‘Usred rata u Ukrajini 3D printao sam školu’

“Imamo toliko izbjeglica koje se nemaju gdje vratiti. Kojima nekako moramo omogućiti da nastave život…”
To je bila jedna od prvih stvari koje je Andrij Sadovi, gradonačelnik Lavova, rekao francuskom poduzetniku i humanitarcu Jean-Christopheu Bonisu u ožujku 2022. godine, nekoliko tjedana nakon što su Rusi započeli invaziju na Ukrajinu.
Ljudi su tada masovno izlazili iz Ukrajine, Bonis je ušao.

“Vladala je potpuna panika, činilo se kao da će Kijev svaki tren pasti. Došao sam vidjeti što mogu učiniti. Čim sam stigao u Lavov počeo sam razgovarati sa svima; guvernerom, gradonačelnikom, ljudima od kojih sam mogao saznati koji su hitni problemi i kako mogu pomoći. U tom prvom razgovoru, gradonačelnik mi je rekao: ‘Stigla su nam djeca iz svih dijelova Ukrajine. Trebamo ih školovati, a nemamo gdje’. U tom trenutku iz mene je samo izletjelo, poput refleksa: ‘Pa zašto pobogu ne printate školu?!’”, prisjeća se Jean-Christophe Bonis za Haus.

Tako je počela priča s prvom 3D printanom školom u Europi. I prvoj ikad, kaže Bonis, printanoj usred ratne zone.

Nema veze s građevinarstvom

S Francuzom razgovaramo preko video poziva, još uvijek je u Lavovu gdje je prije dvije godine doveo svoju neprofitnu organizaciju Team4UA, a koja, između ostalog, stoji iza projekta Hive (Košnica), odnosno 3D printanja osnovne škole. Pitamo ga kako je tamo ovih dana, kroz smijeh odgovara: “Tri dana nije bilo uzbune, tako da je zasad dobro!”

Bonis je prošle godine sa svojim timom isprintao objekt koji više djeluje kao neka buduća moderna galerija nego škola; zaobljenih linija, zidova koji kao da su složeni od klupka vune. Prije toga nikad u životu nije printao zgradu. Niti je gradio, zapravo.

Čovjek nema veze s građevinarstvom; svojedobno je bio analitičar za hedge fondove u Europi i SAD-u, nakon čega se posvetio svim oblicima novih tehnologija i pronalasku načina kako ih koristiti u filantropiji. Smatra se stručnjakom za robotiku, AI, istražuje nanotehnologiju, biotehnologiju, a o svim tim temama redovito drži TED Talkove.

Printanje je trajalo 40 sati

Otkako je krenula ruska invazija, u Ukrajini je oštećeno ili uništeno preko 3700 obrazovnih ustanova. “Kad čujem što nekome treba, moj mozak počne obrađivati sve informacije koje neprestano skupljam o novim tehnologijama i spajati sve one koje će me dovesti do rješenja. Tako je bilo i sa školom. Treba vam? Printat ćemo je!”, govori.

Nova škola, projektirana u suradnji s ukrajinskim arhitektonskim uredima Balbek Bureau i Ars Longa te financirana donacijama i kroz Bonisov fond Humanitarian Innovative Technologies (HIT), imat će 370 m2, nalazi se 60-ak metara od lokalne Škole br. 23 u Lavovu i trebala bi osigurati četiri nove učionice za stotinjak učenika. Zidovi su printani u svega 40 sati, Cobodovim printerom BOD2 koji slijedi digitalne nacrte te istiskuje cement poput glazure na torti, u ravnomjernim redovima.

“Samo printanje je zaista trajalo 40 sati, ali proces smo razvukli kroz šest tjedana. Naime, htio sam iskoristiti tu jedinstvenu priliku da educiramo ljude. Prvenstveno mene i moj tim, da vježbamo, testiramo, isprobavamo…, ali i sve druge koji su se uključili”, govori nam Bonis.

Vrlo duga, neplanirana pauza

Projekt je prošao i kroz podužu, neplaniranu pauzu. Startao je, naime, u rujnu 2022., a prizemnica je, od temelja do završne obrade, trebala biti gotova za samo tri mjeseca. No, ruski zračni napadi i bombardiranje tijekom listopada i studenog te iste godine ciljali su ukrajinsku električnu mrežu. To je naposljetku veći dio zemlje bacilo u mrak, kroz cijelu zimu. Lokalne zajednice okrenule su se generatorima kako bi ljudi imali struje, no projekt Hive morao je pričekati. Ne samo zbog struje, već i zbog činjenice da su uvjeti za dostavu velikog printera naprosto bili nemogući.

“Morali smo sve odgoditi. A onda smo imali problem i zbog proglašenja izvanrednog stanja, što je dovelo i do kontrole valute. To je značilo da nisam mogao samo tako kupiti i platiti nešto izvana, morao sam naći način kako da printer stigne. A to je bio samo jedan od problema, iskakalo ih je 20 dnevno. Ja sam poduzetnik, u krvi mi je da rješavam stvari, ali ovdje smo moj tim i ja konstantno morali biti na oprezu, očekujući sve moguće prepreke”, prisjeća se.

Objekt je predan gradskim vlastima

Bonis je u trenutku kad je printer konačno stigao, premjestio svoj ured na parcelu škole kako bi danonoćno mogao pratiti cijeli proces. “Bio sam tamo stalno, a to je bilo presudno. Znate kako se kaže – ‘Kad mačke nema, miševi kolo vode’. E pa, ja sam htio imati kontrolu nad svime. Pazio sam na printer, bio na dizalici, vodio računa o apsolutno svakom detalju. I bilo je jako, jako zabavno!”

Sve se, dakle, počelo realizirati tek u ljeto 2023., kad se situacija u Lavovu stabilizirala, a opskrba električnom energijom potpuno je uspostavljena. Printer je konačno dostavljen i printanje je počelo. Pitamo stoga Bonisa u kojoj je fazi sada projekt. Znamo da je printanje gotovo; što sada?

“To ovisi o gradskim vlastima. Naš posao je bio osmisliti rješenje, napraviti dizajn, osmisliti arhitekturu, izvesti printanje… I to smo učinili. Nakon toga objekt smo predali gradskim vlastima i sada je na njima da dovrše uređenje i smjeste učenike. Nadam se da će biti brzo gotovo jer je to predivan projekt. No, radi se o gradu jako otvorenog uma i naprednih razmišljanja, zato vjerujem da će to brzo realizirati.”

Ima li 3D printanje smisla?

Iako je vijest o 3D printanju škole obišla svijet; o njoj su pisali CNN, Forbes i drugi ugledni mediji…, ipak ima i onih koji smatraju da projekt nema previše smisla. Kao jedan od ključnih problema vide – financije. Naime, iako se 3D printanje smatra jeftinijom alternativom tradicionalnoj gradnji, činjenica je da je ono još uvijek u povojima. Samim time, kao i sve što je tek u fazi razvoja, 3D printanje danas još uvijek nije jeftino. Konkretnije, printeri nisu jeftini. Raspon cijena je od 190 tisuća do par milijuna eura. Pitamo Bonisa koji je njegov stav.

“Kritičari se javljaju s dobrim i lošim argumentima. Konkretno u ovom slučaju – da, 3D printanje je u ovom trenutku skuplje nego da gradiš ciglama. Ali za zidanje moraš imati radnu snagu i puno vremena. A u Ukrajini fali i jednog i drugog. Radna snaga je na frontu, a vrijeme za gradnju je između uzbuna. Cilj 3D printanja je da se ide brzo, precizno, da možeš biti inovativan i raditi stvari koje ne možeš rukama, pritom koristeći zanimljive materijale”, objašnjava Bonis.

A cijena? “Cijena je fake argument. Realnost je da dok god ne moraš kupiti printer, printanje nije skupo. Sam printer je skup, ali skupa je i sva aparatura koju jedan građevinar kupuje kad kreće u biznis. Jednom kad nabavi dizalicu, bager i sve ostale mašine koje mu trebaju, gradnja kao takva više nije tako skupa. A s 3D printanjem još je jeftinija”, govori energično.

Čvršći cement od klasičnog

Pitamo ga za kritike prema kojima je ovo još uvijek nedovoljno istražena grana, za koju tek trebamo vidjeti dugoročne rezultate. Zasad ne znamo kako će se jedna zgrada držati za 20, 30, 50 godina…

I na to nudi odgovor: “Budimo ozbiljni; da – to je mlada tehnologija. Ali mi već sada možemo printati zgradu od više katova. Naravno, ne možemo printati 50 katova, iz očitih razloga, ali već sada ovakva vrsta gradnje može biti čvršća i bolja od klasične. A kao i kod tradicionalne gradnje, sve ovisi o materijalima. Cement s kojim mi radimo jači je nego tradicionalni. Svaki red mora biti dovoljno jak da podržava idući. Imamo poseban recept, dodajemo aditiv od kojeg se brzo postiže potrebna temperatura kako bi sve sjelo na svoje mjesto. Za nekoliko dana taj cement je 40 puta čvršći nego klasičan”, uvjerava Bonis, još jednom skrećući pažnju na ključan problem u Ukrajini:

“U zemljama poput Ukrajine, 3D printanje rješava toliko faktora, poput toga da je većina radne snage na frontu. A ako imaš manje ljudi na terenu, tada je mehanizacija presudna. Mi smo printanje obavili s četiri čovjeka, pritom su nam zapravo samo dva bila zbilja potrebna – prvi koji će baratati materijalom i drugi koji će upravljati printerom. A to može biti presudno”, govori Francuz.

‘Nešto takvo ne radiš da bi stajalo tek par godina’

Je li škola koju su izgradili zamišljena da stoji desetljećima?

“Apsolutno. Nešto takvo ne radiš da bi stajalo tek par godina”, govori samouvjereno Francuz koji sve svoje operacije, a one uključuju i dostavu hrane u krizom pogođena područja te druge humanitarne akcije, financira donacijama. Običnih ljudi i velikih kompanija.

“Kad god se dogodi neka katastrofa u svijetu, ljudi me zovu i pitaju – ‘Što ćeš učiniti?’. No, kao i uvijek, sve je pitanje financija. Kad osiguramo financije, radimo nevjerojatne stvari.”

Dva najsretnija trenutka

Za kraj, pitamo ga koji su mu bili najsretniji trenuci u ovoj avanturi.

“Uf, bilo ih je više. Ali dva nikad neću zaboraviti. Prvi je kad smo počeli s printanjem. Nakon što su nas mnogi dugo gledali kao luđake, zapravo ne vjerujući u to što radimo, odjednom smo počeli printati, i to takvom brzinom da sam znao – dobili smo okladu. A drugi je bio kad sam shvatio koliko je moj tim naučio i napredovao od trenutka kad smo printali prvi dio objekta, do trenutka kad smo radili drugi dio. Razlika u brzini je bila golema, bilo je jasno da su sve savladali. Bio sam neopisivo sretan i znao sam da s ovom tehnologijom možemo raditi čuda”, govori Francuz koji u Ukrajini već planira printanje razrušenog mosta i višekatnice.

Pritom, skuplja sredstva kako bi kupio dva 3D printera. Naime, planira nuditi usluge printanja te profit koristiti za daljnje humanitarne akcije njegove organizacije Team4UA, ali i dalje istraživati i razvijati 3D printanje. “Ima toliko toga što možemo raditi, probati, učiti… Želim pokušati raditi sa zelenim cementom i drugim inovativnim materijalima. Toliko toga se može, kapacitet je nevjerojatan”, zaključuje.