Kako sam na Čiovu, uništenom betonskim vilama, sačuvao svoj komadić otoka

‘Da se netko drugi dočepao ove zemlje, vjerujem da bi tu bila viletina, neka megalomanska građevina. Jer cijelo Čiovo postale su favele, to je teško za gledati’

Prilaz Čiovu tužan je doživljaj. Nekad čudesno lijep otok, s veličanstvenim zelenim brdima koja se kotrljaju dolje prema plavetnilu, sada je poveća, žalosna, zbunjujuća gomila betona. 

Dok mu se približavate, pred očima vam skaču četvero i peterokatnice raznih boja, minijaturne parcele natrpane grdosijama čiji su se vlasnici snažno potrudili iskoristiti baš svaki centimetar nečije djedovine. Pa tako zemljica od stotinjak kvadrata na sebi sada nosi kućerinu od 500, a u njoj nepregledan broj apartmana, turista i – danas ključno – novca. 

Teško se na tom i takvom Čiovu, gotovo uništenom desetljećima gramzive hiperizgradnje, othrvati upravo tome: gramzivoj hiperizgradnji. Jer, ako svi to rade, svi uništavaju, svi zarađuju; zašto ne biste i vi?

Zašto ne?

‘Samo me pratite. Nosim marendu!’

S Čedom Kovačevićem našli smo se kod Lidla na ulazu u Trogir. Ranije nam je poslao jasnu uputu: “Prepoznat ćete me po bijelom šeširu pokraj crvene Ford Fieste!”. Tako je i bilo. Na parkingu je stajao nasmiješeni gospodin u prugastoj majici, kratkim hlačama, tenisicama i sa slamnatim šeširom. Nagnuo se kroz prozor našeg auta, veselo dobacio: “Samo me pratite. Nosim marendu!”, sjeo u svoju Fiestu i krenuo. I mi za njim. 

Deset minuta i bezbroj betonskih rozih, žutih i bijelih zgrada kasnije, konačno smo se probili na Čiovo kakvo je bilo nekada. Na šljunčani puteljak, okruženi borovima, Jadranom i tišinom. 

Čedo je ubrzo iskočio iz auta i dao znak da parkiramo; dalje idemo pješice. “Nizbrdica je velika, dobro da ste ponijeli čvrstu obuću. Probajte ići cik-cak, lakše je!”, govori živahno 75-godišnjak dok skreće u šikaru gdje nastavlja poskakivati i upozoravati na prepreke pred nama. “Pazite na draču, grebe!”.

Dvjestotinjak metara stranputice kasnije i stigli smo. Na Čedinu zemlju. 

‘Pokušao sam stvoriti mini verziju arboretuma’

Raj je inače riječ kojom se većina nas nesmotreno razbacuje. Često je lijepimo mjestima posve nezasluženo. Ali onda se, tu i tamo, pojavi neko koje je nemoguće opisati bilo kako drugačije, osim baš tako, kao – raj.

Parcela obitelji Kovačević pokriva više od 1200 kvadratnih metara i proteže se skroz do obale, tik do stijena. Otvorite malu drvenu kapiju, zakoračite i to je to, skačete u more. Kad dignete pogled, pred vama su preko puta poslagani Otočić Sveta Fumija, Šolta, Drvenik Veliki i Mali, Brač… I nepregledno plavetnilo. Kad pogledate lijevo i desno, oko vas je rajski vrt sa svim biljkama koje zamišljate na jednoj dalmatinskoj zemlji.

“Pokušao sam stvoriti mini verziju arboretuma. Eto vam ovdje ružmarin, agava, lavanda, oleandar, maslina, kaktusi, perunika dalmatica… U početku sam posadio i nešpulu, bob i lozu, ali ubrzo sam shvatio da nema smisla saditi bilje koje nije samoodrživo i ovisi o meni i mojim dolascima. S vremenom se pokazalo da je tako najbolje. Stvorila se još veća harmonija”, priča Kovačević dok prolazimo sve kutke terena.

Radost u kuhanju, hrani, sadnji, druženju…

Da biste bolje shvatili Čedu, morali biste ga ipak malo bolje upoznati. Upiti filozofiju koja se, nimalo lažno, uglavnom vrti oko malih, jednostavnih radosti. Poput fine hrane, kuhanja, sađenja, druženja i – ključno – pedeset godina braka s Nizozemkom, ženom o kojoj još uvijek priča s predivnom ljubavlju i nježnosti.

Adrianu je upoznao kao 23-godišnji klinac iz Splita, taman je proputovao svijet radeći na kruzerima. Vjenčali su se nakon mjesec dana veze. Dok u hladovini svoje parcele priča o tim danima, ne može se prestati smijati. 

“Došao sam kod nje u Nizozemsku. Njezini su me primili u svoj dom, bili su jako liberalni. Jedan dan nas smo dvoje čekali tramvaj kad sam je pitao: ‘Čuješ, hoćemo se vjenčati?’. Ona je pušila cigaretu i rekla: ‘Može’. Izabrali smo najjeftiniju opciju, a to je bilo besplatno vjenčanje ponedjeljkom u Amsterdamu. Izgledalo je ovako: nas deset parova sjedilo je jedan za drugim, matičar je išao od jednog do drugog i ispitivao nas: ‘Da?’, ‘da?’, da?’, da?’… Bilo je ludo!”, priča i trese se od smijeha. 

Prodali sve u Nizozemskoj i preselili u Kaštela

U Nizozemskoj su u idućih par desetljeća podigli dvoje djece, Čedo je radio kao kuhar i imao vlastiti restoran. Kad su djeca odrasla, a njih dvoje posve situirani, odlučili su napraviti životni zaokret. Prodali su kuću i preselili na hrvatsku obalu, u Kaštel Gomilicu. Tamo su stvorili dom, a na Čiovu svoje gotovo nestvarno mjesto za bijeg.

Čedo je, naime, ovaj komadić zemlje kupio prije 20-ak godina od prijatelja kojem je hitno trebao novac za proširenje restorana. Prijatelj je dobio veći restoran, a Kovačevići ovaj rijetki dio jadranske obale. 

Kućicu izgradio kamenom iz okolne zemlje

U središtu parcele nalazi se kamena kućica, ali više izgleda kao mini špilja koja ovdje stoji oduvijek. Nju je prije 18 godina Kovačević izgradio svojim rukama, slažući kamen na kamen koji je iskopao iz okolnog tla. Prizemnica nema više od 20-ak kvadrata, a unutra je složeno sve što njemu i supruzi Adriani treba kada ovdje borave. 

Unutra su stolci, puno njih, koje se vadi van i slaže ukrug kad im na gradele i vino dođu djeca i unuci iz Nizozemske te lokalni prijatelji. Tu su i drveni stolovi, suncobran, ležaljke, rakije koje gospodin Čedo radi sam, podvodna puška, peraje, roštilj, kutija s boćama… Nema kreveta, nema televizora, nema klime, nema kata koji bi se mogao iznajmljivati turistima, dodatnog krila ni drugih čuda koja bi se lijepo mogla unovčiti. Samo kamen, dalmatinska džungla i more.

‘Ovo je priroda i tako treba i ostati’

I tu se vraćamo na pitanje s početka. Zašto ne? Zašto kad svi drugi zarađuju na turizmu, na velikim zgradama koje je državna i lokalna vlast nemarno pustila da niču, zašto ne bi i Čedo Kovačević?

“Jer nama je ovo dovoljno”, odgovara jednostavno.

“Od prvog dana, supruga i ja bili smo sigurni da želimo da ovo bude što bazičnije, što jednostavnije moguće. Robinzonski pristup. Komfor i luksuz imamo u svom svakodnevnom životnom prostoru, a ovo je drugo. Ovo je priroda i tako treba i ostati”.

Gradele s prijateljima, boćanje s djecom

Čedo i supruga ovdje borave često. Žive u Kaštelima, nekoliko minuta dalje, ali ovdje se povlače na osamu, među zelenilo i pred golemo plavetnilo.

Njihovo vrijeme ovdje izgleda ovako: ako dođu sami, gospođa Adriana uglavnom čita, dok Čedo okolo sadi, bere i istražuje. Potom vade marendu koju najčešće ponesu sa sobom, zajedno jedu i piju vino, pričaju i smiju se.

A ako nisu sami, to znači da su s djecom, danas odraslim ljudima koji u Hrvatsku dolaze nekoliko puta godišnje, i unucima. Onda se jede, pije, natječe u boćanju i zajedno kupa u moru. Ako se pak dolazi s prijateljima, onda je procedura još malo veselija: 

“Sjednemo na brod i dok plovimo polako pripremamo pomidore i kukumare. Kad stignemo bacimo ankoru. Lovimo školjke, ježince, ribu… Što se ulovi sprema se za objed. Budući da sam veći dio života bio kuhar, ja sam taj koji najčešće kuha. Uglavnom je to prvo rižot sa školjkama, pa neki mali brudet pa riba na gradele. Uz to malo vina, rakije… Bude ludilo”, opisuje razdragano Čedo. 

A onda predvečer sve se vraća na svoje mjesto. Skupljaju se stvari i vraća se kući. A prirodu se ostavlja da čini svoje; da živine i biljke do sljedećeg puta preuzmu natrag ovo magično mjesto.

‘Cijelo Čiovo postale su favele’

Pitamo Čedu može li si vizualizirati kako bi ova njegova zemljica izgledala da je pala u neke druge ruke. Neke kojima je zarada ipak malo primamljivija od netaknute prirode. Naime, ova parcela kupljena je u vrijeme kad je zakon bio fleksibilniji nego danas, pa je tako i ova kućica na njoj upisana kao stambeni objekt. Sad zamislite što je s time netko mogao učiniti. Sa zemljom tik do mora, na kojoj može graditi…

“Vjerujem da bi ovdje bila viletina, neka megalomanska građevina. Pa cijelo Čiovo postale su favele, to je teško za gledati. Ljudi ljudima gledaju u pjat. No, mi nikada nismo imali komercijalne porive, a nemaju ih ni naša djeca. I kad nas ne bude, oni znaju da ovo mjesto mora ostati u skladu s prirodom. Nikakav luksuz, nikakvo divljanje”, govori. 

Skupljaju kišnicu za tuširanje

Tako na krovu kućice i dalje skupljaju kišnicu koja im je dovoljna za tuširanje na otvorenom i ako treba nešto zaliti. Na WC se ide u prirodu, a more im dobro dođe kao frižider, ako treba ohladiti koje vino. A kad jednog dana sve preuzmu djeca, prostoru će možda pristupiti nešto ambicioznije, ali i dalje – uvjerava Kovačević – u skladu s prirodom.

“Kad nas ne bude, oni će možda ugraditi sunčane kolektore, neku malu vjetrenjaču i urediti prostor za spavanje. Maštaju o off grid kućici. Ali to će i dalje biti umjereno, malo, nenametljivo i bez zadiranja u prirodu”, govori 75-godišnjak koji za suprugu i sebe kaže da imaju sreće jer su im djeca – normalna. A za njega to znači ovo: da znaju cijeniti ovo mjesto i vide da ono vrijedi upravo zbog toga što jest – netaknuti komadić svijeta. 

Pred odlazak, pitamo Čedu – nažalost upoznati s onim specifičnim tipom vlasnika neke parcele uz obalu – kakvog je stava prema ljudima koji se tu i tamo stvore na stijenama pred njegovom zemljom. Je li i on jedan od onih koji ograđuju, tjeraju, ne žele da im se kupači tamo motaju?

“To nije moje. To je državna zemlja i ja nemam apsolutno nikakvih prava na nju. Tamo se može kupati i biti tko god hoće. Ja sam samo posadio opunciju, kapare i agavu, da ljudi koji dođu ili plove brodom, da im bude lijepo…”