Škola nije imala mjesta za novi razred. Arhitekti: ‘Pomaknuli smo knjižnicu na neočekivano mjesto’

‘Osnovnoškolska knjižnica je mjesto koje knjigu stavlja u središte, gdje je dostupna i u tihim trenucima i na školskim odmorima, kada iznenada pozove učenike u sebe’

Vodstvo Osnovne škole Vič u Ljubljani suočilo se s problemom koji baš i nisu mogli ignorirati: zgrada je postala premala za broj učenika koje su imali. Obratili su se arhitektima s kojima su ranije surađivali, lokalnom studiju ARP, a u planu je bio poveći zahvat – novo krilo i proširenje sportske dvorane. No, grandiozna dogradnja na kraju se zbog budžeta nije dogodila, a problem je ostao – kamo s učenicima?

Tek su u tom trenutku ARP-ovi arhitekti morali zbilja iskoračiti iz okvira i pronaći rješenje koje na prvu, možda, i nije svima uključenima bilo logično. “Ponekad najobičniji zahtjevi klijenata dovedu do iznenađujućih obrata i neočekivanih rješenja”, objašnjavaju.

“Projekt je započeo sasvim normalno – jednostavnom željom uprave da im se u postojećem prostoru škole osigura dodatna učionica. Jedini slobodan prostor bilo je dvokatno predvorje. No, mi smo smatrali da hodnik nije prikladan za učionicu, pa smo predložili zamjenu – preseljenje knjižnice u predvorje, čime smo oslobodili mjesto za učionicu u nekadašnjem prostoru knjižnice”, govori nam Matjaž Bolčina, jedan od ARP-ovih arhitekata koji potpisuju projekt, koji je ove godine bio nominiran za važne EUmies Awards.

Djeca vide knjižnicu iz svakog kuta

Na njemu su, osim Matjaža, radili Ernest Milčinović i Jan Žonta, a cilj im je bio – osim nove učionice – stvoriti novu, pozivajuću “otvorenu knjižnicu”.

Dakle, umjesto potpunog zatvaranja i prekrivanja dijela predvorja te stvaranja zakukuljene učionice koju bi trebalo zaštititi od zvukova, pogleda i  distrakcija, u njega je umetnuta svijetla i gotovo prozirna knjižnica. Stvorena je, objašnjavaju, novom strukturom koja se proteže u visinu kroz dva kata ostatka hodnika koji je okružuje.

Pitamo ih kako je vodstvo škole, koje je očito imalo neku posve drugu zamisao, reagiralo kad su prvi put čuli prijedlog. “Ideja nam je došla intuitivno i prenijeli smo je vodstvu škole tijekom jednog od obilazaka, gotovo neplanirano. Učionica u hodniku bila bi bez odgovarajućih uvjeta za rad, dok je škola imala zastarjelu knjižnicu u potpuno zatvorenom prostoru, koja bi pak odgovarala učionici. Ideja je bila potpuno neočekivana za upravu škole, pa su sami pregovori bili izazov. Uložili smo dosta vremena u razgovore o izvedivosti ovakvog rješenja, ali bili su spremni razgovarati i na kraju ga i prihvatiti”, prisjećaju se.

Gradnja po principu slagalice

Obod knjižnice sastoji se od mreže uskih letvica smreke, koje su dodatno ojačane metalnim okvirima. Struktura, naime, omogućuje djeci da vide knjige i knjižnicu u svakom trenutku; iz prizemlja kroz same letvice, dok se s prvog kata pruža pogled na cijelu knjižnicu koja ni odozgo nije zatvorena, zbog čega je prostor cijelo vrijeme povezan s okolinom. Gradnja je zamišljena po principu slagalice: prvo je postavljena šira drvena polica, zatim drveni elementi, a na kraju su umetnuti metalni okviri.

“Knjižnica je dizajnirana kao lagana i prozirna. Konstrukcija se sastoji od primarnih drvenih elemenata koji definiraju prostorni raster u tlocrtu i pogledu. Između primarne drvene rešetke umetnuti su metalni okviri. Svaki element u obodnoj strukturi ima svoju ulogu, kako konstrukcijsku tako i vizualnu. Jasnoća strukturalnog dizajna bila je vidljiva tijekom izgradnje, gdje je sustav slaganja omogućio da se cijela konstrukcija brzo podigne. Police za knjige postavljene su s unutrašnje strane uz donji dio konstrukcije”, objašnjavaju arhitekti koji su na projektu – od prve ideje do realizacije – radili godinu i pol dana.

U cijelu priču uklopljeno je i polukružno stubište koje je prije zahvata bilo zapušteno, zatvoreno za djecu i nitko ga nije koristio, a sada je obnovljeno i otvoreno za upotrebu, čime je dobiven decentan središnji element prostora.

Kažu nam da im je, osim uvjeravanja škole, izazov bio i pronalazak odgovarajućeg izvođača. “Nekoliko izvođača odbilo je projekt zbog nekonvencionalnog rješenja. Oni koje smo u konačnici odabrali dali su zaista veliki doprinos uspješnoj realizaciji”, napominje Bolčina.

Mora li knjižnica uvijek biti mirno mjesto?

Arhitekti priznaju da je smještanje knjižnice u hodnik donijelo i neke logične dileme. To je, naime, mjesto u kojem tražimo mir; zahtijeva tišinu u kojoj se možemo koncentrirati na knjige. A kada je smještena nasred školskog hodnika i pritom je posve otvorena prema ostatku škole, mir nastupa u 45-minutnim intervalima, a prekidaju ga glasni kolektivni odmori. No, to nije nužno loše. 

“Osnovnoškolska knjižnica razlikuje se od javne ili studijske knjižnice. U školskoj knjižnici učenici uče o knjigama i kulturi čitanja, stječu navike čitanja… Osnovnoškolska knjižnica stoga je mjesto koje knjigu stavlja u središte, gdje je dostupna i u tihim trenucima i na školskim odmorima, kada iznenada pozove učenike u sebe. Istovremeno, prostor knjižnice je višenamjenski jer može pretvoriti u privremenu učionicu, prostor za pričanje priča, predstavljanje knjiga, druženje ili prostor za pisanje (i prepisivanje) domaćih zadaća”, obrazlažu autori.

Kako su na kraju reagirali klinci?

Pitamo ih kako su nakon svega reagirala djeca. “Vrlo različito, ali uglavnom pozitivno. Vidljive su velike razlike između djece nižih i viših razreda. Mlađa djeca potpuno intuitivno i bez oklijevanja prihvaćaju novi prostor. Njihovo biranje po policama, čitanje knjiga u kutovima i druženje u knjižnici ispunjavaju nas zadovoljstvom. Čitanje i interes za knjige također je značajno veći u nižim razredima.

U višim razredima prostor se prihvaća racionalnije, možda čak i opreznije, osobito pred učiteljima. Svjesni smo da se mnoga djeca prvi put susreću s knjigom u školskoj knjižnici. Školska knjižnica ima važnu ulogu u razvoju kulture čitanja, sposobnosti razmišljanja i usmjerenosti kod budućih generacija. I zato smo smatrali važnim da knjižnica bude u središtu škole, da njena vrata budu što dulje otvorena. Knjiga djeci pruža potreban prostor da se povuku u svijet svojih misli i mašte”, govore nam.

A da su bili na dobrom putu, pokazuje nedavni primjer jedne mame koja im se obratila, dvije godine nakon završetka projekta: “Majka čije dijete pohađa ovu školu rekla nam je da ono voli ići u školu upravo zbog ove knjižnice. Takvi poticaji su nam važni, posebno za projekte koji nisu uobičajeni i za koje znamo da korisniku treba vremena da ih prihvati. Knjižnica živi, ​​a u njoj su zaživjele i druge školske aktivnosti”, govore.

---

Kako je usred rata problem nedostatka mjesta u školi riješen u Ukrajini, možete pročitati ovdje.