Adaptacija stana za 10.000 eura: radikalna, neobična, inovativna

Umjesto klasičnog rasporeda soba i hodnika, TAKK je projektirao stan kao slojevitu strukturu, nešto poput babuške ili luka koji se u slojevima guli. Ovaj koncept znači da su prostorije složene jedna unutar druge, od hladnijih do toplijih

Prošli tjedan objavljen je uži izbor za Nagradu Europske unije za suvremenu arhitekturu – Mies van der Rohe Awards 2026, u kojem su se među 40 odabranih realizacija iz cijele Europe našla i dva projekta iz Hrvatske: tržnica Gruž u Dubrovniku, studija ARP te obiteljska kuća Double Villa Bukovac u Zagrebu, projekt ureda njiric+ arhitekti.

U prestižnom izboru našao se i ’10K House’, intrigantna adaptacija stana katalonskog studija TAKK kojem ćemo se danas malo detaljnije posvetiti.

Naime, kada su arhitekti Mireia Luzárraga i Alejandro Muiño, osnivači TAKK-a, prihvatili projekt u Barceloni, suočili su se s ograničenjima koja bi za neke bila obeshrabrujuća: 50 m² stambenog prostora i budžet od 10.000 eura. No, umjesto da posegnu za standardnim rješenjima i trikovima, studio je odlučio transformirati samu logiku unutarnjeg prostora – od osnovne organizacije do termalne učinkovitosti i socijalnih odnosa.

Projekt inspiriran globalnim izazovima

Projekt 10K House (Kuća 10 tisuća) nastao je usred aktualnih globalnih izazova: energetske krize, klimatskih promjena i sve intenzivnije stambene krize u urbanim sredinama, što posebno pogađa mlađe generacije. No, TAKK tu kompleksnu pozadinu nije prihvatio kao problem, već kao polazište za inovaciju.

Studio se, naime, često bavi eksperimentalnim i konceptualnim radovima, pa se tako ovaj temelji na ranijem projektu ‘The Day After House’, koji se oslanja na slična neopterećena i slobodoumna projektna načela. Luzárraga i Muiño odlučili su tako i u 10K House unijeti spoj aktivizma i pragmatizma: arhitekturu koja ide dalje od odgovora na funkcionalne potrebe, ali aktivno potiče promjenu u načinu kako razmišljamo o životnom prostoru.

‘Kuća unutar kuće‘

Jedno od ključnih inovativnih rješenja projekta je njegova prostorna organizacija. Umjesto klasičnog rasporeda soba i hodnika, TAKK je projektirao stan kao slojevitu strukturu, nešto poput babuške (ruska lutka) ili pak luka koji se u slojevima guli. Ovaj koncept znači da su prostorije složene jedna unutar druge, od hladnijih prema vanjskim granicama do toplijih u unutrašnjosti.

Prema Luzárragi i Muiñu, takva organizacija omogućava da prostori koji zahtijevaju više topline – poput spavaćih ili boravnih zona – ostanu topli uz znatno manje energije: unutarnji slojevi izoliraju se kroz vanjske, smanjujući potrebu za aktivnim grijanjem.

“To uzrokuje da toplina koju emitiramo mi, naši kućni ljubimci ili kućanski uređaji mora proći kroz više zidova prije nego što dosegne vanjski prostor. Ako prostore kojima je potrebna veća količina topline – primjerice prostor u kojem spavamo – smjestimo u središte babuške, uviđamo da ih treba manje grijati, jer sama konfiguracija kuće pomaže u održavanju temperature. Rezultat je svojevrsni labirint koji umnaža perspektive”, objasnili su Luzárraga i Muiño.

Materijalna iskrenost i minimalizam

Jedan od radikalnijih aspekata 10K House nije samo njegova struktura, već i materijalna filozofija projekta. Umjesto da troše ograničeni budžet na tradicionalne završne obrade – poput pločica, žbuke i drugih završnih slojeva – TAKK je odlučio ostaviti tragove prethodnih prostora vidljivima: betonske površine, uzorci starog poda, tragovi demontiranih instalacija ostali su netaknuti.

Dominantni materijali postali su standardne MDF ploče i lokalno nabavljena ovčja vuna – izbor koji istovremeno drži troškove niskima i omogućava visoku razinu toplinske izolacije i vizualnog identiteta prostora. MDF ploče funkcioniraju kao glavni strukturirani elementi interijera – zidovi, ormari, pa čak i “kutije unutar prostora”, dok ovčja vuna dodaje prirodnu toplinsku barijeru.

‘Uradi sam’ gradnja

TAKK je u ovaj projekt uključio još jednu inovaciju; ‘uradi sam’ pristup. Komponente stana – zodovi, stupovi i stropovi, digitalno su izrezani CNC tehnologijom, a zatim sastavljeni na licu mjesta pomoću standardnih vijaka – bez potrebe za specijaliziranim radnicima. Arhitekti su klijentu dali upute za sastavljanje, predstavljajući stan gotovo kao modul namještaja.

Ova metoda ne samo da snižava troškove, već potiče stanare da dubinski razumiju i upravljaju svojim prostorom. To je arhitektura koja ne skriva svoje mehanizme, već ih otvara i čini pristupačnima. Projekt je predvidio i pažljivu redefiniciju tradicionalne stambene funkcije. Recimo, kuhinja se tretira kao otvoreni prostor bez rodno specifičnih očekivanja, svijetla i integrirana u ostatak prostora.

“Kuhinja se tradicionalno shvaćala kao prostor namijenjen ponajprije ženama, bilo da su vlasnice doma ili da obavljaju kućanske poslove. To je značilo da je taj prostor [povijesno] često bio potisnut u sekundarne dijelove stana, slabo osvijetljen i loše prozračen, osobito u manjim domovima. Jedan od načina borbe protiv takvog pristupa jest smještanje kuhinje u kvalitetnije, otvorene prostore, kako bi svi – neovisno o rodu – bili potaknuti preuzeti odgovornost za ovu vrstu svakodnevnih zadataka”, zaključuju arhitekti koji su ovim projektom pokazali da inovativna arhitektura ne mora biti skupa da bi bila relevantna te da i najskromniji prostor može postati poligon za ideje koje mijenjaju način razmišljanja o našem okruženju.