Autorica novog multifunkcionalnog paviljona riječkog Kampusa: ‘Zavjesama se prilagođava potrebama’

‘Za 20 godina vidim paviljon kao aktivan prostor susreta studenata i profesora… Vidim ga još ljepšeg, jer će imati tu dozu vremena na sebi. Drvo s vremenom ne dobiva samo patinu, nego i draž. To je jedna od ljepota arhitekture koje istražujemo kroz svoje projekte – ponašanje materijala kroz vrijeme…’

Sveučilište u Rijeci ovih je dana, u sklopu Kampusa na Trsatu, dobilo novi multifunkcionalni prostor namijenjen edukaciji i istraživanju. Paviljon naziva InnovaLab, inovacijski je laboratorij zamišljen kao dodatak tamošnjem centru Step-Ri (Znanstveno-tehnologijski park Sveučilišta u Rijeci), koji bi studentima, profesorima i istraživačima trebao služiti kao poticajni prostor za učenje, istraživanje i predstavljanje inovacija.

Za naručitelje – Sveučilište u Rijeci i Primorsko-goransku županiju, projektirao ga je studio ZDL, odnosno njihova Antonija Plavotić koja nas danas vodi kroz projekt, a koji autorski potpisuje sa Sinišom Zdjelarom.

Plavotić je s timom u rekordno kratkom roku stvorila fleksibilan prizemni objekt koji se jednostavno – zavjesama – može podijeliti u manje funkcionalne cjeline, ovisno o potrebama. Polivalentni prostor aneksa može se transformirati u jednu veću učionicu (kapaciteta do 80 osoba) ili dvije manje, ili pak prostor za radionice, ured, izložbeni prostor…

Zastori za fleksibilnost, akustiku i koloritet

Na pitanje jesu li kao odgovor na nužnu fleksibilnost i brzu transformaciju prostora razmatrali i neka druga rješenja osim zastora, Plavotić kaže – da, ali tek kratko. Vrlo brzo druga rješenja pala bi u drugi plan.

“Razmatrali smo opcije, ali samo kroz moodboardove i analize. Zbog kratkih rokova sve su se odluke donosile brzo, a nadam se efikasno. Ovo je bio odličan ‘ubrzani tečaj arhitekture’ za mlade kolege koji su na njemu radile. Ovo je, zapravo, najbrži projekt koji je ZDL izgurao od prve crte do uporabne dozvole, a dosad smo već imali par rekorda; kao recimo Stadion Rujevica. No, zastori su se kroz cijeli ovaj proces pokazali kao najbolje rješenje. Osim što su omogućili fleksibilnost, njima smo popravili akustiku prostora te mu dali koloritet. I tu su nam se višenamjenski zastori pokazali odličnima”, otkriva arhitektica.

Integracija paviljona u postojeći pejzaž

Autorima je, osim fleksibilnosti, iznimno bitna bila i integracija samog objekta u okoliš. Naime, samo oblikovanje građevine proizašlo je iz osnovnog koncepta, a to je maksimalno očuvanje postojećeg zelenila i integriranje objekta u postojeći pejzaž. Podna ploča aneksa stoga je pažljivo oblikovana i postavljena kako bi krošnje stabala nesmetano nastavile rasti, s vremenom stvarajući skladnu cjelinu s arhitekturom. “Ova suptilna integracija prirodnih elemenata s modernim dizajnom stvara jedinstvenu povezanost između građevine i njezinog okoliša, čineći da priroda postane sastavni dio prostora”, objašnjava se u projektu.

No, koliko je bilo izazovno integrirati objekt u postojeće zelenilo kampusa i jesu li bile potrebne neke posebne intervencije?

“Kampus je jako lijepo održavan, a njegovi vrtlari njeguju ‘divlji primorski’ pejzaž. Sve novoposađene biljke izgledaju kao da su oduvijek tamo; rasle su godinama bez posebnog ‘timarenja’, zbog čega se prirodno uklapaju. To je bio i najveći izazov; drveće koje smo zatekli raslo je ukoso, imalo je prenisko postavljene krošnje i bilo je preblizu jedno drugome. No, na kraju smo uspjeli ubaciti novi objekt u postojeće zelenilo premještanjem samo jednog stabla na drugi dio parcele”, otkriva nam arhitektica koja je projekt vodila kao projektantica arhitekture i glavna projektantica.

Montažna drvena konstrukcija

Objekt nepravilnog oblika smješten je na jugozapadnoj strani parcele, s pogledom na ulaz u glavnu građevinu centra Step Ri, a s kojim je povezan nadstrešnicom. U njemu se, osim dijela koji će se koristiti kao učionice, radionice, uredi i izložbeni prostor, nalaze i servisni prostori sanitarija i čajne kuhinje.

Odabrana je montažno-demontažna konstrukcija, a razlozi su očiti – brzina, praktičnost i ekonomičnost. “Prvenstveno nam je bila bitna brzina gradnje, a koja je bila jedna od osnovnih premisa projektnog zadatka. Imali smo zadani budžet i finalni rok u kojem se InnovaLab morao otvoriti”, objašnjava Plavotić koja je sa svojim timom i svim ekipama koje je koordinirala u tome i uspjela – projektiranje je počelo 26. kolovoza 2024., prezentacija idejnog rješenja bila je 2. rujna, gradnja je počela 7. prosinca, a projekt je finaliziran četiri mjeseca kasnije – 3. travnja 2025.

Ipak, kod odluke o montažnoj gradnji presudio je još jedan detalj. “Već se neko vrijeme bavimo i promišljamo montažnu gradnju, posebno CLT drvenu gradnju koju redovito koristimo u svojim projektima. Upravo zato bili smo sigurni da taj – nama sad već dobro poznati materijal – neće iznevjeriti rokove, ali i da će pružiti puno po pitanju aktualnih tema energetske učinkovitosti te minimalnog CO₂ imprinta kod gradnje”, dodaje arhitektica te otkriva da je vrijednost investicije iznosila 450.000 eura. 

Zbog bure odustali od zelenog krova

Svi drveni elementi konstrukcije ostali su vidljivi, što je prostoru dalo toplinu i omogućilo prirodniju vezu s okolišem. Zgrada je postavljena na betonsku ploču, a vanjski dijelovi obloženi su drvenim ispunama i završnom žbukom veće granulacije te velikim staklenim stijenama koje propuštaju puno prirodnog svjetla i dodatno omogućuju utapanje u krajobraz.

Krovna konstrukcija prvo je planirana kao zeleni krov (u dijelu iznad zatvorenog dijela objekta), dok ostatak čini već spomenuta djelomično otvorena nadstrešnica. Kroz zeleni krov željelo se nadoknaditi zelenilo s poda koje su morali prekriti objektom. “Nažalost, kroz izvedbu smo morali odustati od ekstenzivnog zelenila na krovu zbog poznate riječke bure koja na Kampusu puše i do 200 km/h”, objašnjava Plavotić.

Nadstrešnica se prostire cijelim perimetrom kuće te je tako štiti od pretjerane insolacije. “Primarni cilj bio je maksimalno očuvanje postojeće vegetacije, pa je nadstrešnica i tako uklopljena u prirodni pejzaž. Vanjski prostor terasa, djelomično natkriven, osmišljen je kao mjesto za učenje, odmor i opuštanje”, opisuje se u projektu kojim je bilo predviđeno i uređenje terasa – klupama za sjedenje i druženje na otvorenom, ali su zbog budžeta taj dio morali ostaviti Sveučilištu da ga naknadno finalizira.

Najveći izazov – vrijeme

Na pitanje što im je bio najveći izazov, Plavotić kratko i jasno odgovara – vrijeme.

“Imali smo malo vremena i za projektiranje i za izvođenje. Mjesec i pol dana prošlo je od idejnog rješenja do izvedbenog projekta, a zatim četiri mjeseca za izvođenje. Pritom, tu su bili i praznici i godišnji odmori za Božić i Novu Godinu… Iako je budžet bio ograničen, uz tako kratak vremenski rok više nam ni on nije izgledao tako strašno neostvariv”, smije se.

Na kraju – pitamo je što priželjkuje; kako vidi ovaj prostor za 20 godina. “Vidim ga kao aktivan prostor susreta studenata, profesora, predstavnika Županije, Grada. Vidim ga još ljepšeg, jer će imati tu dozu vremena na sebi. A po meni, drvo s vremenom ne dobiva samo patinu nego i draž. To je jedna od ljepota arhitekture koje istražujemo kroz svoje projekte – ponašanje materijala kroz vrijeme”, zaključuje arhitektica.

---

Ovdje možete čitati o ranijem projektu ZDL-a, predstavljenom prošle godine na Hausu.