Zaljubili su se u oronuli Vjesnikov prostor, potrgali se da ga dobiju pa napravili veličanstvenu radionu

Četvorica prijatelja ovdje koegzistiraju kao mali kolektiv. Radionu su napunili radnim stanicama; masivnim stolovima od kojih je svaki namijenjen nekom drugom materijalu i tehnici. Sve je savršeno posloženo, predivno opremljeno, pažljivo osmišljeno

Lipanj je, dan je već vruć; prži asfalt Cvjetnog naselja. Provlačimo se ispod rampe, deset metara dalje s lijeve strane praznog industrijskog parkirališta stoji raščupani nasmijani dečko, razgovara na telefon. Iza njega se nadvijaju golema metalna vrata – ona industrijska od poda do stropa, da kroz njih može proći kamion. Tu su, naime, kamione nekad popravljali. Danas je ovo radiona četvorice prijatelja.

Jedan od njih je Jakov; završava poziv, široko se smije i pruža ruku, sljedeće sekunde uvodi nas u prostor koji je posljednjih šest mjeseci zaljubljeno renovirao s još trojicom prijatelja/partnera.

Na jednom od radnih stolova netko od njih upravo nešto brusi, drugi čavrlja s ljudima koji su navratili, treći u kutu nešto lemi…

Servis Vjesnikovih kamiona

Prostor od 150-ak kvadrata nalazi se u Vjesnikovom polunapuštenom kompleksu. U njemu su posrnuli medijski gigant i tiskara nekada imali servis vlastitih kamiona. Nakon kraha, godinama je zjapio prazan i polako propadao, do prošlog ljeta kad su ga ugledali Jakov, Max, Will i Hrvoje. 

I rekli: “Idemo u ovo sranje, pod svaku cijenu”.

A prostor u tom trenutku zbilja nije bio daleko od sr…, pardon – užasa: trusni zidovi od vlage, limeni krov koji curi, metalna vrata koja su istrulila, prozori kojih nema… Mi ostali možda ne bismo vidjeli dalje od tog kaosa, njih četvorica vidjela su svoju buduću radionu. Samo su je se još trebali dočepati. I onda je urediti.

Samo.

Radili u Kontejneru pa naletjeli na prostor

“Prostor je nekada bio Vjesnikov”, Jakov započinje priču o tome kako su uopće dospjeli ovdje, “no nakon stečaja ovaj dio je pripao Konzumu. Oni su s državom i još nekima suvlasnici kompleksa. Prošlo smo ljeto svaki dan prolazili pored njega jer smo radili na uređenju Kontejnera koji je tu malo niže u kompleksu, ali nismo baš obraćali pažnju. Sve dok jedan dan nismo zastali, provirili i zaljubili se…”.

Sjedimo u stražnjoj prostoriji koju zovu office. U njoj je veliki radni stol, polica do stropa koju je Will izgradio od dasaka koje je godinama čuvao na svom tavanu čekajući za njih savršeni prostor i ladičar koji su otkupili na jednoj od Vjesnikovih aukcija. Bio je prepun starih Vjesnikovih nacrta. “Čuvamo ih, kao i gomilu drugih stvari koje smo pronašli tu unutra i vani na smeću jer su dio Vjesnikove povijesti”, objašnjavaju razdragano dok zajedno odmotavamo staro blago. 

Svaki ima svoje polje ekspertize

Jakov Habjan ima 27 godina, produkt dizajner je iz Zagreba. Gradi sve; od neobične police koju si je poznanica nedavno zamislila i došla njemu da joj je napravi, preko stropne rasvjetne konstrukcije koju je složio i vario u nekoliko metara udaljenoj galeriji Kontejner, do vibrafona koji je izgradio za jednog perkusionista. 

“Zamislio si je električni vibrafon i htio je da mu ga ja napravim, dakle sve osim struje. Nikad prije nisam radio nešto slično pa sam morao skužiti geometriju svega. Inače baš nemam povjerenja u sebe za ovakve projekte, ali bilo je prekrasno iskustvo. A kad smo konačno prvi put čuli zvuk – obojica smo počeli plakati”, govori. 

On i Max upoznali su se prije nekoliko godina na jednom projektu i postali prijatelji. Kasnije su zajedno i uzeli prostor od čijih su poplava i vlage danas još uvijek malo istraumatizirani, da bi prošle zime konačno ušli ovdje, s Willom i Hrvojem. 

Max, odnosno Maxime Weinmann (34) je Francuz; prije sedam godina došao je i ostao u Hrvatskoj zbog ljubavi. Briljira s metalom; radi scenografije za cirkus i kazalište i čudnovate instrumente za zagrebačkog umjetnika i performers Damira Bartola Indoša. 

Francuz, Amerikanac i dva Hrvata

U Hrvatsku je zbog ljubavi doselio i treći dio četvorke; William Linn (56). Još prije 15 godina ostavio je San Francisco i sa suprugom ovdje stvorio život. Inače je novomedijski umjetnik koji rukama stvara čuda, no interna je fora da nitko zapravo ne zna čime se točno bavi.

“Will u Americi ima galeriju, ali nitko od nas nije siguran koja je njegova priča. Neki misle da je špijun”, smije se Jakov. Max i Hrvoje nešto kasnije futraju tu priču: “Ne bih se iznenadio da je CIA”, govori Max, a Hrvoje dodaje: “I ja sam to čuo. Sad je prekasno da ga pitamo što točno radi. Možda je i bolje ovako, da ostane mističan.”

Hrvoje Spudić (37) jedini je od njih četvorice koji je stalno zaposlen; predaje na Arhitekturi, a ovako ga opisuje Jakov:  “Lud je kao šlapa, obožavam ga. Radi potpuni science fiction. Dosta stvara sa 16-milimetarskim filmom, kamerama i projektorima… Modificira ih i proizvodi od njih neke druge sulude stvari, poput optičkog sound recordera – što god to značilo. Mi svi ostali smo jebivjetri koji tu žive 12 sati dnevno, no Hrvoje ima normalan posao i fascinantno je pedantan, precizan i uredan…”

Nešto kasnije Hrvoje nam sam pokušava objasniti što izrađuje: “Hm, kako to ukratko opisati? Pa, recimo da se bavim istraživanjem tehnika i tehnologija analognog filma. Polazim od toga da želim znati kako nešto radi, a kad to saznaš onda to možeš malo masirati, prilagođavati i koristiti u svoju korist. Recimo, sad radim robotska postolja koja snimaju pa reproduciraju…” 

Kimamo glavom, da izgleda kao da razumijemo.

Nagovorili Konzum da im iznajmi prostor

Njih četvorica ovdje od zime koegzistiraju kao mali kolektiv. Rade zajedno, rade odvojeno, ovisno o tome tko je u kakvom projektu i što im u tom trenutku odgovara. Prostor je prepun radnih stanica, konkretno masivnih stolova od kojih je svaki namijenjen nečem drugom. Na jednom se radi sa željezom, limom i drugim metalima, na drugom s drvom, ovdje se pili, ondje se lemi… Sve je savršeno posloženo, predivno opremljeno, pažljivo osmišljeno. Ali, da bi došli do ovoga danas, morali su prvo proći kroz ozbiljnu borbu, a potom kroz iscrpljujuće radove. 

Prostor su, naime, najprije morali dobiti. A tu se vraćamo na priču s Konzumom. 

“Dakle, prošlo ljeto smo stajali pred tom starom, oronulom radionom i maštali kako bi bilo divno da je naša. Vrata su bila strgana, moglo se ući, pa smo ulazili, mjerili, crtali i sanjarili. Uspjeli smo konačno doći do kontakta i nekako ih uvjeriti da nam iznajme prostor. Realno, Konzumu je lova od ovog najma kikiriki, ali nekako su nam se smilovali. No, bili su vrlo jasni: uzimate prostor ovakav kakav jest, sve što u njega uložite neće vam se vratiti i možemo vas izbaciti ako odlučimo prodati”, prepričavaju Will i Jakov.

Operacija izbacivanja bagera

I na prvu ih je to malo prestrašilo. Toliko da su, na sekundu, odustali od svega. Ali brzo su se vratili: “Znali smo da je riskantno, ali morali smo ga imati. Nijedan prostor u gradu nije bio kao ovaj”, govori Jakov koji je od tog rujna manijakalno počeo gurati cijelu stvar. 

Čak je neumornim, dosadnim zivkanjem uspio maknuti i bager koji se odjednom, niotkud pojavio u radioni. 

“Sad je već bio listopad, dogovorili smo sve detalje oko ugovora i krenuli u njegovu izradu kad je jedan dan netko iz Ministarstva državne imovine unutra parkirao bager. Pravi pravcati bager koji su zaplijenili na carini. Država je, naime, suvlasnik kompleksa, i ovdje im je bilo baš zgodno parkirati, a Konzum im se nije htio zamjeriti pa su ih pustili. Poludjeli smo, taman smo bili pred realizacijom svega, ali nitko nije htio maknuti taj prokleti bager. Pa sam od 18.10 do 14.11. svaki tjedan zvao i preklinjao da ga se negdje premjesti. Nas je preuzeo gospodin Željko koji mi se strpljivo javljao i slušao naše jadikovke, iz čiste dobre volje. I na kraju je upalilo. Taj tjedan kad su konačno maknuli bager, Željko nam je došao s ugovorom. Bilo je gotovo, prostor je bio naš. Prvo smo slavili, a onda se suočili s činjenicom da smo ušli u ozbiljna govna”, smije se Jakov.

Mjesec dana za renovaciju

Dečki su si, naime, zadali potpuno sumanuti rok za renovaciju i useljenje u radionu. Bio je 15.11. kad su ušli u prostor, iz starog su morali izaći do 15.12. Dakle, imali su mjesec dana – i to usred zime – da truli, raspadajući objekt učine življivim i u njega presele svu svoju opremu. 

Inspirativni natpisi nekadašnjih Vjesnikovih radnika:

“Sada na sve to gledam s nekom sjetom, ali u tom trenutku bio sam strašno depresivan i patetičan. Bio mi je baš težak period; morali smo van iz starog prostora, ovaj je još bio neupotrebljiv, imao sam nekoliko deadlinea i malo love. I svi smo morali raditi dvije šihte; prvu na svojim redovnim projektima na kojima smo bili angažirani, a drugu ovdje, na svemu ovome. I tako svaki dan, bez prestanka, u tom mraku i na hladnoći. Bilo je jezivo teško, ali na kraju se isplatilo. Ovo je postao naš happy place”, govori Jakov.

U tih prvih mjesec dana napravili su, dakle, ono osnovno kako bi mogli useliti. Ostalo su odlučili raditi – i rade još uvijek – polako, između projekata. Uvijek nešto, po malo.

Svatko je preuzeo jedan dio

Najveći pothvati bili su zidovi i strop, ulazna vrata s prozorima i krov.  To su morali srediti odmah.

Zidova i stropa uhvatio se Will.  “Čovjek je genijalac, ima neviđeno strpljenje. Zidovi su bili užasni, sve se gulilo, bilo je potpuno uništeno od vlage. Will je sve pažljivo pregletao i sredio. Na kraju smo ih pofarbali u boju koju smo nazvali Vjesnik blue, jer smo je dobili miksanjem hrpe raznih pigmenata koje smo imali i našli, između ostalog i na smeću koju su bacili iz Vjesnika”, objašnjavaju. 

Jakov je bio zadužen za golema ulazna metalna vrata s prozorima. Bila su trula od vode koja se po njima slijevala i skupljala na dnu, morao je zamijeniti sve donje dijelove. Molimo ga da nam opiše cijeli proces.

“Radio sam rekonstrukciju svih donjih panela, trebalo mi je oko tjedan dana. Vrata imaju 12 modula, 12 i nešto metara… Prvo sam izmjerio svaka vrata posebno, jer su drugačijih veličina, pa proučio što je točno trulo tako što sam prolazio kroz metal šrafcigerom i gledao što se trusi. Označio sam što i do kud treba mijenjati pa odrezao truli višak. Zatim sam iskonstruirao nove dijelove, stavio ih i zavario i na kraju dole stavio novu kanalicu”, recitira pažljivo.

Stakla i krov bili su poseban izazov

Trebalo je zamijeniti i šest stakala koja su pukla na vratima, a to je bio poseban izazov. Nitko od njih prije nije postavljao stakla, nisu imali pojma kako raditi sa staklarskim kitom. Za sve što nisu znali, okrenuli bi se internetu, how to videima i prijateljima i poznanicima koje bi pitali za savjet. “Staklo nam je bilo misterij, kako ga namjestiti da ne klatara i da se ne razbije. Ali valjda smo uspjeli, još uvijek stoje”, govore ponosno. 

Izazov je bio i limeni krov, u tom trenutku prekriven ledom. “Neke stvari smo morali napraviti na blef, po nekoj logici jer nismo imali iskustva, a ni love da damo napraviti novo. A i realno, morali smo paziti koliko ulažemo jer nije naše. Tako smo sredili i taj krov koji je curio. Pogledali smo gdje je trulo, popunili silikonom, jedan je bio gore na tom ledu, drugi dole i govorio mu – idi desno, idi lijevo. I upalilo je, zasad je suho…”, smiju se. 

‘Dio mene se boji vezati za ovaj prostor’

Pitamo ih je li im opterećenje činjenica da prostor nije njihov. Ima li stvari koje bi voljeli u njemu napraviti ali se boje? “O da, kad nas četvorica počnemo maštati, tome nema kraja”, počinje Max, drugi se nadovezuju:

“Gomila je detalja na koje bismo se bacili da je naše, poput fasade recimo, ali za to trenutno nemamo hrabrosti. Imali smo foru koja se vrtila tijekom renovacije – u trenutku kad bi netko od nas počeo raditi nešto lijepo, odmah bi ga drugi podsjećao: “Stani, to nije naše! Nemoj napraviti da bude previše lijepo…”

A boje li se izbacivanja? “Malo da, uvijek. Dio mene se boji vezati, dio koji se boji da nećemo ovdje ostati dugo. Ali s druge strane postoji Max koji je glas optimizma među nama, on nas uvjerava da ćemo ga jednog dana kupiti. Kako god bilo, trudimo se trenutno uživati u ovome što imamo”, govori Jakov. 

‘U početku sam bio malo skeptičan’

Način na koji doživljavaju ovaj prostor možda najbolje opisuje izraz koji svaki od njih koristi kad ga spominje, a to je ‘happy place’, I još uvijek im nije posve jasno kako su ga uspjeli stvoriti. Ne samo u smislu uređenja, nego mjesta u kojem savršeno sretno koegzistiraju. “Da budem iskren, u početku sam bio malo skeptičan kako ćemo funkcionirati. U prijašnjim kreativnim prostorima koje sam dijelio s drugim ljudima nisam radio na ovaj način, dakle da zbilja dijeliš sve – svaki kutak, sav alat, apsolutno sve… Ovdje to funkcionira začudno glatko. A tako nešto je, čini mi se, moguće samo s ljudima koji imaju isti senzibilitet, znanje i poštovanje oko alata i prostora te jednaku radnu etiku”, govori Hrvoje.

Max kima glavom, ubacuje se: “Da, zbilja je čudno da zapravo nikad nismo sjeli i dogovorili neka osnovna pravila. Sve se dogodilo vrlo organski i spontano, iznenađeni smo koliko dobro i glatko funkcioniramo. Toliko smo usklađeni da se često zna dogoditi da želim nešto popraviti ili urediti, neki detalj koji nismo stigli prije ili me baš smeta, pa dođem i skužim da je dan prije to netko od njih napravio. Bez da smo to ikad uopće spomenuli. To mi je nevjerojatno. I svi smo vrlo chill, ali opet uredni i pažljivi prema stvarima”, govori Max kojem u tom trenutku nešto sine, pa mu lice preplavi izraz grižnje savjesti. 

“Kad smo kod toga; Hrvoje mislim da sam ti strgao…”, pa hvata neki komad alata, izgleda kao neka vrsta šrafcigera i pokazuje mu: “Vidi, krenuo sam raditi i strgao sam vrh…”, Hrvoje ga prekida: “Ne brini, neki su zbilja tupi. Ne opterećuj se. Evo, ovaj ti je dobar za…” Ubrzo ulaze u duboki razgovor o alatima; o tome koji je dobar, koji nije, koji je savršen za što… Nestaju u nekom svom svijetu.

Uspjeli su stvoriti multifunkcionalnu radionu

Vraćamo ih nazad, pitamo kako uopće funkcionira priča s alatom koji se nalazi u svakom kutku radione. Ukratko, kažu, svi koriste sve, a ako je nekome nešto iznimno važno i želi da se s time rukuje posebno pažljivo onda taj komad označi. No, u pravilo sve je svačije, bez obzira na to tko je što donio u prostor. 

I u tome je ljepota ovog mjesta, napominju: što iako nije golem, ima sve moguće alate i kutke za različite materijale i tehnike. “Prostor je nevjerojatan. Možeš skakati s bilo čega na bilo što”, kaže Max, a Jakov se nadovezuje:  “Pokušali smo i prije napraviti multifunkcionalni prostor, ali nikad nismo uspjeli. Ovdje nekako jesmo, spontano. Jako je vrijedno imati takav objekt. Naime, možeš ti otići s nečim što zahtijeva više različitih tehnika i materijala prvo kod dobrog stolara, pa kod bravara, pa da ti svatko odradi svoje. Ali napraviti sve to pod jednim krovom, precizno u milimetar – to je vrijedno”. 

Vrijedno je i zato što se komotno svaki od njih može šaltati s jedne stvari na drugu, učiti jedan od drugog, pomagati si međusobno, konzultirati… Tako je u trenutku kad smo bili tamo Max upravo obavijestio Hrvoja da će taj tjedan raditi na jednoj od velikih, pomalo zastrašujućih mašina koje, ako smo dobro shvatili, radi, odnosno oblikuje aluminijske žice. Hrvoje, naime, želi naučiti baratati tom mašinom, i općenito variti aluminij, pa će ga Max naučiti. Hrvoje se smije, jedva čeka.

Nit vodilja: minuciozna reciklaža

Pitamo ih znaju koliko ih je koštala cijela renovacija. Will i Jakov malo diskutiraju, na kraju se slože oko računice koju su unijeli u tablicu – oko 4000 eura. Vodili su i tablicu troškova, ovdje je dio nje:

“Sve smo radili sami, imali smo većinu alata, nešto materijala smo i dobili. A prilično pomaže i kad malo dalje imate hrpu sa smećem koje se svako malo baca iz ovog golemog kompleksa. Redom su to stare stvari iz Vjesnika koje recikliramo na sve moguće načine. Od namještaja do sitnica koje nam trebaju dok popravljamo prostor. Fali mi nešto? Vidio sam nešto slično na smeću; prerežem, prevarim, prefarbam i to je to…”, govore Will i Jakov. 

Minuciozna reciklaža je, općenito, nit vodilja ovog mjesta. Morali biste se ozbiljno pomučiti da pronađete neki novokupljeni komad, 95 posto namještaja došlo je s nekog krupnog otpada u gradu, ostalih 5 posto s Vjesnikovih aukcija koje su, pokazalo se, izvor ozbiljnog blaga. 

Tako sjedimo na stolcima koje su svojedobno bacili iz KBC Šalata, jedan od stolova je spašen s Vjesnikovog smeća, police koje izgledaju kao da su iz stare apoteke Jakovljeva mama pokupila je sa smeća nekog faksa, nasred prostora stoje dva ormarića na kotačiće, ona stara limena s pladnjevima na kojima dobijete ručak u bolnici. Tu je i bezbroj starih ladičara, stolova (jedan izgleda kao da su na njemu nekad rađene autopsije, uvjeravaju nas da nisu), starih rasvjetnih tijela koja je postavio Will…

“Imamo jednu zanimljivu hordersku situaciju, ali logika nam je – spašavaj što se spasiti može. Prijatelji i obitelj nas zovu čim vide neki krupni otpad i zahvaljujući tome opremili smo prostor nekim zbilja predivnim i dragim komadima.”

‘Ušli smo s nekom naivnom, dječačkom energijom’

Pitamo ih što im je još ostalo za urediti, čega bi se voljeli uhvatiti bez obzira na činjenicu što nisu u svom prostoru. Kupaonica im je prva na popisu; žele složiti tuš, i okvir prozora u uredu bi, kažu, bilo dobro srediti… No, u globalu su sretni. Ono što nisu uspjeli napraviti zimus, dovršili su na proljeće. Tako su u travnju imali pizza radni party; dva dana su im dolazili prijatelji i pomagali im farbati velika ulazna vrata. A pravi službeni party imali su za Prvi maj.

“Mislimo da će nam to postati tradicija. Kroz dan je ovdje prošlo oko 200 ljudi i sve smo uspjeli nahraniti. Skuhali smo ogroman lonac graha, Will je napravio neka senzacionalna američka rebarca… Bilo je genijalno.”

Kad pričaju o planovima, uvijek se vraćaju na isti: zadržati ovo čarobno mjesto što dulje. “Pričali smo neki dan o tome kako bismo trebali na neku ploču staviti stare fotke, da osvijestimo što smo napravili. Ušli smo u ovaj prostor s nekom naivnom, dječačkom suludom energijom, ubili se od posla i uspjeli. I da, pothvat i rizik bili su veliki, ali na kraju su se isplatili. Ovo je stvarno naš happy place”.

---

Mala Hausova preporuka ako volite čitati o fantastičnim renovacijama.