti i – nije htio tuđa mišljenja ni ideje. “Kasnije su svi imali nešto za reći: ’Mogao si ovako, mogao bi još jednu, mogao bi veću, mogao bi ovo, ono…’ Ne bih! Ništa, ništa, ništa. Nanke a! Ovako sam si zacrtal i to je to!”, govori s onim nježnim istarskim naglaskom, ali odlučno. A onda prkosno dodaje: “Neka si izgrade svoju kućicu pa neka tamo rade što žele. Ja sam htio ovakvu. I točka!”

Tvrdio da mu treba samo 2000 eura

Dok razgovaramo, 31-godišnjak je veseo, neposredan, potpuno otvoren. Ali, dosta je jasno; i mrvicu svojeglav, možda čak i prgav. Recimo, jedan od razloga zašto se bacio na gradnju kuće bila je tvrdnja njegovih prijatelja da za ovako nešto treba minimalno deset tisuća eura. Lari je inzistirao da on to može izvesti za dvije, nisu mu vjerovali. Pa je počeo graditi.

Lari je stolar. Ljubav prema drvetu naslijedio je od nona koji je također bio stolar. S njim je kao klinac u radioni provodio sate, nono bi mu dao neki komadićak drveta s kojim bi se igrao, obrađivao ga i učio. Kad je došlo pitanje u koju će srednju školu, stolarski smjer bio mu je logičan.

“Putovao sam svaki dan u školu u Pulu vlakom. A u Pazinu gdje sam bio na praksi, tamo i danas, 12 godina kasnije, još uvijek radim”, govori sad već ugodno smješten u svojoj drvenoj nastambici.

Neumorna borba s panjem i mravima

Kućica koja stoji na željeznim stupovima polako se ljulja, prati kako se mičemo ali Lari odmahuje rukom; “Ma to je normalno, bez brige.” Između nas je mali stol, napravio ga je od korijena stabla koji je dovukao u kuću i stakla koje je uzeo s nekog starog stola. Zvuči jednostavno, i u teoriji jest. Ali nije bilo.

“Iskopao sam to drvo iz zemlje tu blizu kućice i odnio ga doma, u svoju radionu. Tamo je stajalo 20-ak dana, očistio sam ga i donio ga u kućicu. Kako je bila zima upalio sam pećicu, ali čim se zagrijalo iz drveta su masovno počeli izlaziti mravi. Bilo ih je hrpa. I ništa, iznio sam drvo opet van, pustio ga tamo neko vrijeme da svi izađu, pa ga vratio unutra.

Kad sam opet upalio pećicu – evo ih opet. Očito ih je jedino toplina privlačila. Na kraju sam drvo odnio natrag doma u radionu pa tamo naložio peć i čekao polako da izađu. Kad sam bio siguran da više nema ni jednog, konačno sam ga mogao staviti u kućicu”, opisuje svoju neobičnu borbu.

E sad, većina ljudi teško da bi se maltretirala s jednim komadom drveta. Na prvi znak najezde mrava vjerojatno bi zafitiljili taj panj natrag u šumu, ali ne i Lari Bratičić. Kad si Lari nešto zacrta – kao recimo stol od baš tog korijena drveta ili kućicu od 2000 eura – Lari evidentno to i napravi.

Kupio prozore s greškom za 120 kuna

Tu se vraćamo na ono staklo s početka priče, ono koje je puklo po sredini. Naime, razlog zašto mladi stolar nije bio iznenađen njegovim pucanjem jest činjenica da ga je kupio jeftino, s greškom. To je samo jedan od načina na koji se snašao kako bi završio kućicu u tom malom, zamišljenom budžetu.

“Tko zna, možda je i zato puklo, zbog greške. Kupio sam ga u Pazinu, u dućanu koji prodaje stolariju i staklo. Ušao sam, pitao imaju li nešto s greškom i dali su mi ovo. Na jednom dijelu nije bilo dobro silikonizirano pa se iznutra zamaglilo od vlage, ali meni to nije smetalo. Platio sam 120 kuna za oba stakla, ovo na zidu i ovo gore na stropu. Kupio sam dimenziju koju su imali pa prema tome radio otvore; nisam mogao biti izbirljiv”, govori Bratičić koji je sam još jednom dobro silikonizirao dvoslojne prozore.

Plan je bio da budu tek privremeno rješenje, ali izdržali su više od dvije godine, sve dosad. “Možda je puklo zbog greške, možda zbog vjetra, kućice koja se širi i stišće jer je od drveta koje stalno radi…, tko zna”.

Kupio jeftiniju klasu drvenih dasaka

Lari je gotovo sve u i za kućicu nabavio ludo jeftino. Što zahvaljujući činjenici da radi u industriji u kojoj radi pa je, recimo, znao gdje i kako jeftinije nabaviti drvo, a što zbog puke snalažljivosti. Tako je, osim stakla s greškom, nabavio i škart kamenu vunu kojom je izolirao kućicu. Unutrašnjost kuće obložio je gotovim brodskim podom, ali klase C i D koja je duplo jeftinija od klase A i B te ima čvorove koji ispadaju. Nisu mu smetali, samo je te rupe zapunio raznim čepovima i drugim sitnim predmetima.

Za kućicu je, kaže, iskoristio kubik i pol dasaka, dakle oko 60 m2, koje su ga zajedno s gredama kojima je učvrstio konstrukciju koštale tadašnjih 3200 kuna.

“Uz današnja poskupljenja to bi sigurno sad već bilo 600 eura”, kalkulira. Za noge je iskoristio željezne stupove od šest metara, tri koje je prepilio brusilicom po pola i dobio šest komada od tri metra. Koštali su ga, kaže, 600 kuna. Drveni prozorčić, koji mu stoji na lijevoj strani kućice i koji je većinu vremena na kipu kako bi objektom kolao zrak, izradio je sam, kao i masivna drvena vrata i stepenice koje vode gore do kućice.

Stvari nabavljao preko Njuškala

A ono što nije mogao napraviti – kupio je preko Njuškala. Recimo, rabljenu peć na drva, kakva inače nova košta od 250 do 500 eura, platio je 400 kuna. “Unutra joj je bio razbijeni šamot pa sam morao to popraviti. I jesam, istražio sam kako, kupio šamotnu ploču, neku staklenu vodicu i nekako uspio. Radi!”, govori zadovoljno.

Maleni kauč na razvlačenje također je kupio preko Njuškala, a poveću vitrinu koja mu stoji pored ulaza dobio je od prijatelja čijem je tati stajala u kovačnici, pa ju je obnovio. Većinu kuće je opremio second hand stvarima, a u nekom trenutku morao je početi i odbijati stvari od prijatelja. “Sada mi stalno netko nešto nosi za kućicu, ali ako nije stvarno korisno nemam što s tim. Premali je to prostor za gomilanje pa se svega rješavam. Često nosim mami: ‘Evo mama, ovo je za tebe!’”, smije se.

Ono u što je ipak morao investirati i čime je prekoračio budžet od 2000 eura je solarna ploča, ali ona ionako prvotno nije bila u planu. “Solar sam kupio nakon par mjeseci, kad sam shvatio da mi je prenaporno stalno s lampadinom na glavi hodati okolo. Ima 600 vata, koštao me 500 eura i na kraju sam ga ugradio sam, gledajući YouTube video. I super da jesam, sad imam svjetlo, mogu napuniti mobitel, alat s kojim radim…”

Pored kućice na polju sadi povrće

Nešto kasnije prebacujemo se ispred kuće, dolje gdje je raspoređeno nekoliko masivnih drvenih stolova s klupama, očito za velika druženja. Oko nas su drva, s njih vise kućice za ptičice koje je Lari također izradio. Prolazimo i dalje po elementima kuće, stavku po stavku.

U unutrašnjosti je, objašnjava, postavio OSB ploče pa na njih kamenu vunu, a na vunu daske. Na vanjske stranice stavio je također daske, osim s lijeve strane koju je obložio trapeznim limom. I njega je, naravno, nabavio jeftino.

“Prijatelj je imao višak, bio je s jedne strane izgreban, ali s druge super. Platio sam ga 30 kuna po kvadratu, dakle oko 300 kuna. Postavio sam ga tu gdje mi je bilo teško zbog visine slagati daske, trebala bi mi neka skela da ih složim jednu po jednu. Ovako je bilo puno lakše, jedino što bi možda bilo bolje da sam ga stavio s druge strane na koju više udaraju vjetar i kiša”, razmišlja.

Kućica je, naime, s tom stranom obloženom limom okrenuta prema šumi, gleda na polje malo dalje na kojem Lari sadi krumpir, rajčicu i gomilu drugog povrća. Sve vrlo korisne stvari kada redovito imate roštilje i kuhate za gomilu ljudi. Naime, otkako ju je izgradio, Lari u kućici i oko nje stalno organizira tulume. Dok ga slušate kako govori o tome što sve s prijateljima organizira na ovom mjestu, teško vam je ne biti malo zavidan.

Donesu projektor pa na platnu u šumi gledaju filmove

Od penjanja po umjetnoj stijeni koju su si izgradili ispred kućice do kolektivnog gledanja zvijezda padalica, sve zvuči dosta veličanstveno.

“Svaki mjesec je ovdje barem jedan tulum, ljeti i češće. Sad smo nedavno spojili Prvi maj i moj rođendan, bilo nas je 50. Znamo si vani razvući i bijelo platno, staviti projektor pa svi zajedno gledati filmove. Za Halloween smo si pustili horor, bio je potpuni show. Poslagali smo crvene lampione i nekakve, kao, kosti – svi smo umirali od straha! A kad su Suze svetog Lovre, tada se spustimo na livadu pa svi zajedno legnemo na bale sijena i gledamo u nebo”, opisuje pa se počne smijati:

“Bilo je smiješno kad je jednom pao snijeg. Bio je četvrti mjesec, palo ga je stvarno malo; kao neka malo bolja rosa, ali mi smo svi naravno zaključili da se taj dan jednostavno ne može ništa raditi i da je najbolje da lijepo svi odemo u kućicu kuhati vino”, smije se.

Kućicu je gradio dva i pol mjeseca, doma u garaži

Na mini projektu Bratičić je radio dva i pol mjeseca; toliko je prošlo od prve skice do prvog spavanja u kućici. Sve je prvo izgradio doma u garaži, a onda slagao na parceli. “Prije Božića mi je počeo godišnji i odlučio sam da ću izgraditi koliko stignem u tih 15 dana, koliko sam bio slobodan do Tri kralja. Nastavio sam raditi i kad mi je prošao godišnji, došao bih ravno s posla kući, nabrzinu pojeo i otišao raditi na konstrukciji. Kad je bila gotova trebalo mi je tri dana da je složim tu na zemlji. Nakon toga svaki sam dan nastavio po malo raditi i uređivati nakon posla”.

No, problem je bio mrak koji se brzo spuštao jer je bila zima. I traktor kojim je morao dolaziti, jer cesta koja je vodila do njegove parcele još nije bila prohodna za aute. “I tako bih ja dojurio na traktoru poslije posla da uhvatim bar nešto dnevnog svjetla pa redovito shvatio da sam nešto zaboravio. Pa opet skočio na traktor, doma po to, pa natrag traktorom ovdje – u potpuni mrak. I ništa, lampadinu na glavu, nešto malo bih uspio napraviti pa doma, što ću”, smije se.

Prvu noć prespavao s curom za Valentinovo

Prvu noć koju je proveo u kućici vjerojatno će pamtiti do kraja života – doveo je curu za Valentinovo. I bila je zadivljena. Kućica s malom sofom na razvlačenje, prozorima, vitrinom, strujom, usred šume… U najmanju ruku bilo je iznenađenje.
A što su drugi rekli? “Svi su reagirali isto: ‘Čekaj, kakva je ovo čeka?! Pa ovo je vrh!’. Čak su i mama i tata prespavali ovdje, iako su prvo rekli ‘Ma šta ti treba kuća tamo usred ničega, ajde molim te…’ Nitko nije znao što radim i nisu mogli vjerovati kad su je vidjeli.”

Lari sada do svoje kućice dolazi skoro svaki dan, a spava u njoj vikendom. Tu se isključuje od svega. Od posla, obaveza, ubrzanog života. Dođe nakon posla, legne u svoj hammock i otpušta sve što je toga dana u sebe skupio. “Tu je sve usporeno, mirno. Samo šuma, životinje i ja.”

Pitamo ga bi li danas išta na njoj mijenjao, dodavao? “Baš ništa. Svi imaju neke ideje što bih sve mogao bolje, da bude veća, da ima više toga… Ali meni je kućica dovoljna točno ovakva kakva je sada, jednostavna.”

---

Ako volite priče o ljudima koji sami grade kuće, predlažemo vam nedavno objavljenu inspirativnu priču o Zore i njenoj kamenoj kućici na Čiovu.