Konačno je gotova ‘hrđava zgrada’ u centru Zagreba koja je podijelila građane

Slojevitost lokacije zahtijevala je precizan i odmjeren pristup. Zgrada, koju autorski potpisuju Kata Marunica i Nenad Ravnić, ne polazi od imitacije ni stilskog ponavljanja, već od pažljivog čitanja ambijenta – i njegovih vidljivih i tihih, nedokumentiranih slojeva

U najstarijem sloju zagrebačke Nove Vesi, na adresi 84a, konačno je dovršena kuća, projekt istaknutog zagrebačkog arhitektonskog biroa NFO, koji je još u fazi gradnje izazvao podijeljene reakcije javnosti. Smještena u neposrednom susjedstvu povijesnog ljetnikovca biskupa Aleksandra Alagovića, interpolacija se razvijala u osjetljivom urbanom i povijesnom kontekstu – na mjestu gdje je svaka nova intervencija unaprijed pod povećalom.

Upravo je ta slojevitost lokacije zahtijevala precizan i odmjeren pristup. Projekt ‘Kuća pored ljetnikovca’, koji autorski potpisuju Kata Marunica i Nenad Ravnić, ne polazi od imitacije ni stilskog ponavljanja, već od pažljivog čitanja ambijenta – i njegovih vidljivih i tihih, nedokumentiranih slojeva. Mjerilo, proporcije i odnos prema susjednom povijesnom zdanju postavljeni su kao temeljne koordinate projekta.

Kuća koja prihvaća starenje kao arhitektonski alat

Najviše polemika izazvala je upotreba cortena u gornjim zonama pročelja. Njegova kontrolirana „derutnost“ – oksidirana površina koja s vremenom dobiva patinu – u ovom slučaju nije provokacija, nego svjestan pokušaj uspostavljanja dijaloga s krovištima i starim, vremenski obilježenim pročeljima Nove Vesi. Umjesto da glumi starinu, kuća prihvaća proces starenja kao arhitektonski alat, svjesno ulazeći u razgovor s kontekstom.

U bazi je korištena vlaknocementna obloga, čiji ritam i ton odgovaraju susjednim građevinama. Time se iz pješačke perspektive postiže osjećaj kontinuiteta i priziva robusnost prizemlja karakterističnih kuća iz tog razdoblja. Kontrast između te „teže“, prizemne zone i lakše, oksidirane gornje etaže gradi slojevitost fasade, ali bez agresije prema okolini.

Umjesto replike, projekt nudi interpretaciju

Danas, kada je kuća u potpunosti realizirana, jasnije se očitava njezina namjera: biti suvremena, ali ne nametljiva; prepoznatljiva, ali ne doslovna; nova, ali svjesna mjesta na kojem se nalazi.

Umjesto replike nečega što više ne postoji, projekt nudi interpretaciju – arhitekturu koja prihvaća vrijeme kao materijal i kontekst kao sugovornika.

Zagreb žudi za suvremenim intervencijama

O “hrđavoj zgradi”, kako su je neki prozvali, možda se najljepše svojedobno, dok je još bila u fazi izgradnje, osvrnula cijenjena arhitektica i konzervatorica Zrinka Paladino, čiji smo komentar tada prenijeli na Hausu.

“‘Hrđavi monovolumen’ označava vrijeme pozitivnih mijena i u tužno zapuštenom Zagrebu i značajan je po mnogočemu. Primarno po pohvalnoj senzibilnosti investitora koji se, nauštrb u Zagrebu tako žalosno uobičajenih megalomanskih zahtjeva za “katovima i kvadratima”, odlučio za očuvanje volumenske i prostorne memorije. I nije pogriješio. Manjim će dobiti više. Nadležni, pak, konzervatori, uvažavanjem prijedloga suvremenih volumena i plašteva dokazuju vještinu spretnog balansiranja između povijesnih i zadanih datosti.

Kulturna dobra nužno je čuvati, ali ih i osiguravati kvalitetnim vizurama. U uređenom i kulturnom Svijetu tomu je tako i ondje se itekako kontroliraju i susjedne im gradnje koje ih volumenima i oblikovanjem ne smiju ugroziti ili zakloniti”, piše Paladino.

“Građani će se stoga na možda im “na prvu” i neobičan, no skladan i nevelik volumen ipak brzo naviknuti. Jer mogla je u njihovoj pješačkoj vizuri na istom mjestu izroniti i još jedna zamjenska zgradurina kakvih ne manjka ni u užem susjedstvu predmetne parcele. Mogla je, ali, srećom, nije.

Ponekad uspijemo dokazati da nismo skroz za otpis. Ponekad. Rijetko, ali ipak… Neupitno smo grad otvorenih mogućnosti. Brojne nedolične gradnje bez povijesnih ili stilskih vrijednosti čekaju svoje arhitektonske sljednice.

Ne treba zazirati od suvremenih intervencija, Zagreb žudi za njima. Nisu problem nit visine, Zagreb ih se do naših dana nije bojao.

Treba znati.

I dopustiti.

Ali isključivo onima koji znaju.

Nemamo puno takvih…”

Projekt je preuzet s platforme SuperProstor, fotografije potpisuje studio Bosnić+Dorotić.