Kad si HGSS-ovac izgradi kućicu o kojoj je maštao od djetinjstva

Stjepan još nije ni krenuo u školu kad je kao klinac počeo sanjariti da će izgraditi kućicu u Baškim Oštarijama, na djedovoj zemlji. Kad je djed umro nastavio je ovdje u šumu usred Like dolaziti s tatom; tu i tamo bi navratili, malo raskrčili put, napravili roštilj u bubnju stare mašine za veš, pa se vratili kući, u Gospić.

Prolazile su godine, a zemlja od 15.000 m2 uglavnom je zjapila prazna. Ako ne računamo masivne borove i sve životinje koje su ovdje pronašle dom ili barem usputnu stanicu.

No, Stjepan Brkljačić nikad nije zaboravio onaj san. Doduše, trebalo je malo vremena, drugih avantura i izazova da se vrati na njega, ali tri desetljeća kasnije osjetio je – spreman je.

Ostavlja sol za srne

Ljeto je 2024., blagi 38-godišnjak sjedi na drvenim stepenicama koje vode na nedavno dovršenu terasu, prstom pokazuje mjesto nekoliko metara ispred. Kaže, tamo srne vole dolaziti jer im ostavlja sol na nekom starom panju. Čim se s prvom kišom otopi, dođu je polizati.

“Lokalni lovci su mi rekli da im to paše pa im je redovito ostavljam”, govori žmirkajući od sunca koje u ovo doba dana puca ravno ovdje, na stepenice.

Iza njega je drvena kućica, A-okvir od 12 m2 koji je sam izgradio. Nije znao kako će, nikad ništa slično nije radio, ali odlučio je probati. Jer, koliko teško može biti izgraditi kućicu? Ako pitate većinu ljudi, dosta teško. Ako pitate Stjepana, zapravo i ne previše.

Nikad ništa nije gradio

Trebala su mu dva i pol mjeseca od prve daske koju je zakucao do prve noći koju je u njoj proveo. “Radio sam svaki dan poslije posla i svaki vikend. Nikad prije nisam ništa gradio, ali nisam se previše uzrujavao. Dio stvari jednostavno znaš; iz života, a dio sam istražio na internetu. Ako oko nečega i nisam bio siguran raspitao bih se kod prijatelja i mozgao doma, a ako i dalje nisam znao; jednostavno bih došao ovdje i počeo raditi. I došlo bi samo od sebe. Što ja znam, valjda nekom logikom”, sliježe ramenima.

Stjepan je velik, snažan, nasmijan. Radi kao vozač u Državnom odvjetništvu u Gospiću i volontira u HGSS-u. On je jedan od neumornih heroja koji spašavaju sve koji se gube i lome po Velebitu. I sam je planinar, od malena. “Počeo sam uz starog i nikad nisam stao. Planinarim stalno, obišao sam sve ove velebitske vrhove”, pokazuje oko sebe rukom na kojoj ima istetoviranu Visočicu i druge velebitske vrhove. “To je panorama koju vidim iz Gospića”, objašnjava.

Najviše voli raditi sam, u miru

Brkljačić – možda ipak mrvicu neočekivano – silno voli i Instagram. Na njemu može satima skrolati kroz kućice koje ljudi diljem svijeta rade; tako je i izmaštao svoju. “Oduvijek sam htio imati A-frame, a na Instagramu sam viđao sve moguće verzije i sanjario kako ću napraviti jednu. I evo, napravio sam”, dobaci glavom prema drrvenom objektu, bez neke pompe, kao da je skoknuo u dućan po kruh.

Financijski ga je, kaže, na cijelu priču konačno ohrabrio “komad zemlje od babe” u Ribniku, koji je prodao prošle godine. Dio tog novca uložio je ovdje, u materijal. Projekt je započeo krajem travnja prošle godine, a dovršio polovicom ljeta iste godine. Zapravo, ako pitate Stjepana – nije ga dovršio. Netko bi možda naivno, kad bi zakoračio ovdje, pomislio kako je sve gotovo i, zapravo, savršeno. Ne i on, naprosto je uvjeren je da ima još gomilu posla.

I zato svaki put kad dođe, a dolazi gotovo svakodnevno, tvrdoglavo radi. Čisti, nosi, miče, smišlja, gradi ili popravlja… Neumoran je. “Zato ovdje najviše volim biti sam. Lijepo je kad dođu prijatelji, ali kad sam sȃm, onda se mogu baciti na posao i ne razmišljati ni o čemu drugome. Pustim si na radiju 101-icu, ili kako se sad već zove – Top radio, krenem u podne i odjednom shvatim da je već osam navečer. Jednostavno ne znam stat. Ali to mi je gušt, kad mrtav nakon svega zaspim kao beba.”

Sve je krenulo od kostura i klupe

Sad je već podne. Nalazimo se nasred zemljišta, okruženi šumom. Iza nas je kućica okružena borovima, lijevo je mini drvena konstrukcija koja bi jednog dana trebala postati toalet (malo podsjeća na pozornicu ili neko kraljevsko postolje), dolje desno je onaj panj za srne, a ravno ispred gledamo na potok. Pravi, mali, čarobni potok iz kojeg je Brkljačić minutu ranije izvukao hladnu kolu. “Dok ljeti skroz ne presuši koristim ga kao frižider. Odlično hladi”, smije se i toči ohlađeno piće.

Sjedimo na drvenoj klupi od koje je, kaže, sve krenulo. Zapravo, ako prevrtimo još malo naprijed; sve je krenulo od kostura srnjaka čiji se rogovi sad nalaze iznad ulaza u kućicu. “Nisam lovac, nisam ga ja ubio!”, brzo dodaje. Srnjaka je, pretpostavlja, lupio auto na cesti malo niže, pa se dovukao ovdje i tu uginuo. Kad ga je Stjepan pronašao prošlo proljeće, ostale su samo kosti.

Nešto ga je u tom trenutku nagnalo da baš na tom mjestu izgradi malu drvenu klupu. Na njoj je zatim dugo sjedio, gledao djedovinu i polako puštao da se san o kućici formira u plan. “Danima sam dolazio, gledao oko sebe i razmišljao gdje bih je mogao staviti. A onda sam shvatio – pa tu odmah iza mene. Najljepši je pogled, piči sunce, a kad krene zalazak – neopisivo je”, govori.

Sam krčio i dovlačio stupove od 100 kg

Da bi uopće mogao početi, Stjepan je taj dio parcele prvo morao dobro raskrčiti. “Tu je ‘83. izbio požar, tada je sve izgorjelo. Svi ovi borovi koje vidite oko nas – oni su tada posađeni. No, nakon toga praktički nitko nije dirao zemlju. Ništa nije pošteno krčeno, nisi ovdje mogao ni hodati da te suhe grane ne izgrebu, a kamoli prići autom. Zato sam prije bilo čega prvo to morao srediti”, priča.

Stjepan je posve sam motornom pilom raščistio golemi dio parcele; prvenstveno široki, dugački prilaz i dio koji je odabrao za kućicu. “Izvukao sam kamione i kamione starih suhih grana”. Tek tada je mogao krenuti s gradnjom. Projekt je počeo sa šest željezničkih drvenih stupova. Njih je besplatno nabavio nekoliko godina ranije, kad se HŽ rješavao starih drvenih šlipera. “Stočari ih obično koriste za ogradu jer su jako izdržljivi i dugotrajni. Ja sam ih uzeo s idejom da ih jednom iskoristim za kuću.”

A onda ih je, pomalo luđački, sam dovukao; onako na ruke. Jedan stup ima više od 100 kila, pa bi ga Stjepan ugurao u malu Fiat Pandu koju je tada vozio, dovezao se do gornjeg dijela zemlje – jer je dole još uvijek bilo prezakrčeno – pa bi kroz šumu vukao jedan po jedan, do ovog donjeg dijela. Ti stupovi sada su nosači cijele kuće.

Kad god je mogao, koristio je staro i besplatno

HGSS-ovac je, naime, svoj mali A-frame zbog vlage odlučio podići iznad zemlje pa je iskopao (opet na ruke) šest dubokih rupa i u njih zabio i fiksirao šest stupova. “Nakon toga sam počeo kupovati grede i ostalu drvenu građu i polako krenuo. Sve sam radio sȃm, osim kostura, odnosno četiri roga kuće. Tu sam htio biti precizan pa mi ga je pomogao složiti jedan dečko koji je stolar. Dalje sam sve gradio sȃm”, govori Brkljačić kojem su prijatelji ipak uskakali kad nešto nije mogao nositi, što je bilo rijetko.

U iduća dva mjeseca složio je cijelu konstrukciju. Za unutrašnjost je koristio OSB ploče, kamenu vunu i brodski pod. Krov je složio od dasaka, paropropusne folije i starog crijepa koji mu je poklonio prijatelj, dok je unutra stavio vunu, opet foliju i brodski pod.

Za što god je mogao iskoristiti staro i besplatno, to je i učinio. Recimo, kad je doma mijenjao stolariju, sačuvao je prozore i balkonska vrata koje je sada ugradio ovdje. Krevet je izradio sam od drveta s parcele, sam je od drva napravio i rasvjetu – luster koji sada visi u kući, a nedavno je za 0 eura dovršio i terasu.

“Izradio sam ogradu. Nju sam, kao i krevet, napravio od polusuhe jele koju je trebalo srušiti. Ispilio sam je pilom i počeo od nje izrađivati sve što mi treba. Većinu namještaja u kući – police, stolić… – izradio sam sam, kao i sanduk koji mi stoji nasred terase kao stol. To je zapravo frižider; unutra je stiropor pa kad ubacim hrpu leda drži pive hladnima kad mi dečki dođu na roštilj”, smije se.

Kućica ga je koštala oko 5000 eura

Kućica ima 12 kvadrata, dimenzije su joj 3,80 m x 4 m. Najviše ga je, kaže, koštala drvena građa. “Poluoblice su skupe kao vrag; četiri kvadrata koštaju 150 eura. Samo daske za unutrašnjost platio sam 600 eura. Po brodski pod, da uštedim, otišao sam do Jaske, jer je tamo najjeftiniji. Skoro cijeli budžet otišao mi je na građu”, objašnjava.

Kućica ga je sa svime – materijalima, opremom i radovima na zemlji, kaže, koštala oko 5000 eura. U tome je sve: nova mala peć na drva koju je kupio za 280 eura, šljunak koji je naručio iz obližnjih kamenoloma i platio da ga dostave kamionima (800 eura), pa ga – uz tatinu pomoć – nasipao lopatama i napravio prilazni put; “Bilo mi je bitno da bude sivkastoplavi kamen, da se uklopi u okoliš. Mogao sam uzeti žuti, jeftiniji, ali taj bi bio kao šaka u oko”. U toj cifri je i bager kojim je počistio zatrpani potok, zatim limar koji mu je napravio opšave; “To je jedini majstor kojeg sam angažirao”, cijevi za dimnjak koji je napravio sam, ventilacija, šarafi… Dakle, sve.

Struje nema, odnosno ima dovoljno koliko mu treba; da napuni mobitel, upali svjetlo u kući i na terasi kad padne mrak, sluša radio… Za dio koristi prijenosni agregat koji puni kod kuće, dok se svjetiljke na terasi pune solarno. “Jednu sam kupio u Lidlu, drugu u Pevexu, ta mi je čak i malo prejaka.”

‘Želim da ovo ostane nekome nakon mene’

Sada kad je završio ovaj mali A-okvir, Stjepana je gradnja ozbiljno ponijela. “Lijep je osjećaj, kad znaš da si nešto izgradio svojim rukama. Čak mogu reći da sam i malo ponosan na sebe”, govori iskreno. Stoga sad već sanja o novoj, mrvicu većoj kući u kojoj bi mogao živjeti.

“Već gledam gdje bi je stavio. Ta ne bi bila A-frame, već kocka. Pa da onda imam ovu malu, kad mi netko dođe, i malo veću za sebe da živim u njoj, sa svim priključcima. Dovoljna mi je 4 m x 8 m, ne treba mi ništa veće. Znaju mi prijatelji reći – ‘Lud si, imaš 15.000 m2, prodaj pet tisuća, dobiješ lovu i napraviš si veliku kuću ili kupiš stan u Zagrebu’. Reko, ma neću, hoću svoj mir, ne patim za megalomanijom, vilama, apartmanima, lovom, nije mi to uopće zanimljivo. Želim da ovo ostane nekome nakon mene, kao što je meni ostalo”, govori nježno.

A kad ga pitate za Zagreb, tu se počne smijati u nevjerici. “Zagreb? Nema šanse! Moram zbog posla često voziti tamo, uglavnom stignem oko osam ujutro. Pa kad vidim one gužve… Ja ne mogu vjerovati da ljudi tako žive. U tim kolonama: kreni, stani, kreni… Mazohizam čisti i patnja. Postanem lud! Ma da mi daju pet puta veću plaću ne bih došao živjeti u veliki grad, na te ceste i u te kolone. Ovdje je moj mir, tu sam za pet minuta u dubokoj, pravoj prirodi. Bez toga ne mogu.”

Snimio medvjede, lisice, srne…

Još jedna stvar koju definitivno neće doživjeti u Zagrebu su životinje. Stjepan, naime, gotovo svakodnevno – zbog kamere koju je montirao – ima čast svjedočiti maloj paradi životinja koje prolaze kroz njegovu zemljicu. Zečeve, srne, kune, lisice, medvjede… Kamera je sve lijepo snimila kako se prešetavaju. “Snimio sam par medvjeda, glavonje su prave. Ali oni idu svojim poslom, svi ovuda samo prolaze. I to tek kad ja odem”, govori.

Ipak, jedno je jutro i sam doživio čaroban prizor. To mu je zasad možda najljepše sjećanje iz kućice.

“Spavao sam ovdje. Probudio sam se kao i obično oko šest, skuhao si tursku kavu na planinarskom kuhalu – to mi je najveći gušt – pa sjeo ovdje na stepenice, umotan u deku, i gledao sunce kako izlazi. Odjednom, vidim srnu i dvoje mladih, brata i sestru. Lizali su onu sol što im ostavljam. Doslovno sam se ukipio. Nisam disao, nisam se micao, nisam ništa, samo da ih ne prestrašim. I tako sam uživao, ukipljen, bili su prekrasni. Dok nisam napravio minijaturni pokret. U sekundi ih više nije bilo. Taj trenutak nikad neću zaboraviti, ne postoji ništa ljepše.”

---

Zamolili smo Stjepana da nam ukratko raspiše koliko ga je koštao barem dio materijala (sve cijene su okvirne i nisu navedene sve stavke, poput bagera koji je unajmio, majstora…):

• Daske i grede: 1000 eura
• Poluoblice:150 eura
• Željeznički pragovi: 0 eura
• Balkonska vrata i prozori: 0 eura
• Crijep: 0 eura
• Šljunak: 800 eura, s prijevozom
• Peć: 280 eura
• Namještaj: 0 eura
• Izolacija: 200 eura
• Ventilacija: 0 eura
• Konstrukcija-grede: 100 eura
• Šarafi: 150 eura
• Ograda za terasu: 0 eura

---

Ako vas zanima kako izgleda kućica kad je, svojim rukama, izgradi mladi stolar, pročitajte našu priču iz Istre.