Biologinja, mama troje djece, državni posao zamijenila malim rasadnikom na Trešnjevci

‘Baš sam neki dan, dok sam ovdje sadila, razmišljala kako je divno na dnevnoj bazi vidjeti rezultate svoga rada. Sada redovito kad nešto napravim, mogu reći: Wow, pa ovo je zbilja dobro’

Novi počeci. Potajno sanjamo o njima, rijetki od nas zbilja se usude upustiti u njih. Lana Đud jedna je od tih rijetkih. Biologinja, mama troje klinaca, donedavno žena s lagodnim poslom u državnoj firmi upravo proživljava svoj novi početak.

Stojimo u malom prostoru od 20-ak kvadrata na uglu Spinčićeve i Mandićeve na zagrebačkoj Trešnjevci, okruženi sukulentima, tulipanima, kaktusima i brojnim drugim biljkama, pažljivo posađenim u male skulpture od tegli.

Lana radi završne pripreme prije subotnjeg (današnjeg) otvorenja svog, kako ga zove, umjetničkog rasadnika ‘Diši na nos’. Nešto o čemu je dugo maštala upravo pretvara u stvarnost.

Svaki dan vidi rezultate svog rada

Posljednjih deset godina Đud je radila u Zavodu za zaštitu okoliša i prirode, veliki dio karijere na zaštiti krškog podzemlja. Zvuči lijepo, gotovo romantično. Zašto bi itko htio pobjeći od toga?

“Moj posao je bio iza kompjutera, po cijele dane. Posljednje četiri godine radila sam na Katastru speleoloških objekata Republike Hrvatske, što je važan i stvarno potreban registar. Ali, tko god nije radio u državnom aparatu, ne može znati koliko je taj sustav trom. Koliko je frustrirajuće imati ideje, želju da nešto postigneš i poboljšaš, a pred tobom su uvijek prepreke. Gomila njih. Imaš osjećaš da stalno trčiš i trčiš, da bi na kraju napravio jedan mini korak”, govori frustrirano, a onda joj se odjednom lice ozari.

“Baš sam neki dan, dok sam ovdje sadila, razmišljala kako je divno na dnevnoj bazi vidjeti rezultate svoga rada. Sada redovito kad nešto napravim, mogu reći: ‘Wow, pa ovo je zbilja dobro’. Taj osjećaj u poslu nisam imala godinama.”

Na trećem porodiljnom odlučila da će probati

Kako se uopće dogodila ideja o ovom malom mjestu nasred Trešnjevke? I po čemu je posebno? “Godinama sam maštala o nečemu svome, ali na trećem porodiljnom, prije nekih godinu dana, ta se ideja konačno rasplamsala. Prvih šest mjeseci se razvijala, drugih šest sam se bacila na realizaciju. Htjela sam spojiti dvije stvari koje volim: biljke i keramiku, odnosno umjetnost. Biljkama sam, naime, okružena oduvijek, moja obitelj je iz Koprivnice gdje sam odrasla u kući, praktički u vrtu. Moji roditelji danas žive u Zagrebu, ali i ovdje imaju mini botanički vrt. Prije nekih 12 godina počela sam se intenzivno baviti biljkama; proučavati ih, saditi, okruživati se njima… Shvatila sam da me usrećuju”, govori 37-godišnjakinja.

Ipak, Đud nije htjela običnu cvjećarnicu. “Poanta moje priče nije da ja prodajem biljke. Ja prodajem – kako ih ja volim zvati – biljne skulpture. Sve tegle u ovom prostoru su ručni rad hrvatskih umjetnika. Zasad surađujem s njih četvero i stalno tražim nove. Svi su različiti i svi imaju neki svoj stil. Pa su tako i tegle potpuno različite; od keramičkih koje rade mladi kipar Branimir Boban i keramičar Rudi Čabrijan, preko celbet tegli od cementa i papira koje radi Maja Grkinić, do balona za sukulente koje izrađuje papier mache umjetnica Adriana Tanfara“, kaže Lana.

U jednoj tegli kombinira više vrsta

Lana potom uzima svaku od tih pažljivo odabranih tegli i u njih sadi biljke. No, ideja je da to najčešće bude više vrsta u jednoj. “U male tegle stane samo jedna biljkica, ali ove veće dozvoljavaju da kombiniram više njih. Naravno, to radim pažljivo. Pazim da si odgovaraju teksturom i bojom te da mogu živjeti zajedno, odnosno da imaju iste potrebe za vlagom, svjetlom, zemljom… Što je veća tegla, to više vrsta mogu kombinirati”, objašnjava Đud.

U nekima će upariti samo trajnice, u nekima će ih kombinirati s ljetnicama pa kad ljetnice uvenu, trajnice će preuzeti cijeli prostor. No, Đud ima jednu želju. “Neki su s biljkama bolji, neki lošiji. Nekima će vjerojatno neka uvenuti, stoga bih voljela da se ljudi ovdje vraćaju sa svojim teglama, da im posadim nešto novo”, govori.

Cijene će se kretati od 40 eura za manje tegle s biljkom do 150 eura za one velike, s više njih. Ideja je da Lana s vremenom počne dolaziti i u tuđe prostore, bilo privatne ili poslovne, te tamo na licu mjesta u velikim teglama slaže efektne kombinacije.

Spasile su je tatine besplatne ruke

Dok razgovaramo, pred velikim izlogom zastaju dvije žene. Vire bojažljivo, nisu sigurne je li otvoreno. Lana odlazi do njih, objašnjava im kakvo je ovo mjesto. Žene se smiju, oduševljene su. Kao i ostale susjede u ovom tihom dijelu Trešnjevke, veseli ih da se otvara nešto lijepo. Cijeloj ulici daje malo boje i života.

Pitamo je kako je izgledalo uređenje malog prostora. Koliki je uopće budžet imala i što je unutar njega uspjela napraviti? “Posljednjih šest mjeseci trajala je realizacija svega ovoga; od tegli i biljaka, do prostora. Doma sam luđački sadila, između djece i svega ostaloga trčala u podrum i garažu gdje sam držala lukovice na hladnom da bi procvale, eksperimentirala i testirala. A onda trčala ovdje, da bismo sve uredili. Tata Josip mi je bio presudan, bez njega ovo još uvijek ne bi bilo gotovo. Radio je čuda”, smije se Lana.

Cijeli prostor uredila za 4000 eura

U prostoru, koji je u obiteljskom vlasništvu te je kroz desetljeća ili bio prazan ili tek nakratko udomljavao razne djelatnosti, nisu dirali puno, iako su ga potpuno promijenili. No, gotovo sve su restaurirali; od stolarije, do velikih polica koje su bile tamo, samo su pločice stavili nove.

“To me spasila svekrva. Zamolila je jednog gospodina koji je postavljao pločice u susjedstvu da nam dođe. No, 99 posto toga napravio je moj tata. On je tip čovjeka koji zna raditi sve i nema šanse da bih našla majstore za sve što je on napravio. Obnovio je stolariju, promijenio svu rasvjetu, sredio zidove jer su se trusili na dodir, napravio postolja za tegle, čak i izmislio i postavio sistem za papir za zamatanje…”, govori.

Budžet za cijeli prostor, a koji uključuje sve – i namještaj s Hrelića i papirologiju i atest struje i sve ostalo da prostor bude upotrebljiv, a ne samo lijep – iznosio je 4000 eura.

Zašto ime ‘Diši na nos’

Pitamo je na kraju; što su joj roditelji rekli na cijeli pothvat? Mama troje djece sa sigurnim poslom u državnoj firmi, odluči se baciti u nepoznato kako bi prodavala cvjetne skulpture…

“Malo su bili zabrinuti, ali najviše ih je mučilo ime ‘Diši na nos’. Nisu razumjeli zašto se ne zove, recimo, Cvjećarnica Lana…”, smije se Lana. A otkud uopće ime?

“Taj grafit je ispisan kod Saloona i uvijek kad bih prošla tamo na biciklu, mrtva i jedva dišući, pročitala bih ga i počela disati na nos. I uvijek bi upalilo. Ubrzo nakon što sam zamislila ovo mjesto, ta rečenica mi je došla nekako prirodno. Znala sam da želim da se tako zove…”