Koliko košta otvaranje malog restorana u Zagrebu? Dva prijatelja otkrivaju

‘Nismo pohlepni, nismo bahati, ne sanjamo milijune. Samo neka normalna primanja, dok radimo ono što volimo’

Koliko vam ludosti, ljubavi, vremena i novca treba da u Zagrebu otvorite mali restoran? Ništa pretenciozno, ali ipak ambiciozno. Nešto na što ćete biti ponosni. Danilo Grozdić i Ante Mrvičić, neočekivani prijatelji s 20 godina razlike, u svoj tapas bar uložili su sve što imaju. Emocionalno, financijski, fizički i psihički.

Restorančić od 45 m2 otvorili su ovog mjeseca na Trešnjevci, a uređivali su ga posljednje dvije godine. I to intenzivno.
Sve što su mogli učinili su sami; od potpunog razvaljivanja nekadašnjeg lokala do tapeciranja starih stolaca, pritom ipak pazeći da ono što ne znaju – ostave profesionalcima.

U lockdownu shvatili da obojica vole kuhati

Dečki su vam možda poznati. Pretprošle godine zajedno su dogurali do finala kulinarskog showa ‘Tri, dva, jedan – kuhaj!’, gdje su prvi put i najavili da će zajedno otvoriti restoran. Dvije godine kasnije, evo ih; u vlastitom tapas baru Dante na Novoj cesti 84. Premoreni, sretni.

“Ideja o zajedničkom restoranu pojavila se prije showa, još dok smo se u vrijeme korone poskrivećki s još par prijatelja nalazili u jednom stančiću i kuhali. Tada smo shvatili da obojica u tome uživamo”, priča nam Danilo.

Sjedimo s njim i Antom u Danteu, ponedjeljak je, dan kad kuhinja ne radi i kad ekipa dogovara plan za ostatak tjedna. Pregovaraju koliko bi trebalo napraviti bao bunsa, što bi bolje funkcioniralo za ručak, čega napraviti više; arancina ili patlidžana. Još uvijek se, kažu, uhodavaju, hvataju ritam.

Kvartovski kafić platili 70 tisuća eura

Danilo (50) je inženjer građevine koji se prije ulaska u restoranski biznis ostvario u nekoliko karijera; a Ante (30), hrvatski karate reprezentativac. Tako su se i upoznali, preko kluba u kojem obojica treniraju. Ubrzo su postali prijatelji, pa kulinarski duo u showu, a sada suvlasnici restorana.

O investiciji razgovaraju otvoreno, bez uvijanja i kalkuliranja. Ulaze u sve detalje, probleme, skrivene troškove i male pobjede. Jer, znaju kako im je bilo na počecima i kako je sada možda nekome tko se upravo baca u sličnu avanturu. Dijele svoje iskustvo, iskreno.

Ugostiteljski objekt od nešto manje od 50 kvadrata kupili su u ožujku 2022. godine. Nekadašnji kvartovski kafić platili su, kažu, 70 tisuća eura. Pronašli su ga preko Njuškala.

Šest mjeseci sami demolirali prostor

Čim su ušli u prostor, počeli su s demoliranjem, samo njih dvojica. “Tu i tamo došao bi nam netko treći, tek toliko da nam razbije monotoniju, ali uglavnom smo sve skidali sami. Ogolili smo sve. Šest mjeseci skoro svaki dan bili smo tu, valjda smo iznijeli 800 vreća šute. Stropovi su bili od stare trstike, sve smo to skinuli i potpuno očistili lokal kako bismo mogli graditi ispočetka”, pričaju.

Iako su prije upuštanja u akciju kratko razmotrili ideju da ipak krenu manje ambiciozno, pa da za početak srede samo ono što je neophodno, brzo su od toga odustali. “Danas smo sretni što nismo stvar napravili napola. Vrlo brzo smo shvatili da ćemo ovo raditi samo jednom i da trebamo srediti – sve. Kvalitetno i onako kako želimo. Da, trajalo je dugo i koštalo je i više nego što smo planirali, ali tako na kraju bude uvijek. Sad barem znamo da je to – to”.

Danilo se pritom smije: “Možda je bolje, kad čovjek ulazi u ovako nešto, da samog sebe zavarava kako će proći jeftinije. Jer da odmah zna istinu, vjerojatno nikad ne bi ni krenuo.”

Dobra ventilacija im je bila presudna

A koja je njihova istina? Danilo kaže da su, računajući i kupovinu i renovaciju, stali na 200-tinjak tisuća eura. Ante klima glavom, smije se: “Ne, ne, već smo na više.” Dolaze do neke zajedničke procjene, između 200 i 220 tisuća eura. Cifra je velika, ali ako uzmete da ih je samo profesionalna kuhinja koštala 30-ak tisuća eura, nije posve neočekivana.

Pitamo ih koje su im još bile veće stavke u budžetu. Kažu – i to nas veseli – ventilacija. Naime, brojni hrvatski restorani odlučuju ne investirati u dobar sustav ventilacije, zbog čega nerijetko gube goste. “Ventilacija je bila muka isusova. Na kraju nas je koštala oko 15 tisuća eura, ali bila nam je presudna. Miris kuhinje se jednostavno ne smije osjetiti u prostoru u kojem ljudi jedu. Sigurno smo mogli proći jeftinije, ali to nije bila opcija. Vjerujemo da smo je dobro riješili.”, govori Ante.

Trik s gumom za teretane za izolaciju zvuka

Osim mirisa, vrlo bitan bio im je i zvuk. Morali su pronaći način kako zaštititi susjede s kojima dijele zgradu, a koji su već bili dovoljno istraumatizirani decibelima iz nekadašnjeg kafića. Pa je tako Danilo počeo proučavati sve o tome kako se prenosi zvuk i kako ga zaustaviti.

“Pronašao sam neka super rješenja, pa tako i postavljanje gume. No, kad nam je čovjek koji se time bavi dao ponudu za ovaj mali prostor na 50 tisuća kuna, bacio sam se dalje na istraživanje. I shvatio da to možemo sami, s gumom za teretane. Proučio sam specifikacije, sve sam usporedio i to nam je ispalo odlično rješenje. Na kraju nas je ta guma koštala 20 eura po kvadratu, dakle neusporedivo. Stavili smo je na deku, pa smo na nju izlili novu deku pa stavili stiropor i glazuru. Izbili smo si 20-ak centimetara prostora, ali čovjek koji živi ispod nas više ne čuje ništa”, govori zadovoljno Danilo.

Naučili tapecirati Thonetove stolce preko YouTubea

Pitamo ih što su još od radova uspjeli sami. Okreću se po lokalu: “Što god smo mogli.” Naime, kroz ovaj proces uvijek se ponavljao isti problem – pronalazak majstora koji će odraditi posao. “Ovo je mali prostor i ljudima se jednostavno nije isplatio raditi na njemu. Sve je pimplavo, imaš puno posla, a nemaš kvadraturu kroz koju to možeš naplatiti. Bio nam je problem i pronaći ljude i zadržati ih. Recimo, majstor koji nam je došao staviti knauf, u pol posla je samo rekao: ‘Idem, imam drugi posao’. A keramičar nam se više nikad nije javio na telefon… Ali onda dođu neki drugi ljudi i spase stvar. Ima odličnih majstora, samo morate kopati”, govore.

Objekt su, dakle, ogolili sami, i deku su sami izlili, a od bivšeg lokala zadržali su više korisnih komada namještaja koje su svojim rukama preuredili. Recimo, visokim stolovima iz prijašnjeg kafića dali su novi izgled uz pomoć pločica. “Ostali su i Thonetovi stolci, njih smo sami pobrusili i tapecirali. Inače komad košta 120, 130 eura…”.

A kako znaju tapecirati? “YouTube te svašta nauči”, smiju se.

Lijepili su i štukature po stropu te sami slagali drvenu masivnu stalažu koja je iznad šanka. “Konstrukciju smo obukli u stare panele koje smo kupili u Adamovcu od čovjeka koji se bavi starinama”, govore vidno ponosno. “Pogledajte malo bolje ovaj dio u sredini. To je okvir starog ogledala, samo naopačke!”.

‘Nikad ne bismo u ovako nešto ušli sami’

I dok su svu vanjsku stolariju promijenili, otvorivši prostor velikim staklenim stijenama, unutra su se opet snalazili. Recimo, hrastova vrata koja vode u vežu, kroz koju se ide u WC, kupili su za tadašnjih 300 kuna, preko Njuškala. “Uzeli smo ih je jer su puno drvo, a ono navodno ubija zvuk”, objašnjavaju.

Za interijer kažu da su ga sami osmislili, iako nemaju baš slične ukuse. “Volimo različite stvari. On je smireniji, ja sam divlji. Ante želi elegantno, profinjeno, a ja samo do neke mjere. Više volim da je malo šašavo. No, našli smo se na pola puta. Još se samo oko zida u dijelu gdje se jede ne možemo dogovoriti. Ja bih na njega stavio bikove, crveno, nešto efektno, da više izgleda kao tapas bar a manje kao običan restoran, a on prijeti da će mi sve to prepenzlati. Zato zid još stoji, dok ne nađemo neko rješenje”, govori Danilo.

No, usprkos svim različitostima, kompromisima i dogovorima koji ih čekaju u budućnosti, dečki kažu da u ovako nešto nikad ne bi ušli da nije bilo ovog drugog. “Nema šanse. Ne bismo to mogli ni financijski, ni psihički. Ovako sve brige i svu sreću dijelimo po pola. Nismo pohlepni, nismo bahati, ne sanjamo milijune. Samo neka normalna primanja, dok radimo ono što volimo.”