Beogradski arhitekti obnovili 3 kamene kuće jednog dalmatinskog imanja: ‘Polako smo se zaljubljivali’

Jedno dalmatinsko imanje, tri kamene kuće, jedno domaćinstvo. Tako je, ukratko, zvučao projektni zadatak koji je beogradski biro Pujo Architects & Designers dobio kad je preuzeo renovaciju stare, oronule i, po nekima spremne za rušenje nekretnine u Kistanjama, mjestašcu u dalmatinskom zaleđu.

Kuću u tradicionalnoj, nekad trgovačkoj ulici ulici početkom 20. stoljeća izgradio je tadašnji načelnik općine, da bi je kasnije kupio lokalni trgovac vinom, vapnom i drvenom građom. Ipak, 21. stoljeće dočekala je u derutnom stanju, dok joj novi vlasnici nisu dali novu šansu. Doduše, iako su investitori bili spremni na opsežnu renovaciju, ona u startu nije bila zamišljena baš tako opsežno.

“U početku su investitori imali ideju da samo malo urede vanjsku fasadu glavne kuće, da uzdužnu kuću u dvorištu urede za svoj boravak, dok je planirano da velika kuća u dubini dvorišta ostane kao prostor za skladištenje, s mlinom za masline i slično. Dakle, prostor za kućni proizvodni pogon. Međutim, kako je vrijeme prolazilo sve smo se više zaljubljivali u ovu kuću i sam ambijent. U skladu s time, ideja se razvijala i mijenjala”, opisuju arhitekti za Haus.

Portun i željezna vrata koja skrivaju imanje

Na imanju se, dakle, nalaze tri kuće – stara, nekad trgovačka kuća koja gleda na ulicu, te dva manja dvorišna objekta koja, zapravo, nisu baš mala. Kako nam objašnjava autorski tim, koji čine Biljana Turanjanin Pujo, Staša Petrović i Ana Ilić te suradnik Miloš Lazarević, glavna kuća ima 370 m2, podužna kuća 70 m2, a kuća koja se nalazi dublje u dvorištu 92 m2. Sve to smješteno je na dijelu imanja velikom 2500 m2, a koje se skriva iza kamenog portuna koji ga dijeli od ulice.

“Veličina okućnice, njen sadržaj, primorski ambijent i duh vješto su skriveni iza strogog uličnog fronta koji je zadržan kao zidana arhitektonska barijera između javnog i privatnog, općeg i osobnog, otvorenog i zatvorenog. Kontakt ove ulične fasade i tla prekinut je snažnim kamenim portunom, koji svojom čvrstom arhivoltom nosi ručno rađena vrata od kovanog željeza, rad lokalnih majstora. Prolaskom kroz ovaj portal, kao mirno utočište, nazire se unutarnje dvorište”, opisuju autori.

Sačuvali svaki kamen koji se mogao spasiti

A iako je renovacija počela kao nužna, razvila se u nešto puno dublje. Kao polaznu točku, inspirirani atmosferom Mediterana, arhitekti su uzeli kamen kao “simbol ustrajnosti i tradicije ovog podneblja”, a koji im je postao osnovni materijal u renovaciji. Sačuvani su, napominju, svi kameni elementi koje se mogli spasiti; od izvornih kamenih zidova na kućama, do portuna koji dijeli imanje od ulice. Kamen je dubinski očišćen, a oštećeni je zamijenjen novim, tradicionalno obrađenim.

Dvorišna fasada glavne kuće zahtijevala je, kažu autori, najveće intervencije. “Dograđivana je nekoliko puta u proteklih 100 godina, zbog čega je izgubila svoj oblik i arhitekturu. Sada su dograđena dva kameno obrađena aneksa s duguljastim otvorima, međusobno spojena lučnim okvirom od kovanog željeza s lozom jasmina, što je dodatno pridonijelo monumentalnosti vizure velike građevine”, opisuju.

S dvorišnim kućama imali su više slobode

Za razliku od glavne kuće uz ulicu, čija je vanjština zadržana uz minimalne izmjene, rekonstrukcija i adaptacija druge dvije dvorišne kuće dale su Pujo timu veću dizajnersku slobodu i uključivale su mijenjanje cjelokupne krovne konstrukcije, uz zadržavanje fasadnog prirodnog kamena.

“Krovni elementi postali su vidljivi i jedan od značajnih dizajnerskih motiva, kontrastirajući gruboj teksturi hladnog kamena svojim toplim drvenim uzorkom. Uzimajući u obzir cjelokupnu dizajnersku kompoziciju, redizajn se temelji na jednostavnosti jasne i čiste geometrije, stavljajući poseban naglasak na ravnotežu materijala. Ponegdje je ta strogost ravnih linija ublažena arhivoltama koje rustikalnom ambijentu daju uzvišenost”, opisuju autori.

Kuća za druženje: spoj unutarnjeg i vanjskog prostora

A podjela objekata bila je sljedeća: glavna kuća, koja je isprva bila planirana za turistički najam, postala je prostor za boravak i okupljanje obitelji; uzdužna kuća opremljena je kao poseban prostor za goste, dok je kuća u dubini dvorišta, koja je trebala biti skladište i prostor za cijeđenje maslina, pretvorena u kuću za druženje s velikim dnevnim boravkom.

Interijer je, napominju arhitekti, različito tretiran u sve tri kuće, pa je tako kuća za druženje (lijevi objekt kvadratne osnove) rekonstruirana s idejom da se brišu granice između vanjskog i unutarnjeg prostora, s velikim staklenim površinama koje propuštaju prirodno svjetlo i naglašavaju sjene na prirodnoj teksturi kamena.

“Ovo je prostor namijenjen zajedničkom boravku s obitelji i prijateljima u autentičnom prirodnom ambijentu. Stoga, prostorna organizacija obuhvaća veliki dnevni boravak i veliki otvoreni prostor za objedovanje, dok je profesionalna kuhinja smještena između. Interijer je jednostavan, s dominantnim bijelim tonovima i akcentnim drvenim komadima namještaja koji se tonski nadovezuju na vidljivu stropnu gredu”, opisuju autori.

Kuća za goste i glavna kuća za obitelj

Desna podužna kuća, napominju, može funkcionirati kao samostalna cjelina i interijerski prati estetiku lijeve kuće. Opremljena je kao poseban prostor za goste s trijemom koji, između ostalog, služi i sjedenju pored bazena. Naime, prema bazenu okrenuta je prepuštena krovna konstrukcija koja je s jedne strane oslonjena na zid prema susjedu, a taj dio predviđen je za vanjski dnevni boravak uz bazen.

Glavna kuća s portunom dijeli dvorište od ulice. Njezin središnji dio čini dnevni boravak povezan s centralnim stubišnim hodnikom, koji je zamišljen da uz manju kuhinju bude prostor za okupljanje obitelji tijekom zimskog razdoblja. Dnevna i noćna zona etažno su odvojene, stoga su na katu spavaće sobe s kupaonicama. Velike staklene površine orijentirane su prema terasama i dvorištu, dok su prozori prema ulici tradicionalno manjih dimenzija, uvučeni u odnosu na debele kamene zidove.

Prirodni ambijent koji je uređen, ali nije preuređen

Dvorište je podijeljeno na dva nivelacijska dijela; bazenski aktivni prostor koji se nalazi u dubini imanja, a koji je za nekoliko stepenica izdignut te pažljivo uklopljen u pejzaž s tradicionalnim bunarom i karakterističnim kamenim stazama; te pristupni komunikacijski dio koji je niži.

Arhitekti su, napominju, nastojali sačuvati svu vegetaciju koja je već bila na imanju, uz dodatak nove; mediteranske koja je tipična za ovo područje.

“Hortikultura je važan aspekt ovog projekta – stvoriti prirodan ambijent koji je uređen ali nije preuređen bio je jedan od izazova. Postojeći četinari su sačuvani i integrirani u novi pejzažni koncept, a dozu čara dale su masline donesene iz osobnog maslinika vlasnika ovog imanja”, objašnjavaju te za kraj poručuju: “Eksterijer je usklađen s krajolikom; kameni detalji, drveni elementi i prirodno zelenilo stvaraju dvorište koje odiše autentičnošću i poziva na druženje. Vinova loza pruža ugodan hlad za uživanje u ljetnim večerima, a miris maslina i lavande upotpunjuje doživljaj Mediterana.”

---

Ovdje možete čitati o obnovi još jedne stare kamene kuće; ova je na Velebitu.