Zamislite djetinjstvo u ovakvoj školi

‘Kada vrijeme to dopusti, učionica u školi otvara se izravno prema prirodi, a stablo, mijenjajući se s godišnjim dobima, postaje sastavni dio iskustva učenja’

Kako projektirati školu za 21. stoljeću, u eri kada suvremena arhitektura obrazovnih institucija (barem u nekim dijelovima svijeta) doživljava ozbiljnu revoluciju, odražavajući nove pedagoške filozofije i društvene vrijednosti? Jedan od ljepših primjera je nova škola u španjolskoj Valenciji – u Paterni, dovršena prošle godine.

Imagine Montessori School nalazi se na rubu rezidencijalnog područja Valterna, na potezu između stambenih jedinica i klanca En Dolça, koji odvaja Valternu od susjednog urbanog područja.

Umjesto uobičajenog okretanja prema gradu, ulaz u školu otvara se prema klancu, obuhvaćajući prirodni krajolik koji su autori prepoznali kao ključan element u doživljaju škole i njezina prostora.


Integracija škole u klisuru

Djeca ulaze u školu prolazeći borovu šumu povišenim drvenim stazama, promatrajući zgradu kroz krošnje. “Nema naglog prijelaza koji se dogodi iza vrata – samo postupno putovanje koje ih iz grada polako uvodi u novo okruženje”, opisuju autori, arhitekti lokalnog studija Gradolí & Sanz Arquitectes – Arturo Sanz, Carmel Gradolí i Fran López.

Njihov cilj bila je gotovo neprimjetna integracija škole u klisuru okruženu šumom, koristeći prirodu kao njezinu primarnu učionicu.

“S izloženeom glinom i drvom, objekt je zamišljen kao dio iskustva učenja, bez obloga ili suvišnih detalja. Zeleni krov regulira temperaturu i stapa zgradu s okolinom, dopuštajući prirodi da zauzme središnje mjesto”, objašnjavaju.

Svaka učionica gleda prema prirodi

Zgrada ima oblik slova ‘S’ koji stvara dva velika vanjska prostora za učenje i igru. Na zapadnoj strani je mali pozivajući trg koji služi kao glavni ulaz, a na istočnoj strani igralište koje se proteže prema prirodi. Ovakav raspored omogućava da svaka učionica gleda prema klancu i borovoj šumi. Na taj način učenici uvijek vide prirodu; glavnu temu škole.

U učionicama nema učiteljskog stola ni ploče. Umjesto toga, prirodni krajolik postaje glavni prostor za učenje. Učionice su podijeljene u pet različitih područja. Učenici se mogu slobodno kretati između njih prema svojim interesima i potrebama. Tu su: područje za osjetila, područje za praktični život, područje za jezik, područje za matematiku i područje za kulturne studije.

Prostori u koje se odrasli ne uklapaju

Svakoj se učionici pristupa, opisuju autori, kroz ulaz s ormarićima i klupama, gdje djeca skidaju obuću i jakne. Niski luk u zidu označava ulaz, dizajniran u njihovoj veličini. Unutra, središnji solarni dimnjak osigurava prirodno svjetlo, ventilaciju i vizualnu povezanost između učionica.


Svaka učionica proteže se u natkrivenu terasu, mali amfiteatar, fontanu i listopadno drvo. “Kada vrijeme to dopusti, učionica se otvara izravno prema prirodi, a stablo, mijenjajući se s godišnjim dobima, postaje sastavni dio iskustva učenja”, objašnjavaju arhitekti. Učionice se šire oko zajedničkog prostora koji je, naglašavaju autori, puno više od hodnika.

“S proširenim prostorima, nišama, balkonima i šetnicama s pogledom na igralište pretvara se u mjesto okupljanja, rada i igre.
U cijeloj zgradi prostori su dizajnirani po mjeri djeteta: galerije iznad kupaonica, skrovišta ispod stubišta i sjedala uz prozore koja su blizu poda. To su prostori u koje se odrasli baš i ne uklapaju – mala utočišta djetinjstva”, opisuju.

Nema tradicionalnih sportskih terena

Jednako važnu ulogu kao interijer igraju i vanjski prostori; igralište, terase i borova šuma. Vanjski dio nije zamišljen kao običan vrt oko zgrade, već kao prirodni krajolik. “Ovdje korijenje, grane, šišarke, divlje šparoge u proljeće i gljive u jesen zamjenjuju umjetnu travu. Cilj nije igrati se dok je u pozadini zeleno, već komunicirati sa samom prirodom”, objašnjavaju Gradolí & Sanz Arquitectes.

Stoga nema tradicionalnih sportskih terena ili nogometnih igrališta; umjesto toga krajolik je oblikovan u niz mirnih, inkluzivnih okruženja za igru. Prirodni nagibi terena pretvaraju se u rampe, tobogane, stepenice, zidove za penjanje, balkone, šetnice, skrovišta i špilje. “A kada dođu jake kiše, sama jaruga postaje živa učionica, pozornica na kojoj nabujala voda dramatično preoblikuje zemlju pred njihovim očima”, opisuju.

Vidljivi materijali koji educiraju

Škola je izgrađena od materijala koji minimalno utječu na okoliš, od pečene gline i drva.
“Nosivi zidovi debljine 60 cm, izrađeni od perforirane opeke, u kombinaciji sa svodovima i podovima od pune opeke, prikazuju sirovu ljepotu gline. Drvo se koristi u cijeloj konstrukciji, u krovnim pločama, pregradama – i unutarnjim i vanjskim – i u stolariji.
Beton je ograničen samo na temelje, a čelik se pojavljuje u pojedinim stupovima i ogradama.

Nema spuštenih stropova, obloga, tehničkih podova – ništa nije skriveno. Izložena cigla služi kao struktura, pregrada i završna obrada, uz prihvaćanje njezine prirodne teksture i nesavršenosti. Mehanički i električni sustavi zgrade ostaju vidljivi, omogućujući učenicima da prate svoje staze i razumiju kako je škola izgrađena te kako funkcionira. Tako sama zgrada postaje edukativno sredstvo”, napominju arhitekti.

Finalno, projekt zaokružuje zeleni krov koji ima višestruku ulogu: štititi zgradu od vrućina te je što nježnije stopiti s krajolikom. “Ispod ovog živog svoda, arhitektura se rastapa, dopuštajući prirodi da ponovno preuzme svoju ulogu izvorne fasade”, za kraj poručuju autori jednog od čarobnijih mjesta za doživjeti školu i djetinjstvo.

---

---

Ovdje možete čitati o jedinstvenom projektu škole u Indiji.