Damjan Geber za Haus: o novoj ulozi, emocijama u arhitekturi, egu, dubokim padovima i učenju iz njih

‘Počeo sam zbilja sve propitkivati, učiti, gledati, promatrati, istraživati. Jer, za koga radimo arhitekturu? Za sebe, kako bismo sami sebi dizali spomenike, ili za ljude kojima je namijenjena?’

Kad smo se našli na kavi na terasi kafića usred dječjeg parka u Dalmatinskoj – na moju sugestiju jer je prijepodnevima u radnom tjednu najčešće poluprazan – činilo se kao da bi mogla pasti kišica. Kad mi se Damjan Geber pridružio pod suncobranom – naravno, počela je ljetna oluja svih oluja.

I dok je meni bilo vidno neugodno što sam ga dovukla baš ovdje “jer nam je tu tiho i mirno”, Geber je herojski hinio da baš ništa nije neobično dok pokušavamo nadglasati grmljavinu i divljački pljusak oko nas.

Sljedeća tri sata proveli smo razgovarajući, više ne primjećujući oluju. O Brigadi; agenciji s kojom posljednjih 15 godina dizajnira neke od prominentnijih interijera u zemlji, o Muzeju Iluzija u kojem je preuzeo poziciju kreativnog direktora. O egu, pogreškama, najdubljim padovima koji su ga gotovo stajali svega. I o učenju, poniznosti i vlastitom rastu koji su ga u konačnici izvukli.

HAUS: Krenimo od onog što je novo; postali ste kreativni direktor Muzeja Iluzija…

GEBER: Jesam, sad u svibnju. No, zapravo već skoro tri godine radim s njima na novom konceptu muzeja. Sad se, nekako organski, dogodilo da i službeno preuzmem tu poziciju.

HAUS: Što to zapravo znači? Što radite?

GEBER: Moj tim i ja radimo na novom konceptu koji se sada polako integrira u svaki novi Muzej Iluzija koji se otvori u svijetu. A sve je počelo jednom analizom od prije tri godine, koja nam je pokazala što i kako trebamo raditi ako želimo stvoriti novi, 2.0 Muzej Iluzija.

HAUS: Kakvom analizom?

GEBER: Napravili smo jedan veći bihevioralni tracking na terenu, a to je podrazumijevalo obilaženje više Muzeja Iluzija po svijetu i praćenje kako se ljudi u njima ponašaju. Bilježili smo sve; tko su posjetitelji, što rade, kako se ponašaju, kako doživljavaju prostor u kojem se nalaze, koliko se i gdje zadržavaju, kako taj prostor utječe na njih… I to nam je dalo dubinski uvid u cijeli dotadašnji koncept i otkrilo nam što moramo mijenjati. A to je na kraju i ono najbitnije što činimo kad se bacamo u neki projekt – sve što radimo, baziramo na istraživanju i analizi. Ne lutamo i nabadamo.

HAUS: I što vam je analiza pokazala?

GEBER: Da muzeji kakvi su bili u inicijalnom obliku, nisu rađeni na način da usmjeravaju putovanje posjetitelja kroz prostor, nisu ih vodili. Ljudi su u velikoj mjeri bili prepušteni sami sebi, a to je značilo da su njihovi doživljaji varirali. Jer, muzej kao takav nije kontrolirao narativ. Kada to pretvoriš u sam prostor, postane jasno da su ti muzeji građeni vrlo arhitektonski, a ne kao putovanje kroz emociju. A zapravo, mi na koncu svega prodajemo emociju.

I to je bio taj veliki switch koji je proizašao iz istraživanja – da muzej nije proizvod, već je doživljaj proizvod. Muzej je samo jedan od alata. Može zvučiti banalno, ali to je vrlo velika razlika u razmišljanju. Odjednom više ne razmišljaš o tome kako si taj prostor isprojektirao, nego kako će ga čovjek koji se kroz njega kreće doživjeti.

Kad to pretočiš u funkcionalno, dakle u neku klasičnu prostornu organizaciju, to prestaje biti samo lijepi prostor s eksponatima, nego postaje jedna zmija koja ide kroz muzej, koja te pažljivo vodi, donosi iznenađenja, stvara međusobne interakcije i interakcije s eksponatima, pažljivo kombinira razine doživljaja, stvara emocije… A to je ono što je najbitnije.

HAUS: I, kako je to završilo?

GEBER: Koncept koji smo tada stvorili, a koji se posljednje tri godine integrira u svaki novi Muzej Iluzija koji se otvara u svijetu – a otvara ih se 15-ak godišnje – svakodnevno nam pokazuje i dokazuje da funkcionira. Danas vidimo golemu razliku po svim parametrima; po vremenu zadržavanja, po količini i načinu interakcije i po doživljaju koji ljudi na kraju imaju. A taj je dio najljepše gledati. Vidjeti, recimo, dvoje 70 i nešto godišnjaka koji se zabavljaju kao djeca, smiju i istinski zajedno uživaju. Super je stvarati taj osjećaj.

HAUS: Važan vam je osjećaj koji stvarate prostorom?

GEBER: Najvažniji. I u Brigadi i u Muzeju Iluzija svakom projektu pristupamo na isti način. Ključna nam je interakcija ljudi i prostora, a to znači da moramo razumjeti tko su ljudi za koje stvaramo taj prostor. Dakle, krećemo od ljudi, ne od nekog briefa. Mnogi arhitekti danas još uvijek ne gledaju prostor kroz emociju, i to ne samo kod nas.

Čitao sam nedavno knjigu koja to odlično pokazuje; ‘The Emotional Power of Space’, autora Ila Bêka i Louise Lemoine. U njoj, između ostalog, razgovaraju s nekima od najboljih svjetskih arhitekata te ih pitaju o emocijama u arhitekturi. Kod većine njih ti vidiš da zapravo rijetko istinski razmišljaju o osjećajima koje stvara ta arhitektura koju oni stvaraju. Oni svakako razmišljaju o volumenu, proporcijama, svjetlu, odnosima u prostoru… No o emocijama? Rijetko ili nikako.

A meni je zapravo osjećaj najbitniji. Vrlo posloženim i već uhodanim procesima i metodama, koje smo moj tim i ja razvijali godinama, danas stvaramo prostore u kojima znamo da će se ljudi kojima su namijenjeni osjećati dobro, ugodno, inspirirano. No, trebalo je doći do toga…

HAUS: Kada i kako ste došli do toga?

GEBER: Mindset mi se možda najviše promijenio prije 15-ak godina, u periodu koji me u konačnici i doveo do toga da otvorim Brigadu. Prije toga sam sve radio po PS-u; diplomirao, radio u klasičnim arhitektonskim biroima, na klasičan način kojem te uče na faksu. No, čak ni kroz faks, nakon diplome, pa ni na prvim poslovima, nešto mi nije sjedalo kako je trebalo – cijela ta kultura stvaranja arhitekata-bogova koji laicima daruju svoje božansko znanje i stvaraju monumentalne prostore, urbanizam, gradove, trgove, zgrade, škole, aerodrome…

Nikad se nisam tako osjećao, nikad mi se to nije sviđalo, čak nisam bio siguran da želim stvarati nešto tako vječno poput zgrada koje stoje gotovo zauvijek, dok ih eventualno ne sruše potres ili rat. No, iako sam tada sve više osjećao što ne želim i što mi se ne sviđa, još uvijek nisam znao što zapravo želim, kakvu arhitekturu želim stvarati i na koji način. Igrom slučaja, tada negdje sam otišao na studijsko putovanje u Japan.

HAUS: Što se dogodilo u Japanu?

GEBER: Vjerojatno sam to ispričao već 100 puta, ali taj famozni Japan mi je zaista promijenio život. Počeo sam učiti od ljudi kojima sam, kao fol, ja došao pomoći. Vidio sam prostore koje su država i arhitekti stvarali školski savršeno, ali ljudima koji su ih trebali koristiti naprosto nisu bili dobri. Falilo im je ono nešto, nisu se tamo osjećali dobro. Pa su sami na nekoj maloj parceli izgradili svoj društveni centar, doslovno od par kontejnera. I nisu izgledali bogzna kako; kako bi arhitekti rekli – narodska arhitektura. Ali ta narodska arhitektura bila je ta koja je na kraju zaživjela, koja im je pružila to što im je trebalo, u čemu su se osjećali dobro.

I onda sam počeo zbilja sve propitkivati, učiti, gledati, promatrati, istraživati. Jer, za koga radimo arhitekturu? Za sebe, kako bismo sami sebi dizali spomenike, ili za ljude kojima je namijenjena? Tada su polako i počeli izlaziti stručni tekstovi i knjige o bihevioralnom pristupu prostoru. Počeo sam sve više shvaćati da moram upoznati i razumjeti ljude za koje stvaram – što im treba, kako se ponašaju, kako žive, što čine intuitivno, kakve su im navike… I onda sve to uzeti i stvoriti prostor koji je kreiran baš za njih; u kojem će se osjećati dobro, ugodno, inspirirano.

I tako je krenula Brigada, kroz koju smo počeli razvijati niz alata; od istraživanja, upitnika, radionica… Puno smo učili, čitali, bio je to niz pokušaja i pogrešaka iz kojih smo učili. Srećom, Brigada je tada pokrenuta s Bruketom i Žinićem, koji su radili slične stvari. Sve kroz analizu i strategije. Uz njih sam naučio strašno puno. Danas, 15 godina kasnije, super mi je kad vidim da sve te metode koje smo tada razvili funkcioniraju, prostori koji smo stvorili još uvijek svojim ljudima pružaju točno to što trebaju.

HAUS: Sjećate li se svog prvog projekta?

GEBER: Uf, sjećam li se… Bio je to jedan mali dućan s eteričnim uljima i kozmetikom, u Gajevoj u Zagrebu. Tek sam izašao s faksa i sve sam radio onako kako sam mislio da treba, onak – arhitektonski. Ovako sam si ja to zamislio – tu će biti kul zid s policama koje, kao, iz njega izlaze, tu fotografska galerija koja će se mijenjati s novim fotkama, tu furnir pa neka svjetla… Tap-tap-tap: savršeno. Sve je bilo jako estetizirano, kul, čak je izašlo po raznim medijima. Dakle, sve kako sam mislio da jedan novi, fora dućan treba izgledati.

HAUS: Ali?

GEBER: Ali, dućan nije prodavao. Nije radio kako je trebao. Sve je bilo lijepo i krasno, ali poanta dućana je da radi i prodaje, da zaradi za vlasnika, da zaradi za plaće zaposlenika. A ovaj to nije uspijevao. I nije mi bilo jasno. Kako sad to? Sigurno nije stvar u meni i mom uređenju, pa ja sam napravio lijep dućan, svi kažu da je lijep. Sigurno je problem u njima, u proizvodu, u marketingu, u cijenama… Ali, onda me počelo kopkati – što ako je stvar u mom uređenju? Što ako sam ja zeznuo?

Pa sam otišao raditi u taj isti dućan, postao sam prodavač da probam skužiti u čemu je stvar. I tad mi se zapravo dogodio taj switch, potpuni preokret u načinu na koji promatram i pristupam arhitekturi. Radeći u dućanu, konačno sam shvatio što je bio problem – bio je predizajniran. Ljudi su ulazili, divili se, ali nisu ništa dirali, nisu kupovali. Ubrzo sam napravio mali eksperiment; stavio sam otvorenu kutiju s robom nasred pulta, kao da je upravo stigla. I ljudi su počeli vaditi i kupovati iz te kutije, jer im je to bilo prirodnije nego dotaknuti tri bočice koje su savršeno, ortogonalno posložene na ultra dizajniranoj polici.

Jer, sve je bilo kako je trebalo biti, ali ništa od toga ljudima nije bilo intuitivno. Nisu se osjećali ugodno. I onda sam rekao, gle – idemo vidjeti što možemo napraviti. Kad smo sve to presložili, odjednom je krenulo nabolje.

I tad sam konačno shvatio – aha, ja ne radim za sebe, ni za fotografije koje će možda izaći u nekom mediju. Radim isključivo za ljude; za one koji će ući kupiti u taj prostor i za one kojima je taj prostor sredstvo preživljavanja. Koji su vjerojatno sve što imaju investirali u njega i on sad mora uspjeti, inače zaposlenici dobivaju otkaze, a mjesta propadaju. A to je ogromna odgovornost i moraš je biti svjestan u svakom trenutku. Tada negdje dogodio se i taj Japan i stvari su mi polako počele sjedati na mjesto. Ubrzo nakon toga, dogodila se Brigada…

HAUS: Je li s Brigadom sve postalo lakše, ljepše?

GEBER: Ma je vraga. Trebalo je puno pokušaja i pogrešaka da dođemo do ovoga gdje smo danas. Iskreno, nitko me nikad nije naučio kako voditi posao. Ja znam projektirati, ali voditi posao? Trebale su mi godine i godine padanja u najgore ponore da naučim sve što moram, da bismo na kraju uspjeli. 

HAUS: Jeste li ikad htjeli odustati?

GEBER: O da. Bilo je nekoliko faza kad sam htio sve zatvoriti, kad sam bio danima od toga da jednostavno odustanem. Ali onda nekako iz svega toga učiš. Pa još učiš, učiš, učiš. I imaš, srećom, pametne ljude oko sebe koje pitaš. Aha, kako ste vi ovo uspjeli? Pa slušaš. Onda pročitaš neku dobru knjigu koju ti neko preporuči pa vidiš  – može i drugačije. I kroz cijeli proces samo opet učiš. Nas je u jednom trenutku u Brigadi bilo 20, a ja nisam imao pojma kako menadžerirati takvu firmu. Davao sam sve od sebe, ali točno znam gdje sam griješio.

HAUS: Gdje?

GEBER: Mislio sam da jednostavno moramo uspjeti ako mi je tim sastavljen od vrhunskih individualaca. I je, bitno je imati najbolje. Ali još bitnije je da taj tim zbilja funkcionira kao tim. Tek tada stvari počnu funkcionirati.

HAUS: Koliko vas je danas u Brigadi?

GEBER: Dvanaest. Uvijek dvanaest. I to je bila golema razlika. Kad me pitaju koji nam je plan oko rasta, kažem – plan je da ne rastemo. Postoji cijeli pokret koji se zove ‘degrowth’; jer ne moraš nužno rasti da bi bio uspješan. Recimo, meni je danas fokus moje dijete. Želim doći miran na posao i vratiti se miran s posla, skupiti malog u vrtiću i otići s njim u parkić, potpuno fokusiran na njega, a ne glave izgubljene u poslu. 

Ne želim se ubijati od posla, ne spavati od brige, da bi nas bilo 15, 20, 25 ili 30. Nas je onoliko koliko nas treba biti – 12. Ili eventualno manje, nikad više. To je jedan od razloga zašto smo, kad smo projektirali svoj novi ured, stavili 12 stolova. Da nikad ne mogu ni doći u napast i zaposliti 13. osobu. A kad nemaš više ljudi nego što možeš podnijeti, onda radiš na svemu ostalom što je bitno. Na kvaliteti, na produktivnosti, na odnosima. Sad pazimo da rastemo kroz ove gabarite koje imamo.

Imamo sustav koji funkcionira, u kojem su svi seniori u firmi zapravo project menadžeri i vode projekte. Svi i dalje stvaramo i kreiramo zajedno, ali svatko ima potpunu odgovornost nad svojim projektom. A to preuzimanje odgovornosti je možda najveći skok koji smo napravili. Nije kao u klasičnom studiju – ovo je glavni arhitekt, oko njega su crtači. Imamo sustav empowermenta, o kojem sam puno opet čitao i učio, nisam ga ja osmislio niti sam otkrio toplu vodu, ali kod nas je učinio čuda. Tranzicija je trajala duže vrijeme, ali Brigada prije pet godina i Brigada danas – to je neka skroz druga firma. 

HAUS: Kad ste odlučili da se Brigada treba mijenjati?

GEBER: Nakon covida. Covid mi je bio jedan veliki reality check. Imali smo užasno puno vremena, naravno kao i svi; u tjedan dana smo izgubili skoro sve projekte. Ostao nam je jedan koji naravno nije mogao hraniti firmu od 18 ljudi, ali smo srećom imali dovoljno stabilno poslovanje da nas ta kriza ne ubije, već da iskoristimo to vrijeme, stanemo na loptu i vidimo što i kako dalje. Znao sam da se kad jednom covid prođe, ne želim vratiti na staro, da moramo ići novim putem.

Jedan od prvih poteza bilo je da otkupim nazad drugu polovicu firme, dakle da vratim Brigadu u stopostotno vlasništvo. Naprosto nam je  trebala veća financijska i strateška sloboda za promjene koje smo htjeli uvesti. Zatim smo krenuli u traženje novog ureda, što nam je također bilo presudno. Trebali smo prostor u kojem ćemo se osjećati dobro, kreativno, koji će biti naš. Kad smo to konačno našli, to je bilo to. Znali smo točno što želimo i tako smo ga uredili.

Zatim smo krenuli u reorganizaciju tima, novu vrstu strukture koja je potom sve promijenila. Više od godine je trajala borba, učenje, ozbiljna tranzicija. Ali evo, posljednje tri godine naš put ide onako kako treba ići. Imamo uspone i padove, ali ih očekujemo i znamo se nositi s njima. Funkcioniramo kao tim. I zato je sve to bilo nužno. Najteže je pogledati sebe u oči i reći – ovo nije dobro, ne radiš dobro. Ali kad to napraviš, promjena može biti spasonosna. 

HAUS: Jeste li u tom procesu pitali i suradnike što misle, u čemu griješite?

GEBER: Jesam. I svi su rekli isto – u načinu komunikacije. Moj način komunikacije nije bio dobar. Danas znam da ponekad nisam bio dobar šef. No, trebao sam to čuti. To ti je taj ego koji u nekom trenutku moraš pregristi i reći – OK, ne radim dobro. Mogu li bolje? Bez obzira što sam se ja svaki put kad bi izbila tenzija u uredu osjećao jadno, dugo nisam znao kako to promijeniti. Dok nisam počeo raditi na sebi. To je bilo nužno. I to ozbiljno raditi na sebi kroz razgovor sa ljudima koji su stručniji ili iskusniji od tebe, bilo da su iskusni kolege u poslovnom svijetu ili kroz psihološku terapiju. Mislim da sam uspio dobar dio toga promijeniti, barem se iskreno nadam. Ako ništa drugo, više nema onih teških scena i definitivno razmislim dva puta prije reagiranja.

HAUS: Koji vam je najdraži projekt?

GEBER: Imam ih dosta, ali ima jedan zbog kojeg mi se još uvijek pojavi knedla u grlu kad pričam o njemu. To je zapravo bio neki početak toga što danas radimo za Muzej Iluzija, a to je to stvaranje emocije. Za 133. rođendan Croatia osiguranja pretvorili smo tunel Grič u putovanje kroz hrvatsku povijest, ali ljudi su mogli sudjelovati u izložbi tako što su uploadali svoju i obiteljsku povijest, a mi bismo je onda prikazali u tunelu.

Bilo je puno emotivnih, osobnih priča. Jedna prijateljica je dovela svog dedu koji je u 70-ima bio boksački prvak. Prije toga je poslala njegove fotografije, tako da kad su došli, već su se vrtjele u tunelu. Kad je to vidio, rasplakao se. Nije mogao prestati plakati, na kraju je cijela obitelj plakala, a onda i mi svi skupa s njima. Bilo je zbilja predivno. Bila je i jedna baka koja je pokazivala svojim unucima gdje se skrivala u tom istom tunelu za vrijeme Drugog svjetskog rata… I opet su svi plakali. To su ti trenucima u kojima shvatiš – to je to. Zato to radiš, za emociju.

HAUS: Koji vam je najdraži prostor koji ste uredili?

GEBER: Naš ured. Bez lažne skromnosti, Brigadin sadašnji ured je najbolja stvar koju sam ikad napravio. Ne najljepša, ne monumentalna, ali za moj tim i mene najbolja. Jer smo ga radili baš za nas; vodeći se isključivo onime što treba nama kao timu, prilagođeno tome kako radimo, kako funkcioniramo, što nas inspirira i kako se osjećamo. Okej, tu je i jedna posve besmislena soba, socijalistička s jugoslavenskim dizajnerskim namještajem koji skupljam, a koja ne služi apsolutno ničemu – ali me veseli.

No, sve ostalo radili smo za nas, i to kroz analize koje koristimo u svakom drugom projektu. Znali smo što želimo, što trebamo i stvorili točno to; ugodni mikroambijent kakav nikad prije nismo imali. Sa zelenom terasom na kojoj se osjećaš kao da si došao na nečiju vikendicu, s kuhinjom u kojoj svi kuhamo i velikim zajedničkim stolom oko kojeg se okupljamo… I onih egzaktno 12 radnih stolova, da ne stane trinaesti… Inače, prilično me razveselilo kad sam nedavno u jednoj knjizi vidio kroki kako je Le Corbusier 1938. godine zamišljao ured budućnosti. E pa, to je doslovno Brigadin ured!

HAUS: Na koji način?

GEBER: Ma čitao sam nedavno jako dobru knjigu; ‘Cubed: A Secret History of the Workplace’ autora Nikila Savala. U njoj detaljno obrađuje transformaciju uredskih prostora od samih početaka. Recimo, prvi ured ikad bilo je računovodstvo koje je složeno unutar tvornice, a stvoreno je u trenutku kad uopće nije postojalo neko radno mjesto koje nije bilo u proizvodnji. Dakle, tek se počeo razvijati neki pojam o tome da netko nešto radi, a da pritom ne proizvodi nešto opipljivo. Stvarno užasno zanimljivo.

U svakom slučaju, ima jedan dio u kojem je prikazan Le Corbusierov kroki ureda budućnosti. I zaista, Brigadin ured je gotovo copy paste tog ureda bez da smo znali za njega. Dakle, tu je velika staklena stijena, tu je priroda, ovdje stoje stolovi – dapače isti broj stolova, ovdje su ormari… Totalni hit. Slao sam to svima mojima, kao – gle, 80 godina kasnije smo kroz sve što smo naučili stvorili Le Corbusierov idealan ured budućnosti. Umrli smo od smijeha, ali je i bio lijep osjećaj.

HAUS: Kako izgledaju te vaše analize i istraživanja?

GEBER: Pa, imamo više metoda. Recimo, kad projektiramo neki novi dućan, bitno nam je da istraživanje radimo u postojećoj trgovini. U njoj smo par dana, pratimo ljude i pritom ne postojimo. Dakle, gledamo ponašanje kupaca i prodavača, pratimo kako se intuitivno ponašaju, bilježimo svaki detalj. Aha, tu skreću lijevo. Zašto? Tu zastanu. Zašto? Ovo komentiraju. Zašto? Slušamo i zapisujemo sve u svoje formulare, a posebno obraćamo pozornost na male, iskrene komentare koji nam često otkrivaju najviše.

Ili kad, recimo, radimo ured, tada držimo radionice. Tu, recimo, ako je to moguće, prvo radimo analizu u starom uredu. Pratimo koliko se ljudi zadržavaju po pojedinim sobama, kakva je interakcija, gdje se što događa, gdje je gužva, gdje nije… Dakle, dobijemo neki uzorak i onda idemo na drugi korak, a to je radionica na kojoj skupljamo još detaljnije informacije.

Pritom, ta radionica se ne radi isključivo s upravom, nego s ljudima koji će zaista koristiti taj prostor. Kroz nju, koristeći neke zapravo vrlo jednostavne alate, dobivamo grupno razmišljanje o tome što žele, što im nije dobro, što im je jako dobro, koje su im potrebe. Kroz sve te informacije dolazimo to tipa ureda koji najviše odgovara njima kao kolektivu. Dolazimo do prostora u kojem se osjećaju svoji, ugodno. A to je zbilja bitno, jer taj prostor im je drugi dom, mjesto u kojem provode osam i više sati dnevno, u kojem bi trebali biti kreativni. On im mora vratiti puno više od lijepo pobojanih zidova, fora namještaja i super podiznih stolova.

HAUS: Zašto ne radite privatne stanove i kuće, već samo poslovne prostore?

GEBER: Radimo, ali ne često i nikad ne idemo u javnost s njima, jer je to nešto vrlo intimno. Mi ne radimo kuće koje su za slikanje, nego su dom za ljude koji će provesti život u njima. A da bismo to mogli, to uglavnom moraju biti ljudi koje već dobro poznajemo, znamo njihove navike i potrebe.

E sad, hoće li u taj stan kasnije doći ljubičasti kauč ili makrame s ciklamama, meni je potpuno svejedno. Ako se vi osjećate ugodno s makrameom i ljubičastim kaučem, dapače. Ja u tom stanu neću živjeti, to nije moj dom. Ja mogu napraviti stan kako bih ja volio da izgleda, ali to ne radim. Ne radimo dekorativne fotogenične interijere, nego domove za ljude. Slažemo li se sa svime? Ne. Moramo li se složiti sa svime? Apsolutno ne.

HAUS: Neki arhitekti su po tom pitanju puno militantniji…

GEBER: Takvi arhitekti rade za ljude koji žele umjetničko djelo. I to je OK, ako pristanu na to da im je životni prostor umjetničko djelo koje je potencijalno nefleksibilno. Ali život je nešto drugo. Recimo, mene su sto puta zvali mogu li snimiti moj stan, jer kao – ja sam dizajner. I uvijek im kažem – razočarat ćete se. Moj životni prostor ima jako malo dizajna u sebi. Ima neke stvari koje su meni bitne, poput nonićevih socijalističkih pločica iz 70-ih, jer je to dom u kojem sam ja odrastao. Te grozne pločice mi znače nešto. Nemam puno dizajna, ali imam svoj dom. Osjećam se ugodno u njemu. I to mislim da svatko treba imati.

HAUS: Za kraj, što biste voljeli postići s Muzejom Iluzija, što bi bila neka ultimativna pobjeda?

GEBER: Hm, zapravo ultimativnu pobjedu već imam. Prvi muzej koji smo radili po novom konceptu bio je u Kopenhagenu, nakon njega Saint Louis u SAD-u, nakon njega svaki idući. Prije mjesec dana radili smo istraživanje kako bismo vidjeli funkcionira li taj koncept kako smo se nadali. I da, funkcionira. Sve što smo očekivali dobiti novim konceptom, zbilja se događa – od vremena zadržavanja, preko načina interakcije do onog što mi je najljepše gledati – te lude sreće i zabave koju vidim na ljudima.

Ali, ako ćemo baš iskreno, moja ultimativna pobjeda bi bila da imamo muzej na svih sedam kontinenata. To mi je tajni master plan. Sad ćemo biti na šest do kraja godine, a onda ostaje još Antarktika. Evo, to mi je ultimativni cilj – da budemo muzej koji je na svih sedam kontinenata. Zvuči ludo, ali nije neizvedivo.