Dala sam sestri, scenografkinji, da mi preuredi terasu

Oprostila sam se od svoje iluzije o terasi s koje puca pogled na Zagreb i kupila stan s čudnom izbicom s koje jedino puca pogled na tri metra visoke zidove. I nebo, ako zurite uvis. No, ja sam u toj izbi ponovno vidjela naša jutra, doručke, ručkove i prijatelje. Samo mi je trebala mala pomoć

Žudim za terasom otkad znam za sebe. Onom pravom velikom, koja gleda na cijeli grad.

Najbliže tome došla sam prije par godina kad sam bila u najmu. Zagreb je taman pogodio potres, naš stari stan u prastaroj, klimavoj zgradi ionako je postao premali za kćer i mene pa sam – dok sam grozničavo pokušavala pronaći i kupiti neki veći i sigurniji – unajmila 60 kvadrata na šestom katu u Kačićevoj ulici, s terasicom s koje se pružao spektakularan pogled.

Maša i ja smo obožavale jutra i sutone na toj terasi; tamo smo dvije godine doručkovale, ručale, čitale, brbljale, ugošćivale svaka svoje prijatelje…

Čudna terasa koja odbija kupce

Dok konačno jedan dan nisam pronašla stan koji ćemo kupiti. I koji je također imao terasu, samo ne onakvu kakvu sam si oduvijek željela.

U to proljeće 2022. došetala sam do betonske zgradurine malo iznad Britanca; na stepenicama me dočekala nasmijana agentica i uvela u stan na prvom katu. Prošle smo sve prostorije, izbiflala mi je sve detalje o nekretnini i zgradi, a onda me, prije izlaska na terasu, nježno upozorila:

“Imajte na umu da je malo neobična. Većinu ljudi to odmah odbije. Prijašnji vlasnik odlučio je zatvoriti izlaz iz sobe pa je sada jedini izlaz ovaj mali prolaz, iz kupaonice. A i prilično je zatrpana…”

Jedini izlaz je iz kupaonice

Prošle smo kroz kupaonicu, kroz čudan, uski, zakrivljeni prolaz i ružna PVC vrata pa zakoračile na neuglednu, prljavožutu, klaustrofobičnu lođu zatvorenu sa svih strana visokim zidovima.

Zgrada se, naime, sa stražnje strane naslanja na brdašce, pa je lođa praktički ukopana, iako se stan nalazi na prvom katu. Prijašnji vlasnik, osim što je zazidao staklenu stijenu koja je nekad iz sobe vodila na terasu, na njoj je napravio i ljetnu kuhinju, a oko nje neku grozomornu konstrukciju. Nju su desetljećima koristili kao ostavu, unutra je bilo svega; stari šparet, razmontirani kreveti i ormari, vilice, čaše, plastika, strgani saugeri… Sve je, umjesto na krupnom otpadu, godinama slagano tamo.

Bilo je grozno, ali – potencijalno – bilo je predivno. Jer, jedna stvar koju je dobro imati kad već nemate bogznakakav budžet kad kupujete stan jest – mašta. Puno mašte.

Tužna priča o renoviranju bez novca

Te sekunde oprostila sam se od svoje iluzije o terasi s koje puca pogled na Zagreb i kupila stan s tom čudnom izbicom s koje jedino puca pogled na tri metra visoke zidove. I nebo, ako zurite uvis.

No, ja sam u toj izbi ponovno vidjela naša jutra, doručke, ručkove i prijatelje. Samo mi je za sve to trebalo malo pomoći i vremena, jer novca više nisam imala.

Oni koji su već čitali moju tužnu priču o kuhinji :), znaju da mi nakon kupnje stana nije ostalo gotovo ništa love za renovaciju. A to se odnosi i na terasu; naprosto nisam mogla puno. Odnosno, nisam mogla skupo. Ništa (zasad) od vraćanja staklene stijene, uklanjanja grozomornih malih prozora s rešetkama, stavljanja novih podova na lođu ili skupih komada namještaja. Samo – mašta. I pomoć ljudi koji vas vole.

Moja sestra, luda scenografkinja

Nakon što sam se prvih šest mjeseci pravila da vanjski prostor (još uvijek natrpan onim stvarima bivših vlasnika) ne postoji, konačno smo ga nekako raščistili. Dovoljno da, s djelomično pofarbanim zidovima, dvije fotelje na ljuljanje s Ikeinog Kakvo je – takvo je (inače su po 65 eura, ja sam ih platila 30), stolićem i suncobranom postane donekle upotrebljiv prostor. Još uvijek vas nije baš mamio da tamo provodite sate, ali za jutarnju kavu, sadnju biljaka i povremenu partiju remija bilo je sasvim OK.

No, dvije godine kasnije – kad sam se konačno morala pomiriti s činjenicom da neću tako brzo raditi staklenu stijenu i da nema smisla ostaviti potencijalno čaroban prostor u tom osrednjem stanju – došlo je vrijeme za renovaciju. Renovaciju koja ne košta bogatstvo.

I tu dolazimo do moje sestre; Ive Rodić Novak. Žena je, srećom luda scenografkinja i živi za to da joj netko uvali neki neugledan prostor koji će, najčešće u malo vremena i za malo novca, transformirati u čudo. U nekoliko dana tu otužnu, žućkastu i neprivlačnu izbu transformirala je u punokrvnu terasu; uzbudljivu, lijepu, primamljivu.

Naša nova terasa za 250 eura

Moju želju za luđački kričavo rozim zidovima nježno je prizemljila i ofarbala ih u normalniju, ugodniju nijansu. Problem sunca, koje u prijepodnevnim satima od tog poluzatvorenog prostora stvara kotao koji ubija svaku biljku, riješila je predivnom tendom koju je sama osmislila, izradila i, uz pomoć svemogućeg prijatelja Mislava postavila.

Ružne crveno smeđe pločice na podu prefarbala je u ove crno bijele kocke, a iz svog skladišta dovukla staru ploču za stol koju je postavila na željezno postolje koje je nekad pripadalo nečem desetom. S raznih krupnih otpada po gradu dovukla je košare, police i drvene kutije u koje smo presadili biljke, pa cijelu stvar upotpunila onim mojim foteljama iz Ikee i još nekim detaljima koje sam skupljala kroz godine; stolcima, stolićima, lampicama…

Naša nova terasa koštala je oko 250 eura. Toliko su, naime, koštale boje (za zidove i za pločice), kistovi, sajle za tendu i još neki detalji. Za tih 250 eura Maša i ja smo ponovno dobile svoju terasu. Možda ne onakvu o kakvoj sam maštala, ali morate priznati – svejedno je divna ❤️

A sad, ako vas zanima, mali hodogram kroz transformaciju naše terase:

1. Počelo je s farbanjem zidova. U rozo

Kad sam počela razmišljati o bojama za terasu, prošla sam more opcija. Jedna od njih je bila da ovaj ofucani žuti zid, koji je ostao nakon uklanjanja ljetne kuhinje i spremišta, prefarbam u kričavo rozu. Tu ideju smo neko vrijeme nabacivali, prilagođavali i na kraju završili na farbanju svih zidova – ali u neku umjereniju nijansu.

Iva mi je ponudila par opcija, uvjeravajući me da ću poludjeti s kričavo rozom (vjerojatno je u pravu) i na kraju smo, bez previše kompliciranja, završili na ovoj. Koristili smo akrilnu fasadnu boju koju su nam izmiksali u dućanu; za tih cca 35 kvadrata zidova kupili smo 6 litara i platili ih 60-ak eura, s tim da je ostalo nešto manje od pola boje. Farbanje je prošlo prilično jednostavno, trajalo je dva dana (svaki dan po jedna ruka), osim što je struktura fasade reljefna pa je bilo malo naporno popuniti sve rupice farbom.

2. Iva je napravila pomičnu tendu

Jedan od problema moje terase je taj da se prijepodne pretvori u krušnu peć. Doslovno. Oko devet je obasja sunce i ne miče se do nekih dvanaest, što samo po sebi naravno ne bi bio nikakav problem da ovi visoki zidovi kojima je okružena ne stvore neku čudnu atmosferu koja ubija sve u sebi. Volim biljke, doma ih imam gomilu, polako sam ih počela gomilati i na terasi, dok nisam shvatila da se dio njih tamo doslovno sprži. Dio sam ih maknula, dio u tim najosjetljivijim satima pokušavala zaštititi suncobranom. A onda je Iva smislila kako napraviti tendu koju ću moći otvarati i zatvarati kako mi paše.

Iz svog je skladišta, u kojem je kroz godine rada u scenografiji skupila nepreglednu količinu namještaja, dodataka, materijala i, zapravo, svega što si čovjek može zamisliti, izvukla staru Ikeinu tkaninu za šivanje stolnjaka, zavjesa ili čega već. “Bolje da je vodopropusna, da se ne strovali pod težinom kiše”, objasnila mi je kad sam je pitala zašto ne koristimo neki materijal koji je vodootporan.

S obzirom na to da ni jedna od nas nema pojma o šivanju na mašini, frendici Stelli je uvalila da napravi porube na duplom sloju tkanine. Kroz tendu je trebalo provući sajlu koja će je držati, pa su nam trebale i rupe, odnosno alkice. Jednostavniji alat nije upalio, pa nam je trebala ručna preša ili knaker. Njega je Iva posudila od Ane i Mislava, svojih starih prijatelja koji imaju sav alat ovog svijeta i rukama rade čuda. Nakon što smo se nekoliko puta izmijenile na knakeru, tenda je bila spremna za montiranje.

3. Postavili smo tendu

Montiranje tende bio je mrvicu zeznutiji korak od svih ostalih. Ne zato što je kompliciran ili težak, već naprosto zato što se čini dosta bitnim savršeno učvrstiti napetu sajlu, kako ne bi izletjela i nekome izbila oko. Dakle, taj detalj ne želite zeznuti. Tu nam je opet uletio Mislav. Čovjek je došao s nekom zvjerskom bušilicom, izbušio četiri rupe u betonskom zidu i zašarafio zatvorene kukice, nakon čega smo kroz materijal provukli sajlu i španerima je spojili na kukice.

I to je to, tenda je bila spremna; možemo je gurnuti na početak terase ako je ne želimo ili povući cijelom duljinom ako nam smeta sunce. Na kraju je koštala oko 20 eura (kuke 5 eura, tiple euro, španeri 14 eura), ali bila bi nešto skuplja da Iva već nije imala materijal i alkice i da nije frendu Jakovu iz radione maznula sajlu.

4. Prefarbali smo podne pločice, prvo u bijelo

Oko boje i uzorka podnih pločica malo smo se natezale. Ja sam htjela crno-bijele kocke, Iva je nudila druge dvije mogućnosti. Jedna je bila da pločice ostanu u originalu, jer u kombinaciji s rozim zidovima više uopće nisu izgledale loše, a druga da uz pomoć šablone napravi neke motive, da budu malo zanimljivije. Iako sam htjela pravu pravcatu transformaciju terase, zbog čega nefarbanje pločica nije bila opcija, svejedno mi se prtljanje sa šablonama i motivima činilo pretjerano. Na kraju je odustala i otišla po bijelu i crnu boju.

Budući da je presudno da pod na terasi – gdje stalno povlačimo fotelje, biljke i željezne stolce – bude otporan na habanje i vremenske uvjete, odabrala je boju na bazi poliuretana. Prvo je nanijela epoxy primer pa prvi sloj bijele boje, a ja sam popodne nanijela drugi (mali savjet: ako ćete ikad farbati istom vrstom boje, nemojte je kao ja ostaviti da se predugo suši između dvije ruke. Naime, to malo smjese što je ostalo je koaguliralo, pa su tijekom farbanja komadići s valjka letjeli po cijeloj terasi. Iva je bila bijesna :).

5. Onda je Iva napravila crne kocke

Kad se bijela boja osušila, na redu su bile crne kocke. Da bi bile uredne, Iva je prvo zalijepila pik traku uzduž svih fugi pa se bacila na bojanje. Precizno je prefarbala svaku drugu pločicu, pazeći da ne pređe traku, kombinirajući kist i mali valjak. Za manje od sat vremena bila je gotova, a do navečer pod je bio suh.

Otad je prošlo mjesec dana, i boja se zasad drži dosta spektakularno. Jedini nedostatak je što se sada, za razliku od prije kad su pločice bile smeđe, vidi kad su prljave – što je često jer stalno rasipam zemlju, leti prašina, prolijevam…, ali isplati se. Inače, primer, boju za pločice i katalizator s kojim se boja miješa, platili smo oko 80 eura; za to smo dobili 2 litre primera, 3 litre boje i oko dvije litre katalizatora, što je bilo taman za cca 13 kvadrata pločica.

6. Presadili smo biljke

Oni koji me znaju, znaju da sam s godinama počela gomilati biljke. Nekad uspješno, nekad manje uspješno, uvijek svjesna da imam još puno toga za učiti. Kad sam donekle opremila i pripitomila interijer, stidljivo sam počela nabavljati bilje za eksterijer. No, razbacala sam se tek kad je ideja o novoj terasi postala stvarnost. Osim biljaka koje sam već imala, a koje sam odlučila presaditi da malo živnu, nabavila sam i neke nove.

Lavande mi je susjeda donijela iz rasadnika u Bjelovaru. Presadili smo ih 30-ak komada; mjesec dana kasnije još su s nama i već polako divljaju. Iva je za 10 eura od poznanika kupila mali bambus koji je podemonio čim smo ga presadili; sad već ima preko 3 metra. Nažicale smo i neki višak paradajza od ekipe iz Vesele motike; posadile smo ih u golemu drvenu kutiju (još jedna stvar koju je Iva dovukla iz spremišta). Otada su se žustro razgranali, a odnedavno i počeli rađati.

Tu je i drvce koje je počelo rasti samo od sebe u tegli sa zemljom; sumnjamo da je sjeme doletjelo od golemog stabla pored kuće, a za koje Vjeko vrlo samouvjereno tvrdi da se zove gimnoklad. Kupila sam i malu lovorvišnju koja lijepo raste, dobila predivnu visilicu kojoj sam zaboravila naziv i dovukla puzavca koji je počeo rasti u vrtu iznad, odmah pored terase. Sve zajedno nije baš džungla, ali je sasvim ugodna zelena oazica.

6. Namjestili smo terasu

I konačno, namjestile smo terasu. Odnosno, Iva ju je namjestila. Poklonila mi je hrastovu ploču za stol. Neku staru bez nogu koju je imala u skladištu pa ju je stavila na neko željezno postolje koje je – pogađate – imala u skladištu. Dovukla je i drvenu policu, onu u lijevom uglu na kojoj je poslagan dio biljaka. Stolce, fotelje i još neke detalje sam imala (barem nešto), kao i lampice koje mi je Vjeko kupio još za onu staru terasu u Kačićevoj, ali ovdje izgledaju bitno bolje. I to je to; ovo je Mašina i moja nova terasa. Tu kartamo, jedemo, pijemo (neki dan podosta s frendicama) i tračamo. Uživamo.