Što kad se obnovi stambene zgrade pristupi malo hrabrije?

S jedne strane imamo sve više sterilnih, gotovo istih novih rezidencijalnih zgrada koje niču diljem zemlje, s druge nepresušno vrelo vremešnih, već prilično neuglednih građevina koje bi – uz odvažnu, promišljenu i ozbiljnu renovaciju – mogle postati posve novi, uzbudljivi objekti

Kad pričamo o renovaciji starih višestambenih zgrada, u Hrvatskoj to gotovo uvijek znači isključivo jednu stvar: nova fasada, možda novi prozori, eventualno konstrukcijska obnova (a i s tim smo počeli tek nakon potresa) i to je to. Sve ostalo ostaje onako kako je i bilo prije 50, 100 ili 200 godina, kad je zgrada originalno izgrađena.

I to je, naravno, jedino ispravno kad se radi o kući koja je zaštićeno kulturno dobro, objekt iz 1800 i neke, prepun povijesnih elemenata koje treba konzervirati, njegovati i što dulje sačuvati. No, što je sa zgradama koje nemaju naročitu povijesnu, kulturnu pa ni estetsku vrijednost?

S jedne strane imamo sve više sterilnih, gotovo istih novih rezidencijalnih zgrada koje niču diljem zemlje, s druge nepresušno vrelo vremešnih, već prilično neuglednih građevina koje bi – uz odvažnu, promišljenu i ozbiljnu renovaciju – mogle postati posve novi, uzbudljivi objekti. Vani je to ipak nešto češća praksa, a primjeri sežu od dramatičnih transformacija do nježnih intervencija. U nastavku donosimo neke od njih.

---

Prag (Češka); Boleslavova 3

U Češkoj arhitekti sve češće preuzimaju projekte višestambenih zgrada iz 19. i 20. stoljeća kako bi im, kroz niz suvremenih intervencija, udahnuli novi život. Ova u Pragu dovršena je 2024., nalazi se u četvrti Nusle, a radi se o zgradi s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće s velikim dvorištem “Rekonstrukcijom je sačuvana povijesna bit strukture dok su poboljšani njeni zajednički prostori i stvoreni stanovi modernog rasporeda prilagođeni suvremenim životnim potrebama. Tlocrt je omogućio stvaranje 15 jedinstvenih stambenih jedinica s pogledom na dolinu Nusle”, opisuju Plus One Architects, autori projekta. 

Kako objašnjavaju, sveobuhvatnu transformaciju zgrade usmjerili su na stvaranje “kompaktnih rasporeda i prostornih detalja, redefinirajući nekoliko zastarjelih funkcija strukture”. To se, recimo, odnosi na povezane balkone koji su nekad bili zajednički dio stubišta i jedina funkcija bila im je da se kroz njih ulazi u stanove. Sada, nakon obnove, postali su privatni balkoni koji pripadaju stanovima. 

“Jedinstven karakter dvorišta naglašen je lučnim stropovima balkona, koji su ublaženi keramičkim pločicama šahovskog uzorka i suptilnim metalnim ogradama. Okućnicu, koja je namijenjena svim stanarima, dopunjuju uređeni prednji vrtovi koji pripadaju prizemnim stanovima. Dvostrešni krov, prekriven betonskim crijepom, sada otvaraju raskošni prozori potkrovlja”, objašnjavaju arhitekti.

Veliki fokus stavljen je na zajedničke prostorije, koje u velikoj mjeri poštuju izvorni raspored, dizajn i materijale, ali sa suvremenim odmakom. Tako je spiralni oblik stubišta naglašen suptilnom linearnom rasvjetom koja vijuga kroz sve katove. Što se tiče stanova, svaka jedinica je jedinstvena, pa su tako arhitekti izbjegavali ponavljati isti raspored po etažama. 

“Stanovi na prvom i drugom katu redizajnirani su kako bi bolje odgovarali suvremenom životu – s prostranijim kupaonicama, poboljšanim rasporedom, a neki čak imaju i balkone. Ojačanje stropova betonskim pločama ne samo da je poboljšalo konstrukcijsku stabilnost, već je dodalo i atraktivan vizualni element u obliku izloženih betonskih stropova. Između prvog i drugog kata smjestila se jedina mezoneta u kući koja ima vlastiti ulaz direktno s ulice.

Najveće preinake napravljene su u potkrovlju, gdje je nekadašnji tavanski prostor podijeljen na četiri cjeline različitih veličina. Jedan od ključnih izazova bilo je kako izbjeći spuštene stropove, uz postavljanje što većeg broja krovnih prozora, čak i u prostorima poput kupaonica… Prirodna rasvjeta bila je prioritet u potkrovlju i uspješno je integrirana u prostorije na drugim katovima,” zaključuje arhitektica Kateřina Průchová.

---

Shenzhen (Kina); Nantou Hybrid Building

Urbanus, jedan od najrenomiranijih arhitektonskih studija u Kini, renovirao je i spojio pet starih zgrada u Shenzhenu, dodajući im niz kolorističkih elemenata i cirkulaciju. Projekt je nazvan Nantou Hybrid Building, a objedinjuje klaster od pet pojedinačnih zgrada koje su izgrađene u periodu od 1980-ih do 2000-tih, u srcu starog grada. Prema Urbanusu, usvojen je koncept “urbane koegzistencije”, kojim su očuvali kontrast u materijalima, strukturi i stilovima postojećih zgrada, dodajući novi krovni volumen kako bi ih sve povezao.

“Ovaj projekt fokusiran je na očuvanje povijesnih slojeva kroz kolažiranje i jukstapoziciju, a ne na zamjenu. Zgrada stoji kao svjedočanstvo evoluirajuće povijesti shenzhenskih urbanih sela. Ova renovacija je reorganizirala kaos u koherentnost, stvarajući otvoreni mikrokompleks unutar gusto naseljenog starog grada Nantou”, poručuju iz biroa.

Postojeće fasade su zadržane kako bi se, objašnjavaju, osigurao strukturalni integritet, dok je za novo dizalo i stubište koje povezuje zgrade iskorištena središnja praznina. Zajednički prostori donedavno posve odvojenih zgrada sada su povezani na svakoj razini. Konkretno, svi se spajaju s centralnim dijelom kompleksa, i to balkonima, pješačkim mostovima te stepenicama. Glavni razlog za odabir šarenih boja je kako bi se novi elementi jasno razlikovali od postojeće strukture.

Na krovove dviju zgrada postavljen je crveni polukružni volumen koji se proteže od četvrtog do petog kata te je postavljen odmah uz zeleni, pravokutni volumen s poluotvorenim prostorima. Cilj je spajanje prethodno odvojenih krovova u jedan vrt, stvarajući mirnu oazu usred vreve urbanog sela. “Ovaj objekt ispunjava društvene i kulturne zahtjeve suvremenog življenja i uvodi novu tipologiju vertikalnih zajedničkih prostora koji su i javni i dostupni”, objašnjavaju arhitekti.

---

Aubervilliers (Francuska); 36 Ferragus

Projekt 36 Ferragus, djelo je arhitektonskog studija Pietri Architectes, smješten u Aubervilliersu, predgrađu Pariza. Na maloj parceli izvorno se nalazila stambena zgrada s početka 20. stoljeća s garažom. Odlučeno je da se zgrada zadrži i renovira, a da se na mjestu nekadašnje garaže izgradi ekstenzija.

S ulične strane proširenje je odmaknuto od originalne konstrukcije, čime je stanarima omogućen pristup zgradama. Između dviju zgrada stvoren je jaz koji se sastoji od hodnika i prolaza, čime se uspostavlja stvarna fizička poveznica između dviju zgrada.

Postojeći objekt potpuno je renoviran, no očuvan je njegov izvorni izgled. Podrum je spušten, a svi podovi su izmijenjeni kako bi se osigurale sigurnost i trajnost zgrade. Po uzoru na dogradnju, glavna zgrada dobila je i jedan kat izveden s istim estetskim i tehničkim karakteristikama kao i ekstenzija.

Drvena konstrukcija pokazala se najprikladnijom za poštivanje ograničenja lokacije, odnosno male parcele u uskoj ulici, ali i zbog potrebe za održivom gradnjom. Drvena montažna konstrukcija stoga je omogućila stvaranje gradilišta koje će minimalno ometati i opteretiti susjedstvo, ali istodobno i brzu izvedbu zahvaljujući završnoj montaži na licu mjesta.

Pritom je primijenjen princip CLT konstrukcije (križno lamelirano drvo), tehnike koja se sastoji od slojeva dimenzioniranih dasaka, složenih okomito jedan na drugi. Ovom metodom izgrađena je dogradnja s četiri etaže, od kojih svaka sadrži po dva stana, a čak je i konstrukcija dizala izrađena od istog materijala.

Originalna renovirana zgrada sadrži stubište i jedan stan po etaži. Na posljednjoj razini nalazi se drveno uzvišenje također stvoreno CLT gradnjom, kao i ekstenzija. Dvije zgrade povezane su vanjskim pješačkim mostom, a kontrast stvaraju različite fasade, kroz izbor sirovih i prirodnih materijala.

Na kraju, projekt je rezultirao s 15 novih stanova s idejom praktičnog stanovanja. Otvoreni plan omogućuje fleksibilnost u korištenju prostora, dok dizajn interijera naglašava osjećaj prostornosti i prozračnosti kroz visoke stropove i velike prozore. Prozori i otvori u starom dijelu su, naime, sačuvani u izvornom obliku, ali u novom su znatno veći, omogućujući više prirodnog svjetla. “Ova igra suprotnosti između starog i novog čini dušu projekta”, poručuju na kraju autori.

---

Sheffield (Velika Britanija); Park Hill

Park Hill, smješten u Sheffieldu, u Engleskoj, predstavlja jedan od najznačajnijih primjera britanske brutalističke arhitekture. Izgrađen između 1957. i 1961. godine, ovaj stambeni kompleks bio je pionirski projekt socijalnog stanovanja, poznat po svojim “ulicama na nebu” – širokim vanjskim hodnicima kojima je svrha bila suživot i interakcija među stanarima. No, kompleks je s godinama sve više propadao, da bi 1998. dobio status zaštićenog objekta II* kategorije, što ga je učinilo najvećom zaštićenom građevinom u Europi.

Gradsko vijeće Sheffielda potom je dalo zeleno svjetlo kompaniji Urban Splash da u partnerstvu s organizacijom English Heritage započne ambiciozan projekt revitalizacije s ciljem transformacije Park Hilla u moderan stambeni i poslovni prostor. To se događa kroz pet faza i više od 15 godina, a projekt je dosad dobio i bio nominiran za niz važnih nagrada. Naime, revitalizacija Park Hilla dosad se pokazala kao primjer uspješne integracije povijesne arhitekture s modernim potrebama te očuvanja kulturne baštine i poticanja društvene kohezije.

Prva faza počela je još 2009., fokusirajući se na najviši dio zgrade. Uključivala je temeljitu obnovu strukture, stvaranje modernih stanova i poslovnih prostora, uz zadržavanje originalnih arhitektonskih elemenata. Za ovu fazu bili su zaduženi arhitekti Hawkins\Brown i urbani dizajneri Studio Egret West, a rezultirala je, između ostalog, novom fasadom od jednostavnog ostakljenja, koje je donijelo više prirodnog svjetla u stanove, te aluminijskim panelima jarkih boja. Projekt je bio nominiran za Stirling nagradu 2013. godine.

“Uspjeh prve faze omogućio nam je da vjerno obnovimo zgradu zadržavajući što je moguće veći dio postojeće strukture. Bilo nam je važno ne samo obnoviti izvornu ljepotu ciglenog zida i betonskog okvira, već i održivo raditi s postojećom strukturom kroz ciljane popravke koji poboljšavaju dugovječnost”, rekao je svojedobno za Dezeen Alim Saleh, suradnik u arhitektonskom uredu Mikhail Riches koji je bio zadužen za drugu fazu, a koja je počela u siječnju 2019. godine.

Obuhvatila je 195 novih stanova i 2500 m2 komercijalnog prostora. Arhitektonski pristup bio je suptilniji, zadržavajući originalne ciglene detalje i širinu hodnika, no jedna od ključnih zadaća bila je poboljšanje energetske učinkovitosti. Stanari su se uselili početkom 2022. godine, a projekt je ušao u uži izbor za Stirling nagradu 2024. godine.

Treća faza, nazvana Béton House, dovršena je u jesen 2020. godine i omogućila je smještaj za studente s 356 soba u 74 jedinice te su dodani zajednički prostori i trgovina. Prvi studenti uselili su u rujnu 2020. godine. Za fazu 4 ponovno je angažiran ured Mikhail Richies, a radi se na 124 stambene jedine, od kojih je dio namijenjen za priuštivo stanovanje te na umjetničkim studijima i poslovnim prostorima. Posljednja, peta faza obuhvaća 105 stambenih jedinica, fleksibilne komercijalne prostore i zajedničke vrtove za stanare. Planovi su odobreni u rujnu prošle godine, a kad radovi budu gotovi to će biti konačni završetak dugogodišnjeg projekta revitalizacije Park Hilla.

---

Prag (Češka); montažna zgrada

Lokalnom studiju re:architekti, kako smo pisali prošle godine, obratili su se stanari jedne tipične socijalističke montažne zgrade građene 70-ih godina prošlog stoljeća. Zadatak je bio: učiniti njihovu zgradu boljom. “Odlučili smo se na intervenciju koja znatno povećava iskoristivost njihovih lođa, ali i tržišnu vrijednost svih stanova”, objašnjavaju iz studija koji je na kraju odlučio produbiti svaku od lođa na zgradi, čime su stanari dobili dodatan životni prostor, i to na otvorenom.

U konačnici su dubinu svake od lođa proširili s 1,1 metra na približno 2 metra. To su, objašnjavaju, napravili s pomoću jednostavne konzolne konstrukcije. Svaki stan sada ima jednu lođu u kontinuitetu, umjesto dvije manje, a cijena cijelog projekta koji je dovršen 2022. iznosila je 200 tisuća eura. “Svaki je vlasnik birao svoje prozore, podni materijal, pristup vanjskom dijelu, itd. Osim što smo u nekim stanovima povećali prozore, izvorna struktura ostala je netaknuta”, objašnjavaju.

Konzole, koje su izrađene od zavarenog čelika, sada ne samo da podupiru novo proširenje, već su dizajnirane kako bi i stabilizirale osjetljive spojeve izvorne strukture. Obrađene su kako bi bile vatrootporne, dok su ostali čelični elementi vruće pocinčani. Stropovi iznad dograđenih dijelova su tanke betonske ploče, a podovi su – ovisno o željama vlasnika – obloženi drvom ariša ili WPC daskama (drvo-plastika). Arhitekti su pritom ostavili mogućnost da si stanari, ako požele u budućnosti, ostakle svoje lođe.

Na kraju, stanari su kroz ovaj jedinstveni projekt dobili 100 metara četvornih vanjskog prostora, a njegovu vrijednost prepoznala je i struka zbog čega je prošle godine završio u finalu Čeških nagrada za arhitekturu.