U mirnom, zelenom utočištu naše omiljene TV vrtlarice: ‘Ovdje učim kako stati i upijati’

‘Prije 25 godina radila sam reportažu; snimali smo jedan zagorski, šarmantni vrt. Nakon što smo završili posao, malo smo sjedili u tom vrtu i ja sam rekla kako bih voljela jednu malenu kućicu, poput ruševine na parceli preko puta. Bila je to drvena stara kuća obrasla u stare bazge, ali ja sam vidjela potencijal. To popodne sam je kupila’

Na prekrasnom imanju u selu Lepa Ves, nedaleko Donje Stubice, Kornelija Benyovsky Šoštarić, najpoznatija hrvatska vrtlarica, već godinama sustavno gradi svoj vrt temeljen na načelima održivosti, organskog uzgoja i suživota s prirodom. Ovdje, u društvu supruga Nina i njihova dva Jack Russella – Skya i Louia, provodi dane pripremajući emisiju Vrtlarica.

S Kornelijom smo razgovarali o njezinom životu prije Vrtlarice, o tome kako su pronašli ovo mjesto, kako su posljednjih 20 godina uređivali staru drvenu kuću i vrt, ali i o načinu života koji se uz sve to postepeno mijenjao.

Pričali smo i o radu, snimanjima, organskom uzgoju i svakodnevnim navikama u prostoru koji se neprestano mijenja – s njima i oko njih.

Djetinjstvo u stanu s puno životinja

Kornelija je dijete asfalta. Odrasla je u centru Zagreba, u stanu s dva balkona, ali uvijek okružena biljkama. “Moja baka i mama voljele su bilje, posebno ono balkonsko, jer nikad nismo imali vrt”, govori. Nju su, međutim, tada više privlačile životinje. “S druge strane, ja sam dovlačila kući sve što sam mogla – pse s ceste, punoglavce i žabe iz botaničkog vrta, ribice, hrčke, papige. Sve što se moglo ili smjelo imati u stanu, ja sam imala. I zapravo je moja veza s prirodom počela sa životinjama”, kaže i dodaje da je upravo zbog toga još davno postala vegetarijanka.

Kad je došlo vrijeme za upis na fakultet, razmišljala je o veterini, ali i o slikarstvu. Voljela je crtati, no otac nije bio za tu opciju. “Tata nije dozvolio da upišem slikarstvo. Rekao je da se od toga ne može živjeti. Bila je to klasična roditeljska briga”, prisjeća se.

Napravila je kompromis i upisala hortikulturu. “To je nešto egzaktno i konkretno, a ima i crtanja, pa sam zapravo pod njegovim utjecajem krenula tim putem.” Crtala je vrtove i to joj se, kaže, jako svidjelo. No, u Hrvatskoj se dosta teško ostvariti u tom zanimanju. “Nažalost, nemamo kulturu vrtova kao, recimo, Engleska i posla za pejzažnog arhitekta je jako malo”, govori.

Prvi koraci u svijetu televizije

Nakon fakulteta nije uspjela pronaći posao u struci, pa je počela raditi na HRT-u. “Moj svekar Egon Šoštarić radio je na televiziji kao režiser i pronašao mi je privremeni posao. No, od tog ‘privremenog’ ostala sam cijeli život na televiziji”, smije se. Kaže da se u tom svijetu snašla, iako nije imala nikakvu ambiciju raditi u medijima; sve se dogodilo slučajno. Prvo je radila u emisiji Dobro jutro, Hrvatska, jednoj od najdugovječnijih na HRT-u.

“Postojala je rubrika ‘Svijet biljaka’, pa su me angažirali kao nekoga tko se razumije u hortikulturu, cvijeće, povrće… Svaki tjedan bih pripremila jedan blok u studiju, a kasnije sam krenula i na snimanja. Nisam imala tremu i to mi je nekako prirodno leglo”, prisjeća se.

S vremenom je prešla u obrazovni, pa u znanstveni program, a sve što je radila bilo je vezano uz njezinu struku. “Prošla sam sve televizijske stepenice – uredničke, voditeljske, reportažne. Radila sam i u informativnom programu, za Vijesti i Dnevnik, gdje sam pratila teme iz ekologije”, govori.

Neko vrijeme surađivala je i na emisiji Plodovi zemlje, ali su njezini prilozi uvijek bili usmjereni isključivo na organsko vrtlarstvo. “Organski pristup je za mene konstanta. Nikada me nije zanimala kemija ni uništavanje okoliša. Radila sam i dokumentarce vezane uz zaštitu okoliša i životinja – to je jednostavno moj svjetonazor otpočetka”, naglašava.

Vlastiti vrt kao snimateljska baza

Kornelija i njezin suprug Nino kupili su ovo zemljište prije 25 godina i vrlo brzo počeli su ga koristiti kao poligon za snimanja. “Uvijek nam je bilo teško pronaći lijepo uređen, miran vrt u kojem nikome ne smetamo i gdje nema buke. Trebalo nam je mjesto koje ispunjava sve zahtjeve televizijskog snimanja, pa nam se učinilo praktičnijim početi koristiti vlastito zemljište”, objašnjava.

Malo po malo, prostor se počeo pretvarati u ono što je oduvijek priželjkivala – pravi vrt. “Dugo sam sanjala o vlastitom vrtu, a baš negdje u to vrijeme postala sam mama i htjela sam da moje dijete jede organski uzgojenu hranu. Htjela sam znati što jedemo. I tako je ostalo do danas”, kaže Kornelija.

Godine ohrabrivanja ljudi da stvore svoj vrt

Kako je vrt rastao, razvijali su se i novi projekti. Godine 2010. objavila je knjigu Zeleni kvadrat o organskom uzgoju, a upravo iz te knjige proizašla je i emisija Vrtlarica, koja se na HRT-u prikazuje od 2011. godine.

“Ta naša prva knjiga bila je godinama bestseller, a i danas se rado čita i posuđuje. Nino i ja radili smo na njoj tri godine, snimljeno je mnoštvo autentičnih fotografija, a sve se temelji na iskustvu stvarnog organskog uzgoja. To je zapravo prva i jedina domaća knjiga o organskom vrtlarstvu, a Vrtlarica je njezin prirodni nastavak”, kaže Kornelija.

Dodaje da interes za organsko vrtlarstvo u Hrvatskoj stalno raste. “Često mi se dogodi da me ljudi zaustave i kažu: ‘Zbog vas sam kupio kuću i počeo vrtlariti.’ Ili: ‘Zbog vas imam vrt’. To mi je stvarno drago čuti. Vrtlarica ljudima donosi inspiraciju, opuštanje i edukaciju – to joj je i svrha. Ne želim davati komplicirane savjete, već jednostavne, primjenjive stvari koje svatko može sam. A gledaju je i oni koji vrt nemaju – upale televizor, zavale se u naslonjač, skuhaju kavu… i to je njihovih pola sata.”

Kupnja kuće i zemljišta u jedno popodne

Inače, kuću i zemljište Kornelija i njezin suprug kupili su sasvim slučajno. “Radila sam reportažu za emisiju Ruke ručice. Snimali smo jedan zagorski, tradicionalni vrt koji je tada izgledao prilično šarmantno. Nakon što smo završili posao, malo smo sjedili u tom vrtu i ja sam rekla kako bih voljela jednu ovakvu malenu kućicu i pritom sam prstom pokazala prema ruševini na parceli preko puta. Bila je to drvena stara kuća obrasla u stare bazge, ali ja sam vidjela potencijal”, govori Kornelija.

Vlasnik vrta koji su snimali, a danas njezin susjed, rekao je da nitko već godinama nije bio u toj kući, ali je odmah nazvao vlasnika. “Taj se čovjek pojavio za pola sata i mi smo se pogodili. Istog popodneva rekla sam mužu da smo kupili kuću. Isprva mi nije vjerovao, ali kad je shvatio da je to istina, složio se”, prisjeća se Kornelija.

Tada su još bili honorarci, ali nisu dvojili niti sekunde. “Nismo baš bili pri lovi, ali skupilo se nešto od honorara na hrpu i kupili smo je.” Kuća je, kaže, bila u jako lošem stanju. Nije bilo krova, daske su bile trule i nije joj bilo spasa. “Iskreno, nismo znali u što se upuštamo. No, danas znam da je to bila jedna dobra i pametna investicija za cijeli život.”

Dvadesetak godina do prve utičnice

Odlučili su potražiti zamjensku kuću istih dimenzija i u istom tipu, kako bi je premjestili na svoje zemljište. Vrlo brzo su u oglasniku pronašli jednu istu, ali u puno boljem stanju. Nalazila se u susjednom selu, pa su je kupili rastavili i ponovno sastavili na svojoj parceli. “Stavili smo još novi crijep i tako je stajala narednih dvadeset godina”, prisjeća se Kornelija.

U kući nije bilo ni struje ni vode, pa su je koristili kao skladište. “Nismo imali ni vremena ni novca za neko ozbiljnije uređivanje”, kaže. Ipak, nekoliko puta tjedno dolazili su na teren kako bi se brinuli o vrtu – što nije bilo jednostavno, s obzirom na to da ondje nisu imali ni toalet.

“Zapravo smo tek prije dvije godine doveli kuću u funkciju. Danas ovdje češće boravimo, osobito kad krene sezona snimanja. Nismo se preselili, ali ostajemo i po nekoliko dana u komadu. I sada je to puno lakše”, govori. Najprije su doveli vodu, a zatim struju. “Inzistirali smo na podzemnom kabelu jer nismo htjeli da se žice vide u kadru dok snimamo. Zemljište je na jako lijepoj poziciji, sa sve tri strane okruženi smo šumom, i nismo željeli da kablovi naruše pogled. Zanimljivo, mislila sam da će to biti jako skupo jer gotovo nitko to ne bira, ali na kraju nije bila velika razlika u cijeni.”

Tradicionalno izvana, funkcionalno iznutra

Na kući su nedavno promijenili i svu stolariju. “Stolar koji nam je složio kuću napravio nam je i nove prozore u istom stilu kao što bili i stari”, kaže Kornelija i dodaje kako uskoro planiraju dodati i škure. Pod je nekada bio zemljani, a sada je, objašnjava, izoliran i prekriven keramičkim pločicama. “Imamo pse, pa je to praktično i lakše za održavanje.”

Inače, kuća ima oko 80 četvornih metara raspoređenih na dvije etaže, a cijeli prostor organiziran je kao open space. Nema unutarnjih vrata, a u prizemlju su kuhinja, prostor za rad i spavanje, te malena kupaonica. “Najviše zbog grijanja nismo stavljali vrata”, kaže. Umjesto centralnog grijanja imaju kamin na drva koji zagrijava cijeli prostor, uključujući i gornji kat, gdje se u potkrovlju nalazi dodatni prostor za spavanje.

Kod unutarnjeg uređenja pomogla im je Kornelijina prijateljica, arhitektica. Predložila im je da gornji dio kuće, gdje se nekoć držalo sijeno, podignu kako bi dobili više visine i mogli se normalno kretati. To je, kaže, bila jedna mala, ali važna arhitektonska intervencija.

Žele imati samodostatno imanje

“Mi nismo htjeli ništa narušiti izvana”, kaže Kornelija dok govori o kući koja se gotovo neprimjetno uklopila u okoliš. Nalazi se u zaseoku drvenih tradicijskih kuća, i njima je bilo važno da taj ambijent ostane netaknut. “Ovo je ipak prostor s karakterom – nismo željeli dolaziti s nekom novom kućom i time narušiti taj tradicionalni moment. Osim toga, meni se te drvene kuće jako sviđaju.”

Govori kako je kuća izuzetno ugodna za život – zimi zadržava toplinu, a ljeti ostaje svježa. Iznutra su je uređivali jednostavno. “Nije tradicijska, ali je normalna, funkcionalna kuća. Uređena je pomalo skandinavski, onako kako nama najviše odgovara. Inače, te stare kuće su niske i imaju malene prozore, pa smo s južne strane napravili još jednu sitnu intervenciju; dodali smo krovne prozore, što nije karakteristično za takvu arhitekturu”, objašnjava.

Na krov su postavili i solarni panel. “Taj nam sustav pomaže da sami proizvedemo oko 50 do 60 posto struje”, kaže i dodaje da planiraju ugraditi još solarnih ploča. Vizija im je jasna – žele da cijelo imanje bude što je više moguće samodostatno, kako u prehrani, tako i u energiji.

Vrt koji se konstantno mijenja

Za Korneliju je važno da se i u vanjskom prostoru osjećaju dobro i da u svako doba godine nešto cvjeta. Vrt, objašnjava, nikada nije gotov. Mijenja se iz dana u dan, iz jednog godišnjeg doba u drugo, ali i tijekom godina. “Pogotovo velike, drvenaste vrste – one rastu, šire se, mijenjaju odnose u prostoru, a onda se i vrt mora njima prilagođavati”.

Prisjeća se kako su godinama u zoni oko vrbe na ulazu u dvorište imali predivan dnevni ljiljan. “To je jedna lijepa trajnica s prekrasnim cvjetovima, ali traži sunce. Kako je vrba narasla i zatvorila svjetlo, morali smo ih izvaditi i na njihovo mjesto posadili smo šumske paprati”. Ističe kako im je cilj biti što više vremena vani, pa najveći dio dana provode ispod pergole glicinije na terasi pored kuće.

“To je naša dodatna soba na otvorenom. Od proljeća do sredine jeseni mi smo ovdje. Ovdje doručkujemo, ručamo, čitamo, odmaramo, a kad prođe ova predivna cvatnja, ovaj divan miris, onda se glicinija zazeleni i stvara jednu lijepu gustu duboku hladovinu. Taj dio vrta je dizajniran kao maleni tunel. Uvijek ima malo vjetra, pa je ljeti ovdje ugodno i svježe tako da taj prostor maksimalno koristimo”, govori. Vrt oko kuće podijeljen je u različite zone, no sve je povezano u jednu veliku, funkcionalnu cjelinu. “Htjeli smo da nam ovdje bude lijepo, i u ukrasnom dijelu, i u ovom utilitarnom s povrtnjacima. Sve se to nadopunjuje.”

Privilegija svježeg voća i povrća

U Kornelijinom vrtu staklenici imaju posebnu ulogu. “Jako su nam važni i svaki vrt, pogotovo ako uzgajate hranu, posebno povrće i voće, trebao bi ih imati.” Ističe da se u stakleniku već vrlo rano može uzgojiti rotkvica, mladi luk, salata, a ona je u svoj nedavno presadila i prekrasno drvo kivija. U vrtu uzgaja i stare i suvremene sorte, ali joj je, kaže, puno bitnije da je sve organski.

“Nemam problema s novim sortama. I one mogu biti dobre. Štoviše, stare sorte danas ove klimatske promjene teško podnose, pa zapravo nema nikakvog razloga za predrasude – bitno je kako je nešto uzgojeno, a ne koliko je staro”, govori. Prednost vlastitog uzgoja vidi u potpunoj kontroli nad hranom. “Uzgojiš si što želiš i znaš što jedeš”.

Vjeruje da ljudi s vrtom imaju veliku privilegiju jer uvijek mogu jesti svježe. “Čim biljku ubereš, počinje proces propadanja, gubitka vitamina, a ako je sam uzgojiš pojedeš je svježu, neprskanu. I to je doživljaj koji ne možeš nigdje drugdje doživjeti”, govori. Osim kvalitete, tu je, naglašava, i financijski aspekt. “Ono što kupujemo u bio dućanima su elitistički visoke cijene, a ovako si možeš uzgojiti voćne vrste, spremiti zimnicu i uživati u najkvalitetnijoj hrani.” Dodaje da redovito ima viškova – dovoljno da dijeli s obitelji i s prijateljima.

‘Učim samu sebe da ostanem ležati na ligeštulu’

Kornelija priznaje da bi i svoje slobodno vrijeme najradije provodila među biljkama. “Meni je to stvarno gušt. Mogla bih po cijele dane biti vani, raditi u vrtu, saditi, presađivati. Ili se jednostavno zavaliti u ležaljku, popiti kavu popodne i uživati.” No, u stvarnosti, priznaje, to nije uvijek moguće jer je jedna od onih osoba koja, čim sjedne, odmah primijeti nešto što treba popraviti, zaliti, premjestiti.

“Moje noge me same dignu”, smije se, pa zato sada radi na autogenom treningu. Učim samu sebe da ostanem ležati na tom ligeštulu. Doslovno si kažem: ‘Kornelija, stani! Kontroliraj se. Mislim da je jako važno zastati i doživjeti ljepotu oko sebe. Život munjevito leti. Ako ne zastaneš i ne vidiš da su te stvari vrijedne – da su priroda, psi i vrt zapravo te male, stvarne radosti – brzo ćeš se potrošiti”, govori.

Vrt kao sobe na otvorenom

Pitamo je i o njezinom najdražem dijelu kuće i vrta. “U kući najviše volim provoditi vrijeme u svojem radnom kutku u sobi, a terasa pod pergolom mi je najdraži dio vrta. Pogotovo u proljeće kada zamiriši glicinija, a ljeti jer je lijepa hladovina. I s ove pozicije vidim cijeli vrt jer smo visoko, a imamo i predivan pogled na šumu.”

Spominje i prostor ispred staklenika. “Tamo mi je stolić i stolica za kavu, i to mi je lijep dio.” Po vrtu je, kaže, namjerno postavila klupe na nekoliko mjesta. “Napravila sam te malene zone na kojima mogu odmoriti i doživjeti te prostore.” I povrtnjaci su, dodaje, napravljeni da budu i ugodni i funkcionalni. Zone sjedenja improvizirala je na vrlo jednostavan način. “U jednoj sam stavila nekoliko drvenih paleta i na njih popločenje od drvenih sklopivih dijelova. Izgleda kao mali patio i napravljen je za malo novca. U drugom dijelu vrta imam i jednu malenu crvenu klupu, a ispred staklenika stolić i dvije stolice”, govori.

Te male zone sjedenja su bitne, kaže, jer jer se njima stvaraju različiti prostori u vrtu. “To su kao sobe na otvorenom, u kojoj ti svaka pruža neki drugačiji pogled. Važno mi je da svaki pojedinačni dio bude ugodan i lijep, a budući da smo na kosini, gdje god da se nađeš uvijek se mijenja vizura…”, zaključuje Kornelija.