Tata i sin iz Karlovca izgradili su brod. I na njemu kućicu

Svijet je paralizirala pandemija, a njih dvojica bacila su se na novi projekt. Danas, par godina kasnije, Kupom plovi jedan od najzanimljivijih brodova u Hrvatskoj

Matiju i njegov brod posjetili smo u, za nas, osjetljivom razdoblju. Dva tjedna ranije prestali smo raditi u redakciji koja nam je godinama bila drugi dom. I krenuli u svoju priču. Ovu priču. Uzbuđeni i mrvu prestravljeni. 

Kuća na brodu trebala je biti naša prva tema za Haus, nešto što će, nadali smo se, utišati strah koji smo još uvijek osjećali. Ili ga – ovisno kako prođe – pojačati. 

U zvizdan lako moguće najbrutalnijeg dana u srpnju, na 38 stupnjeva, sjeli smo u auto i iz Zagreba krenuli za Brežane, mjestašce kod Karlovca. Uzbuđeni, nemirni i bez ideje što nas čeka. U Brežanima. I u životu. 

O Matiji Butkoviću nismo znali puno. Samo da ima neki brod s kućicom koji se, po tih par slika koje je do tada imao na Facebooku, činio zanimljiv. I da je negdje kod Karlovca. I to je bilo to; moglo je ispasti fora, moglo je ispasti tragično loše. Ispalo je najljepše moguće.

Matija, njegov komični pas Tobi, entuzijastični prijatelj Tomislav, rijeka Kupa i taj predivan brod/kuća pružili su nam najnježniji ulazak u ovo novo razdoblje. 

Neumorno su gradili dvije godine

Do Houseboata River, koji je vezan uz obalu Kupe, dolazi se serpentinom malo izvan naselja. Skrenete na suncem sprženu livadu, spustite se drvenim stepenicama na drveni podest, a s njega na brod. Brod koji su 39-godišnji Matija i njegov 63-godišnji tata Marijan neumorno i svakodnevno gradili dvije godine. Koji umjesto palubne kabine ima kućicu od 25 kvadrata, s pažljivo, ljubavno izrađenim svakim dijelićem. Brod koji su, od trupa na kojem leži cijela konstrukcija do drvene kvake na vratima kupaonice, stvorila njih dvojica. Ushićeno, pedantno, često opsesivno.

Ako pitate Matijinu suprugu Gloriju što joj je najdraže kod tog broda, gotovo sigurno će vam reći – činjenica da je konačno gotov. “Bila je već luda od svega. Samo je htjela da više završimo i da opet počnem živjeti doma”, smije se Butković, dok razgledavamo kuhinju koju je sam izgradio. Pokazuje i dnevni boravak, mini kupaonicu, spavaću sobu s bračnim krevetom, a ispred nje, u prolazu, krevete na kat na kojima inače spavaju njegovi klinci, devetogodišnji Luka i petogodišnja Dora. Na krovu je sunčalište s ležaljkama, a na palubi roštilj. I njega je izradio sam.

Svaki detalj napravili su sami

Projekt su započeli 2019. godine, koji mjesec prije nego što je svijet paralizirala pandemija. 

“Da se nije dogodio lockdown, možda još uvijek ne bismo bili gotovi. Taman kad smo se bacili na gradnju počela je korona. Cijeli taj period tata i ja proveli smo u dvorištu kuće u Karlovcu, u radioni. Nismo prestajali graditi. Nastavili smo i kad su se stvari vratile u normalu. Svaki dan bih se vratio s posla, ručao i od pet popodne do jedanaest/ponoći radio s njim na brodu. Crtali smo, mozgali, mijenjali nacrte, pilili, slagali, kopali po internetu za ideje i rješenja… Od nacrta trupa koji smo za 1800 kuna naručili iz Amerike do konačnog spuštanja u rijeku prošle su dvije godine. Sve što sada vidite izradili smo sami, nas dvojica”, okreće se oko sebe pa dodaje: “Osim struje, nju nam je složio prijatelj, na krovu imamo solarne ploče. Drugi prijatelji su nam uskakali kad god nam je trebalo više ljudi; za nošenje, premještanje, slaganje… Ali izrada svega – to smo nas dvojica”. 

Zatim se brzo ispravlja: “Ok, ovaj stol u kuhinji smo kupili. I bračni krevet”.

Počeli graditi da prestane voziti motore

Nešto kasnije sjedimo na krmi, privezani smo uz obalu, plutamo u hladu sumanuto vrućeg dana. Trogodišnji Tobi unezvijereno hoda oko nas i dahće, ali nema hrabrosti skočiti u Kupu. “Skače samo ako sam ja unutra”, Butković sliježe ramenima. 

Matija je fizioterapeut koji radi s djecom s posebnim potrebama, a do ne tako davno nije imao apsolutno nikakve veze niti s brodogradnjom, niti s gradnjom kuća, niti s izradom namještaja. Zapravo, jedino što mu je zbilja bila strast bili su motori. A onda mu je tata Marijan jednog dana ponudio dogovor.

“Rekao mi je: ‘Prodaj motor i odaberi bilo što, bilo koji projekt, i zajedno ćemo ga ostvariti. Samo se, molim te, riješi motora.’ Nije volio da ga vozim, bojao se. Motora uskoro nije bilo, a nas dvojica smo izgradili svoj prvi zajednički čamac. Ništa veliko, dovoljno za ribolov, ali tako je krenulo. Već sam prošao tridesetu i prije tog trenutka nisam izgradio jednu jedinu stvar. Sada skoro svake godine imamo po jedan novi projekt. Dosad smo izradili čamac, dva kanua, gliser, prvi brod s mini kućom i sada ovaj, veći. Moje su ideje, tata je majstorsko znanje. Sve što sam naučio, naučio sam od njega”, govori, vidno ponosan na oca.

Trenutak kad su brod spustili u rijeku

Tata Butković nekad je profesionalno gradio brodove. Bez njega cijela stvar ne bi bila moguća. “On je genijalan, neumoran je. Stalno čeka neki novi projekt, samo želi graditi”, dobacuje nam Matijin prijatelj Tomislav Belavić koji sjedi dva metra od nas na obali, promatra Kupu i povremeno se, nenametljivo i pažljivo, ubaci sjećanjima na proces gradnje koji je pratio od početka. I pomagao kad je trebalo. 

“Sjećam se kako je Matija bio u stresu kad smo konačno brod spustili u rijeku. On i Marijan izgradili su trup u radioni, pa smo dijelove složili na obali, a onda je cijelu stvar trebalo konačno spustiti u rijeku i provjeriti funkcionira li. Cijelo vrijeme gradnje bio je opušten, miran…, ali u tom trenutku bio je vidno u panici”, priča Belavić.

Da su napravili sve kako treba, trup je, kad su ga spustili u vodu, trebao zaroniti točno do određene oznake. Malo ispod ili malo iznad značilo bi da su nešto ozbiljno fulali.  “Taj trenutak kad je trup sjeo i kad je voda stala na toj crti… Prodisao sam”, priznaje Butković mlađi. 

Kućicu su izgradili pa je cijelu rastavili

Ono što mnogi, kad ugledaju brod, neće shvatiti na prvu jest da on zbilja plovi. Ide. Ima motor, možete se njime normalno voziti po rijeci. Ne juri, ali ide dovoljno brzo (ima 20 konja) da Matija, recimo, mašta o tome kako će jednog dana njime otploviti skroz do Crnog mora. 

Brod ima tri trupa. Taj dio su radili po nacrtu iz Amerike i za njega im je bila presudna ekspertiza tate Marijana. To im je ujedno bio i najveći izazov. “Prvo smo napravili rebra; okvire od hrastovine, pa postolje, zatim smo slagali kostur. Onda je preko išla šperploča kao oplata, pa brušenje, kitanje, pa staklena vuna, pa tri sloja epoxy smole, zatim farbanje pa opet kitanje… Unutra je drvo, ali izvana je čvrsto kao plastika”, objašnjava detaljno. Kad su se konačno dogovorili oko modela kućice (bilo je pet, šest ideja, nacrt se stalno mijenjao), nju su izgradili u dvorištu svoje kuće. Kad je konačno bila gotova –  cijelu su je rastavili.

“Morali smo. To je bio jedini način da je dopremimo i stavimo na trup. Dakle, prvo smo je izgradili u vrtu, potom svaki dio popisali pa je rastavili pa prebacili do Kupe, gdje smo je komad po komad opet slagali na brodu. To je trajalo oko dva tjedna. I to mi je možda bilo najteže razdoblje”, prisjeća se. 

Projekt je koštao 30 tisuća eura

Cijeli Houseboat River, odnosno materijali, na kraju ih je koštao oko 30 tisuća eura. “U to je uključen i motor. Mislim da bi danas, s ovim ludim cijenama, sve bilo tri puta više”, napominje. Brod je prvo trebao biti dugačak 6 metara, pa 7, pa 8… Na kraju su se zaustavili na 10,5 metara duljine i 5,5 metara širine. “Da je radiona bila dulja, bio bi i brod. Ovako nismo imali izbora, koliko je dugačka radiona u našem vrtu, toliko su dugački trupovi”, smije se Butković. 

Sad već isplovljavamo. Polako. Treba manevrirati brodom koji na sebi ima kuću, Matija to radi pažljivo i smireno. Uskoro klizimo po Kupi, čuje se samo zvuk Tobijevih šapa dok se uzbuđeno prešetava od početka do kraja broda. Oko nas polijeću i slijeću čaplje, a mi napeto fokusiramo jednu točku za koju nam Matija govori da je inače ultimativno okupljalište dabrova. Baš danas mali gadovi odlučili su da se neće pokazati. 

Neovisno sjedite li na pramcu s nogama u vodi i hipnotizirano gledate u dubinu ili s gornje terase promatrate cijeli kupski univerzum koji se u tom trenutku otvara pred vama – doživljaj je čudesan. U tom trenutku teško je shvatiti zašto oko nas nema drugih brodova, a na obali obitelji i mladih ljudi koji se bacaju u rijeku na jedan od najtoplijih dana u godini. Matija sliježe ramenima. “Ne znam. Nije popularno. Svi idu na Mrežnicu, jer ne znaju koliko je ovdje lijepo. Evo, tu malo niže nalazi se plažica sa savršenim pijeskom, idealna za klince. Uglavnom nema nikoga.”

Prvi krov je prokišnjavao

Nastavljamo ploviti kroz tišinu, pa ga pitamo postoji li nešto u cijelom procesu zbog čega žali? Bi li danas, nakon što je sve gotovo, napravio išta drugačije? 

“Hm, pa ne baš. Dobro, napravili bismo da brod bude još veći, jer nam se sad već čini premali. Ali tehnički smo zadovoljni sa svime”, govori pa pogleda Tomislava. Onda se sjete: “Krov! Krov smo morali popravljati jer je onaj prvi brzo procurio. Bio je ravan, s plastičnim pločama od epoxyja. Kako je gore bilo sunčalište, po njemu se hodalo i neke ploče su se pomaknule. Kad je pala kiša, procurilo je. Tada smo sve skinuli, napravili novi krov, ispod ostavili epoxy, a gore smo stavili limene ploče. Sad je super”. 

Sami su složili i vodu i odvodnju. Radili su septičke tankove za vodu, za sive i crne vode (siva se koristi za pranje suđa, rublja, tuš…, crna je kanalizacija), složili pumpu koja kad su na vodi, dakle kad nisu kod obale spojeni na vodu, povlači Kupu, filtrira ju nakon čega je mogu koristiti za tuširanje, suđe i slično.

Zamalo nisu dobili dozvolu

Naravno, za brod je trebalo dobiti i dozvolu. A kad se uplete hrvatska birokracija, ispada da izgradnja čitavog plovila od nule postaje lakši dio posla. 

Inače to izgleda ovako: predate zahtjev Lučkoj kapetaniji za izgradnju broda, priložite im nacrt, a oni vam – ako se slažu s njim – isti vrlo brzo odobre. Potom krećete u izgradnju, oni u određenim fazama izađu na teren i provjere je li sve OK, a kad ste gotovi izađu u završnu kontrolu i – ako njihov inspektor zaključi da je sve u redu – izdaju vam konačno rješenje.

U slučaju oca i sina Butković, sve je išlo glatko do samog kraja. A onda se zamalo sve raspalo. Projekt im je, dakle, bio odobren školski; za svega desetak dana. I provjere po fazama prolazile su dobro, nije bilo primjedbi. Dok, skoro dvije godine kasnije, nije došlo vrijeme da sa slikama gotovog broda dođu u ured Lučke kapetanije i predaju zahtjev kako bi inspektori i zadnji put izašli na teren, u završnu kontrolu. Tad ih je dočekalo pitanje: ‘Isuse, što je ovo?!’. 

‘Svaka budala vidi da to nije brod!’

Naime, kućice na brodovima – koji pritom normalno plove a nisu zamišljeni da samo plutaju učvršćeni u nekoj luci – nisu baš uobičajena stvar u Hrvatskoj. A ako je nešto novo, našoj birokraciji često je lakše to odbaciti i reći da tako nešto ne postoji nego dokučiti gdje i kako to u sustavu smjestiti.

“Odjednom su počeli govoriti ‘pa nismo se tako dogovorili’ i ‘da svaka budala vidi da je to kuća, a ne brod’. Mi smo uporno objašnjavali: ‘Pa vidjeli ste nacrte, sve je bilo ucrtano u milimetar. Kućica, terasa, sve…’. A oni: ‘Pa mi smo mislili da je to samo brodska ograda od tri metra! Izdali smo vam dozvolu za plovilo, a ne kuću!’”, prepričava očajnim glasom Matija. “Rekli su da će nam sve poništiti. Bio sam uvjeren da će cijela stvar zbilja propasti”.

No, onda se ipak dogodilo malo čudo. Nekako su se, uz puno objašnjavanja, kotačići pokrenuli. Počeli su shvaćati projekt, uviđati njegovu genijalnost. A kad je inspektor zadnji put izašao vidjeti brod, zaključio je da je – njegove riječi – fantazija. I dobili su rješenje. Konačno. 

Kad je nevrijeme, Matija ne spava

Otada je prošlo godinu dana i pol dana, a obitelj Butković i prijatelji gotovo svaki vikend provode na brodu, idu pecati, voze se, spavaju, roštiljaju, po noći gledaju zvijezde. Naravno, ima i loših dana, kad su oluje kojih je ove godine bilo nestvarno puno. Matija tada praktički ne spava. 

“Kad god je najava lošeg vremena probdijem noć, stalno gledam kamere koje snimaju brod. Kad su u Karlovcu na proljeće bile one velike poplave, spavao sam na njemu deset dana u komadu. Morao sam stalno pratiti vodostaj i ovisno o njemu povlačiti brod s jedne na drugu stranu. Pratiš pad vode i prema tome reagiraš. Ako nisi tu na vrijeme, ode brod pa-pa. Jako je stresno”.

Na povratku pitamo Matiju planira li s tatom sada neki novi projekt. Odgovara opušteno: “Ne, sad ću malo odmarati. Pitaju nas ljudi bi li njima izgradili nešto slično, ali nema šanse. Nemaš kako naplatiti svo vrijeme, strast i rad koji smo uložili u njega. No, ovaj ćemo povremeno iznajmljivati, da si pokušamo vratiti dio novca koji smo uložili. No, prvenstveno nam je plan konačno uživati”.

---

Projekt Houseboat River

Veličina broda: 10,26 m x 5 m
Veličina kućice: 6,5 m x  4 m; 26 m2
Vrsta trupa : trimaran
Materijali korišteni za gradnju broda: hrast, vodootporna šperploča (marine), staklena vlakna, epoxy smola
Materijali korišteni za gradnju kućice: jela/smreka. Drvene grede kao konstrukcija, odnosno nosivi elementi. Zidna obloga: lamperija debljine 12 mm s ispunom od stiropora za izolaciju kao sandwich system. Paluba vanjski dio: američka douglazija za decking. Pod u kućici: vodootporna šperploča. Komandno mjesto: mahagonij. Prozori: akrilne ploče (zbog sigurnosti i težine, bolje je nego staklo).
Gdje su nabavljani materijali: lokalni dućani s drvenom građom (Drvo Trgovina, Javor Trgovina)
Struja: solarna ploča na krovu kućice snage 180w, regulator punjenja, inverter – 220V, solarni akumulator 280Ah
Kanalizacija (tank): kapaciteta 360 L
Kapacitet spremnika za vodu: 360 L
Kapacitet spremnika za gorivo: 25 L, nalazi se u trupu na krmi ispod palube
Tko je radio projekt za brod: naručili su ga iz Amerike, od kompanije Glen-L
Tko je radio projekt za kućicu: Matija Butković
Koliko dugo je trajala gradnja: 2 godine
Koliko osoba je gradilo: 2 (plus 12-ak prijatelja koji su uskakali kad je trebalo prenositi, slagati…)
Što nisu napravili sami: struja (napravio ju je prijatelj, Goran Stanić – Đimi)
Cijena materijala: cca 30.000 eura
Cijena ruku: 0 eura (radili su sami, uskakali prijatelji)
Cijena projekta: cca 30.000 eura 

---