Hrvatsko-američki par posvetio život umijeću puhanja stakla; ‘Nova kolekcija inspirirana je vašom nošnjom’

‘Staklo je vrlo zavodljiv materijal. A gledati Adama kako radi s njim je poput gledanja prekrasnog plesa. Što sam više vremena provodila s njim u ateljeu, bila sam sve zavedenija’

U New Yorku, u Brooklynu, postoji par koji je posvetio svoje živote velikom majstorstvu; puhanju stakla. Ovo nije preuveličana, nakićena tvrdnja – efekta radi. Ovo je naprosto činjenica. Susan i Adam žive staklo; on ga stvara svaki dan – danju, noću, uvijek i stalno, a ona ga dizajnira. I pritom vuče cijeli posao koji su stvorili oko stakla.

“Mislim da većina naših kolega iz industrije misle da smo ludi. Adam puše staklo šest ili sedam dana u tjednu, i tako posljednjih 20 plus godina. Guramo bez prestanka. Ako nismo u studiju i ne radimo na proizvodnji, negdje predajemo o majstorstvu puhanja stakla”, govori nam Susan, koja je tek posljednjih godina sa životnim i poslovnim partnerom konačno počela odlaziti na odmore; i to u – Hrvatsku.

Susan Špiranović je, naime, porijeklom iz Hrvatske. Rođena je i odrasla u SAD-u, kao prva generacija Amerikanaca u obitelji, ali u snažnoj hrvatskoj zajednici. “Obje strane moje obitelji su Hrvati, emigrirali su u Sjedinjene Države nakon Drugog svjetskog rata, tako da sam ja rođena i odrasla u Clevelandu u Ohiju. Tamo postoji velika hrvatska zajednica; mislim da je u jednom trenutku na tom području bilo preko 25.000 Hrvata. Odrasla sam u hrvatskoj crkvi, na smotrama folklora, hrvatskim vjenčanjima, nogometnim utakmicama… Bila sam stalno okružena tim jezikom, hranom, glazbom i običajima”, opisuje nam Špiranović koja zna hrvatski, ali ga danas “više razumije, nego što ga govori”.

Redovito dolaze u Hrvatsku

Sa suprugom Adamom posljednjih osam godina svakog ljeta dolazi u Hrvatsku. “Uglavnom smo po nekoliko tjedana na obali ili otocima, a sada u Splitu živi i moj brat pa puno vremena provodimo s njim. Znamo posjetiti i obitelj u Zagrebu, a prošlog smo ljeta prvi put bili u Lici, odakle je mamina obitelj. Moji preci živjeli su na Velebitu, a zime bi provodili u Cesarici. Bilo je stvarno posebno tamo se susresti s maminom 91-godišnjom sestrom i čuti sve te priče i svjedočiti ljepoti našeg ‘doma’”, opisuje za Haus.

Susan i Adam Holtzinger zajedno su već 16 godina, ali prijatelji su puno više. Upoznali su se prvog dana nastave na fakultetu, na Cleveland Institute of Art u Ohiju, gdje su prve dvije godine slušali iste predmete, da bi nakon toga svatko odabrao svoj smjer. Ona grafički dizajn, a Adam puhanje. Nakon diplome, 2003. godine preselili su u New York s još dvoje prijatelja iz škole, gdje i danas žive.

“I u staklu i u ljubavi počeli smo surađivati ​​tek nakon 11 godina prijateljstva. Prijatelji smo dvadeset i šest godina, životni partneri šesnaest i poslovni partneri deset godina”, otkrivaju pasionirani 45-godišnjaci.

Počeci u različitim karijerama

Iako danas imaju zajedničku tvrtku Keep, koja se bavi proizvodnjom predmeta od stakla – od zdjela i čaša preko svjetiljki – Špiranović prvih godina u New Yorku nije radila s Adamom, niti imala puno veze s tim materijalom. Diplomirana grafička dizajnerica karijeru je prvo stvorila u industriji luksuzne obuće, gdje je, kaže, stekla golemo iskustvo u marketingu, brendiranju te općenito poslovanju, usput radeći i kao slobodna dizajnerica. “Svi ti alati pomogli su mi da postavim temelje za pokretanje našeg posla”, kaže.

I tako se 2015. godine rodio Keep (eng.; zadržati, čuvati…), dobivši ime kroz želju da sačuvaju tradiciju ručnog rada u proizvodnji predmeta od stakla. Naime, Adamova ljubav prema staklu polako se kroz godine prelila na Susan, što baš nije iznenađujuće, s obzirom na strast kojom i danas, nakon toliko godina, govori o tom materijalu i vještini.

“Ono što me privuklo staklu i što me još uvijek iznova privlači, jest sȃm materijal”, kaže umjetnik koji godišnje izradi preko 2000 predmeta. “Naprosto je elementaran, na neki je način živ. Staklo se u rastaljenom stanju konstantno mijenja; iz sekunde u sekundu. Cijelo vrijeme vodite dijalog s rastopljenom masom; stalno idete naprijed-natrag, to je akcija i reakcija. Svaki dan, svake minute, svaki komad je drugačiji ‘razgovor’. I to je ono što me beskrajno fascinira”, objašnjava.

Slučajno na faksu otkrio predmet puhanja stakla

Zanimljivo je da je Adam otkrio puhanje posve slučajno, kad se na faksu već opredijelio za drugi smjer. Glavni predmet mu je, naime, bila fotografija; već joj se u prve dvije godine studija debelo posvetio. A onda je na trećoj, dok je po faksu vodio ture za buduće studente, dobio popis studija, odnosno odjela kroz koje ih je trebao provesti. Na tom popisu bilo je i ‘Staklo’.

“Nisam imao pojma što to uopće znači ili kako izgleda. Pazite, to je bilo prije YouTubea ili bilo koje druge vrste online medija, dakle nikada prije toga nisam vidio kako se proizvodi staklo. I tako sam jedan dan došao s grupom budućih studenata na odjel i ostao potpuno zapanjen. Njima sam rekao da bez mene nastave turu, a ja sam ostatak dana proveo u tom studiju, promatrajući kako se izrađuje staklo”, priča.

Već sutradan je upisao predmet puhanja, a dan nakon što je probao raditi s njim, promijenio je smjer s fotografije na staklo. “Taj prvi put osjećao sam se kao da mi je kroz tijelo prošla munja. Znao sam da je to moj medij”, govori. Školovan u talijanskom stilu izrade stakla, Holtzinger danas naginje talijanskom dizajnu stakla iz 1920-ih i 30-ih. “To je jednostavno i elegantno i po meni tehnički najteža stvar za napraviti, pogotovo dobro. Uživam u izazovima na tehničkoj razini i samo želim izrađivati ​​predmete koji su lijepi”, dodaje.

Spori početak i bacanje na glavu

A Susan je taj njegov cijeli proces otkrivanja, zaljubljivanja i napretka pratila od samih početaka, da bi mu se s vremenom pridružila. On je bio i ostao majstor, a ona dizajnerica i osoba koja gura zajednički posao. Zaljubljivanje u staklo bilo je, kaže nam Špiranović, neizbježno. “Staklo je prvenstveno vrlo zavodljiv materijal. A gledati Adama kako radi s njim je poput gledanja prekrasnog plesa. Što sam više vremena provodila s njim u staklarskom ateljeu, bila sam sve zavedenija. Obožavala sam tu energiju, suradnju i timski rad”, objašnjava.

No, trebalo je vremena da posao dignu na noge. Nije bilo lako, nije bilo jednostavno i trebalo je imati hrabrosti. Inače, puhanje stakla oduvijek je imalo burnu povijest; od svojih početaka prije 3500 godina u Egiptu i Mezopotamiji, preko zatišja u 20. stoljeću, do renesanse koju prolazi posljednjih desetljeća. I dok je u Hrvatskoj situacija prilično otužna, sa sve manje i manje istinskih majstora, u Americi je stvar nešto drugačija. Staklarskih studija je dosta, konkurencija je velika, a Susan i Adam u cijelu su se stvar odlučili baciti bez nekog posebnog zaleđa.

“Kad smo odlučili pokrenuti Keep, znali smo da će nam trebati vremena da počnemo prodavati svoje radove. Adam je u početku i dalje stvarao za druge dizajnere, a ja sam i dalje radila puno radno vrijeme za drugu tvrtku. Riskirali smo trošeći vlastitu ušteđevinu, no radili smo noću i vikendima kako bismo brend postavili na noge”, prisjeća se Susan.

‘Svaka borba je rast’

Ta prva godina, 2015., bila je, priča iskreno, iznimno spora. Radovi im se nisu prodavali, nitko još nije čuo za njih. No, onda se stvar polako počela valjati.

“Počeli smo sudjelovati na dizajnerskim sajmovima, što je polako afirmiralo naš brend, ne samo u javnosti već i u našim glavama. Povratne informacije koje smo dobivali bile su potvrda da smo na pravom putu. Nakon godinu i pol poslovanja, došli smo konačno do točke u kojoj sam se ja osjećala ugodno napustiti svoj stalni posao i posvetiti se isključivo Keepu”, kaže Susan.

“I da, ta početna borba s financijama nije bila laka, kao ni vidjeti kako drugi brendovi eksplodiraju naizgled preko noći jer su imali ozbiljan kapital. No danas, gledajući unatrag, nismo sigurni da bismo mijenjali te početke i borbu. Iz toga smo mnogo naučili i danas smo upravo zbog toga istinski upoznati sa svakim detaljem svog poslovanja. Svaka borba je rast”, dodaje. Danas redovito surađuju s cijenjenim dizajnerima, arhitektima i umjetnicima; rade stvari po narudžbi te vlastite komade.

‘Imamo poseban partnerski odnos’

Na pitanje kako funkcioniraju u poslu i kako su se podijelili, Susan napominje da je Adam “100 posto staklo”: “Bez njega ne bi bilo posla. On se ne bi složio s tom izjavom, ali ja osjećam da je to istina”, kaže. Susan je pritom ta koja je preuzela poslovni dio priče; vodi sve poslovne operacije i većinu odnosa s klijentima, dok zajedno rade na dizajnu.

“Nedavno smo i proširili posao te zaposlili druge proizvođače stakla, tako da sam ja ta koja nadgledam timove, a Adam ih obučava. Većinu dana provodim u studiju organizirajući produkciju i sastajući se s klijentima, no ipak tu i tamo dobijem čast uskočiti u tim kako bih pomogla u procesu izrade stakla”, objašnjava Špiranović koja se, dakle, i sama povremeno upusti u avanturu puhanja stakla.

“Moj prvi pokušaj da izradim nešto bio je vrlo neobično iskustvo, jer sam u tom trenutku imala preko deset godina znanja o izradi stakla u mozgu, ali ne i u rukama. Voljela sam svaku minutu izrade, ali sam vrlo brzo postala frustrirana jer sam poznavala proces, ali nisam imala to iskustvo ‘dodirivanja’ materijala. A i gledajući Adama, cijela stvar djeluje nevjerojatno lako, tako da sam si postavila neka nerealna očekivanja. No, na kraju sam bila jako ponosna na sebe i na stvari koje sam napravila, a to dugujem činjenici što imam jako dobrog instruktora za partnera”, govori pa dodaje nježno:

“Mislim da imamo jedan poseban partnerski odnos.”

Kolekcija inspirirana hrvatskom nošnjom

Njihova suradnja nedavno se razvila u još jednom, posebnom smjeru, kroz kolekciju koju je Susan osmislila, inspiriranu hrvatskim folklorom, odnosno narodnim nošnjama. Radi se o nizu staklenih zdjela/boca, koje je Adam izradio prema nacrtima svoje partnerice.

“Inspirirale su me narodne nošnje, narodna pjesma i ples, ali umjesto da doslovno prenesem nošnje raznih regija na staklo, uzela sam dijelove iz više njih, stvarajući vlastitu suvremenu interpretaciju. Svi ovi komadi govore o našoj misiji ‘održavanja’ tradicije živom i daju mi priliku da budem aktivan sudionik hrvatske folklorne tradicije na jedan novi način”, kaže Susan, čija je kolekcija trenutno izložena u Museum of Glass u Tacomi (Washington) te Brooklyn Museumu.

“Prema Adamovim riječima, ovo je bio najizazovniji rad koji je napravio u dugo vremena. Djela imaju puno osobnog značenja za nas oboje”, dodaje Susan.

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Susan Špiranović (@susanspiranovic)

Proizvodnja stakla u Hrvatskoj

Pitamo ih što misle o trenutačnom stanju hrvatske staklarske industrije, odnosno o činjenici da je praktički nema. “To nam je vrlo neobično. Moguće je da smo u krivu, ali naša je pretpostavka da je Hrvatska jednostavno preblizu Italiji, gdje su bili i danas su još uvijek najveći majstori stakla. No, znamo za par proizvođača, a pritom Zadar ima i nevjerojatan muzej stakla.

U njemu se nalaze neki od najnevjerojatnijih netaknutih primjeraka rimskog stakla na svijetu, toliko je dobar da smo bili već tri, četiri puta. Također možete vidjeti i demonstracije puhanja stakla u rimskom stilu, a koje izvodi nevjerojatan staklopuhač, Marko Štefanac”, objašnjavaju Susan i Adam te dodaju kako im je veliki san dovesti mobilni stakleni studio u Hrvatsku te raditi s lokalnim umjetnicima i dizajnerima.

“To bi bilo divno. Možda će netko tko ovo čita pomoći da se to dogodi!”

Haus