Selo kao poligon za eksperimentiranje: 2 različite kuće istog ureda, u istoj ulici

SENAA svoj odnos prema ruralnom kontekstu ne gradi kroz jedan prepoznatljiv oblik koji uporno ponavlja. U Bukovanyju se možda ponavljaju neka pravila, ali ne i kuće

Kako projektirati suvremenu kuću u jednom malom selu, kuću koja ne pokušava oponašati staru arhitekturu, ali ni ne zanemaruje kontekst u kojem nastaje? Tom se pitanju češki ured SENAA architekti, iza kojeg stoje arhitekti Václav Navrátil i Jan Sedláček, već godinama vraća. Poligon za istraživanje pronašli su u Bukovanyju, malom mjestu na jugu Moravske, gdje su kroz posljednjih desetak godina postupno realizirali tri projekta, u istoj uličici.

Veza s mjestom zapravo je osobna. Navrátil u Bukovanyju ima obitelj, polja i vinograd, a prvi zahvat u uličici dogodio se kad je s partnerom dobio zadatak obnoviti mali vinski podrum svog strica. Nakon njega uslijedile su dvije kuće, namijenjene obiteljskim odmorima i i kratkoročnom najmu. Najfriškija je Bukovanský domeček, projekt dovršen 2025. godine i ovih dana javno predstavljen.

Zapuštena staza danas je ulica koju mještani vole

Arhitekti se danas prisjećaju kako je uličica izgledala kad su se primili prvog projekta. “Kad smo tek počeli raditi na toj stazi, bila je zapuštena i ozbiljno je propadala. Danas je to mjesto gdje mještani uživaju u šetnjama”, pričaju Navrátil i Sedláček.

Sa svoje tri vrlo različite intervencije ovaj ured uspio je pokazati ne samo kako se suvremena arhitektura može uključiti u vrlo specifično ruralno okruženje, već i kako ga može promijeniti – nabolje. I to bez potrebe da svaki novi projekt ponavlja prethodni.

Uličica široka tek nekoliko metara

Konkretno, riječ je o ulici Vývoz, danas poznatijoj kao Vinařská ulička, odnosno Vinska uličica. Nastala je u dubokom i uskom usjeku terena koji se od glavne seoske ceste proteže prema poljima. S obje njegove strane gradile su se male kuće, gospodarski objekti i dugi, duboki podrumi, a građevine priljubljene uz padinu imale su vlastita mala dvorišta i pomoćne prostore. Na pojedinim mjestima razmak između dviju strana ulice iznosi svega tri metra.

Velike podrume lokalni su poljoprivrednici izvorno koristili za čuvanje krumpira i repe tijekom zime, a tek su se s vremenom počeli koristiti kao vinski podrumi. Nakon Drugog svjetskog rata u uličici je živjelo petnaestak obitelji, dok je početkom ovog stoljeća ondje ostao samo jedan stanovnik.

Upravo su gustoća, mali gabariti, strm teren i zatečena struktura postali zajednička polazišta ovih kuća koje je SENAA projektirala u razmaku od nekoliko godina.

Prva kuća zadala je smjer

Prva, Vikend Kuća u Bukovanyju, projektirana je 2019., a dovršena 2021. godine. Izvorno su arhitekti željeli rekonstruirati staru kuću, ali kad su utvrdili njezino stvarno, zbilja loše stanje, odustali su. Odlučili su se stoga na novu konstrukciju, ali koja će pratiti gabarite i oblik prethodne kuće.

Na parceli od svega 235 četvornih metara nastojali su iskoristiti praktički svaki dio strmog terena. Kuću su organizirali kao spoj nekoliko različitih prostornih i konstrukcijskih cjelina. Zidani dio, na mjestu nekadašnjeg stambenog prostora, sadrži spavaću sobu i kupaonicu, dok je na mjestu nekadašnje staje za koze nastao ostakljeni dnevni boravak izveden u čeličnoj konstrukciji. Iznad njega nalazi se drvena nadogradnja sa saunom i prostorom za odmor. Na parcelu su smješteni i spremište za bicikle te bazen ukopan u padinu, iznad krovne terase, s panoramskim pogledom na okolicu.

Ručno tesani drveni strop tako se spaja s čeličnom konstrukcijom i velikim ostakljenim površinama bez okvira, dok su interijeri obrađeni pigmentiranom zaglađenom žbukom. Za drvenu nadogradnju sa saunom korištena je japanska tehnika paljenja drva shou sugi ban. Već na ovoj kući bio je vidljiv pristup koji će Navrátil i Sedláček nekoliko godina kasnije nastaviti razvijati, s osnovnom premisom: tradicionalni oblik ne znači i tradicionalna kuća.

Druga kuća dalje razvija priču

Četiri godine kasnije dovršen je Bukovanský domeček, najnoviji projekt studija u istoj uličici. I ovdje je početna situacija vrlo slična: mala parcela, postojeća izgradnja, vinski podrum i izrazito ograničen prostor. Zemljište ima samo 180 četvornih metara, a nova kuća ponovno slijedi otisak građevine koja je prije stajala na njezinu mjestu. Između kuće i postojećeg vinskog podruma ostavljena su dva mala dvorišta, dok su parkirno mjesto i spremište smješteni u stražnjem dijelu parcele.

No odgovor na slične uvjete ovoga je puta drukčiji. Iz stražnjeg dvorišta ulazi se izravno u blagovaonicu povezanu s glavnim dnevnim prostorom, čije je središte skulpturalno spiralno stubište od pigmentiranog betona. Izliveno je na licu mjesta, a iz betonskog poda podiže se prema staklenom podestu kroz koji, zajedno s krovnim otvorom okrenutim prema vrtu, u središte kuće prodire dnevno svjetlo.

Kuća pritom različito reagira na dvije različite strane parcele. Prema uskoj povijesnoj ulici dnevni prostor ima tradicionalne dvostruke prozore, dok se prema vrtu otvara velikim kutnim prozorom bez okvira. Još jedan veliki prozor s dubokom klupom za sjedenje smješten je na zabatnom zidu. Uz blagovaonicu se nalazi sauna s malim prostorom za odmor, a u potkrovlju dvije spavaće sobe.

Isti pristup ne znači i isti rezultat

U obje kuće važnu ulogu ima i kombiniranje tradicionalnih materijala i tehnika sa suvremenim elementima. U prvoj su kući arhitekti uklopili drveni strop u čeličnu konstrukciju koja se nastavlja u velike ostakljene površine bez okvira, dok su drvenu nadogradnju sa saunom obradili tradicionalnom japanskom tehnikom paljenja drva shou sugi ban. Interijer je izveden s pigmentiranom zaglađenom žbukom, bez dodatne završne obrade.

U najnovijoj kući taj je pristup razvijen na drukčiji način. Zidovi su izvedeni od opečnih blokova bez dodatne vanjske izolacije, a pigmentirana i zaglađena žbuka ponovno ostaje završna površina interijera. Posebno mjesto zauzimaju stare drvene grede spašene iz srušene stambene zgrade u praškom Karlínu. Kombinirane su s novom drvenom stropnom konstrukcijom, od njih su izvedene i pregrade u potkrovlju, a preostali materijal iskorišten je za oblaganje prostora uz saunu.

Nasuprot gruboj teksturi starog drva pojavljuje se spiralno stubište izliveno na licu mjesta od pigmentiranog betona. Poveznica između projekata, dakle, nije u ponavljanju istih materijala, nego u načinu na koji ova dva arhitekta spajaju tradicionalne načine gradnje i materijale sa suvremenim konstrukcijama, detaljima i prostornim rješenjima.

Ponavljaju se pravila, ne kuće

“Već se dugo bavimo izazovom projektiranja suvremenih kuća za seoska ili povijesna okruženja. Očuvanje povijesnog konteksta i crpljenje inspiracije iz tradicionalnih arhitektonskih oblika za nas su ključni prioriteti. I toj temi se stalno iznova vraćamo u Bukovanyju”, govore arhitekti.

SENAA pritom svoj odnos prema ruralnom kontekstu ne gradi kroz jedan prepoznatljiv oblik koji zatim ponavlja. U Bukovanyju se možda ponavljaju pravila, ali ne i kuće. Tako prva kuća strmu parcelu pretvara u niz različitih razina, velikih ostakljenja, krovne terase i bazena uvučenog u padinu, dok se druga koncentrira oko dvorišta, svjetla i spiralnog betonskog stubišta, a prema ulici i vrtu pokazuje dva posve različita lica.

Između njih je nekoliko godina razlike, ali zapravo nastavak jednoteistog pitanja: kako graditi suvremeno u selu koje i samo nameće svoj snažan karakter.