Vrijedni zapisi iz života i karijere žene koja je gradila Dubrovnik

‘Kad moja kćerka Milica kaže ‘Idem da ti snimim tu i tu zgradu’, ja govorim ‘Nemoj, molim te, jer je ona sad potpuno drukčija’

Za dubrovačku arhitekturu 20. stoljeća jedna od ključnih osoba bila je Olivera Bravačić. Cijenjena arhitektica zaslužna je za danas neke kultne zgrade stambene i društvene namjene, od nebodera ‘Mercedes’, preko zgrade Mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, do robne kuće Srđ. Nažalost, hrvatska arhitektura ovog je tjedna ostala bez svoje velike stručnjakinje. Bravačić, nekad jedna od ključnih osoba dubrovačkog biroa Arhitekt, preminula je 25. ožujka, u 94. godini. No, zahvaljujući ULUPUH-ovom projektu ULUPUH online, u sklopu kojeg je njihov član Marin Ivanović prije tri godine intervjuirao eminentnu arhitekticu, danas imamo vrijedan zapis o njezinom životu, karijeri, razmišljanjima i arhitekturi koju je stvarala. Uz dozvolu Hrvatske udruge likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti, Haus ga u cijelosti prenosi.

---

Arhitektica Olivera Bravačić (91) koju svi u okolini zovu Vera, živi u miru svoje kuće u starom i lijepom dijelu Dubrovnika, na poluotoku Lapadu, okružena ljetnikovcima i zelenilom. Danas je povučena od struke i ne komentira hipertrofiranu apartmansku izgradnju, urbanističke nagrde ni suvremene arhitekte, ali je njena skromnost obrnuto proporcionalna zaslugama za izgled suvremenog Dubrovnika kako se formirao nakon Drugog svjetskog rata.

Objekti koje je projektirala i na kojima je radila, bivajući skoro čitav radni vijek zaposlena kao jedan od glavnih projektanata tvrtke Arhitekt, uključuju Robnu kuću Srđ, zgradu uprave Luke Dubrovnik, stambene zgrade i nebodere u Gružu, nebodere u Lapadu (popularno zvane „Mercedesove“ zbog trokrakog zrakastog tlocrta), niz stambenih zgrada s polivalentnim trgovinskim i uslužnim sadržajima u prizemlju u Ulici Iva Vojnovića kod skretanja za bolnicu, zgradu mirovinskog i zdravstvenog osiguranja te dogradnju i modernizaciju postojeće zgrade MUP-a, poznatije kao Vila Palma, a ovo sve je tek – između ostalog.

Pružila nam se rijetka prilika razgovarati s njom o radu koji je obilježio njen život i definirao neke aspekte dubrovačke urbane matrice.

M.I.: Iz jednog intervjua me fascinirao Vaš humanistički pristup, odnosno načela koja zastupate u oblikovanju zgrada. Npr. o neboderu ‘Mercedes’ govorili ste kako ste tome pristupili sa željom da sačuvate integritet stanova i ljudi koji u njima žive i kako ste imati dozu izvjesne autokritike, s obzirom da ne volite visoke zgrade jer to u sebi nosi nešto što je u sukobu s prirodnim ambijentom.

V. B.: Logično. Ima gradova koji to podnose, ali Dubrovnik nažalost ne. Lapad je udaljeniji od stare jezgre pa se to može tolerirati, ali ne i u blizini starog grada. U današnje vrijeme se o tome manje vodi računa. Stari grad bi se morao zaštititi omotačem zelenila, da bi se kao cjelina odvojio od modernih sadržaja.

M. I.: Jesu li to Vaše mišljenje dijelili drugi projektanti?

V. B.: Radila sam u jednom relativno malom birou. Nas je bilo 14-15 sveukupno i živjeli smo kao jedna obitelj, jako smo se dobro slagali i nije bilo nikoga među nama tko je mislio drugačije. Svi smo voljeli grad i željeli smo mu dobro, a koliko smo u tome uspijevali ostaje na drugima da ocijene… Ne možete napraviti malu i neprimjetnu kuću ako je zahtjev dobiti 50-60 stanova. To mora biti veliki objekt. Poseban profesionalni izazov je kako razbiti tu monolitnu masu. Mislim da sam uspjela s četiri nebodera Mercedes u Lapadu i u Gružu s neboderima kojih je trebalo biti sedam, ali ih je izgrađeno svega pet jer se općina nije uspjela dogovoriti s vlasnicima terena.

M. I.: Iz čega je proizlazio zahtjev da se tada grade visoke zgrade? U međuvremenu je izgrađeno mnogo toga što znači da je terena tada bilo. Mogle su se graditi niske zgrade.

V. B.: Bilo je to vrijeme izrazite potrebe za stanovima jer se novi dio grada ubrzano naseljavao. Općina i Zavod za izgrađivanje Dubrovnika, koji je osnovan nakon potresa 1979. godine, bili su glavni investitori. Za njih smo pravili stambene objekte. Poslije je izgrađeno i naselje Nova Mokošica. Tu su tek nikle te ogromne zgrade, odnosno nizovi velikih zgrada. To je danas jedno još puno izgrađenije naselje. Možda je bilo nešto ideološko u toj želji da se grade velike zgrade, da se dokaže suvremeni trenutak, progres. Ja ne znam što je bilo u glavama rukovodilaca tada. Znam da su ljudi trebali stanove. I znam da su sve moje zgrade kasnije promijenjene na način da su zatvorili lođe da bi se dobilo još više prostora.

M. I.: Kad to spominjete, kako gledate na činjenicu da su se neki objekti koji ste Vi radili kasnije mijenjali? Jedan slikar teško može doživjeti da mu netko naknadno slika po slici.

V. B.: Zato kad kaže moja kćerka Milica „Idem da ti snimim tu i tu zgradu“, ja govorim „Nemoj, molim te, jer je ona sad potpuno drukčija.“ Većina stanova je zatvorila lođe koje su toliko potrebne u ovom podneblju. Smatrala sam da je to neophodno. Vrlo rijetko ćete u Dubrovniku vidjeti nekoga da sjedi i pije kavu na lođi. Možda ćete uočiti ponekog stanara koji prostire robu, to da, ali da sjedi i uživa, rijetko.

M. I.: Pozicija arhitekta u javnosti je više izložena kritici nego kod drugih stvaratelja jer svi imaju osjećaj da mogu arhitektu reći što i kako bi trebalo. Kako ste se Vi nosili prema toj, s jedne strane želji investitora, a s druge strane vlastitoj, autorskoj želji za izvedbom?

V. B.: Ja sam tu bila dosta pomirljiva. Puštala sam ljude da mijenjaju, čak sam možda i sugerirala unutrašnju preinaku kad je netko meni poznat kupio taj stan i tražio savjet. Odmah bih mu rekla „Srušite onaj zid od hodnika i proširite dnevni boravak.“ To je bilo prvo. Svatko ima vlastitu ideju svog životnog prostora… Ipak je to za cijeli život. Nažalost, kod nas nije kao u zapadnom svijetu običaj da, čim djeca pođu od kuće, ostanu roditelji i mijenjaju stan za manji, dakle nije običaj da se obitelj prilagođava. Tako da nisam bila nepopustljiva, ali da me je boljelo to što zatvaraju lođe, to jest. U prvo vrijeme su dolazili i pitali „Da li bi to bilo u redu?“, „Da li se slažete?“. Iako su u početku tražili suglasnost, poslije su zatvarali kako su sami nalazili da treba. Nisu se obazirali na izgled pročelja zgrade, već su radili nasumce, po svojoj ideji.

M. I.: Ipak, sve zgrade koje ste Vi radili, javne i stambene, još stoje i u funkciji su, nisu srušene. Je li Vam to ikakva utjeha, barem kisela?

V. B.: Nijedna mi nije srušena, da, da… Evo, sada se vrlo lako može dogoditi da će se Pelegrin Braca Fincija srušiti. Tko tu može što učiniti?! Arhitekt Božo Benić se trudi na sve moguće način da se taj hotel zadrži, ali ja sumnjam da će uspjeti jer logika kapitala je danas presudna. Taj objekt bi obavezno trebalo sačuvati za buduće generacije. Ne samo iz razloga što mi je Finci bio prijatelj, već što sam uvjerena da je napravio vrhunsko arhitektonsko rješenje i djelo na rtu Pelegrin. Tragično mi je i pomisliti da ga zamijeni neki građevinski monstrum koji je neprilagođen tom terenu i prelijepom ambijentu.

M. I.: S druge strane postoji problem nemogućnosti prilagodbe nekih objekata suvremenim sadržajima, kao što je, recimo, Dobrovićev hotel na Lopudu.

V. B.: Slažem se. Jedno vrijeme je moj biro Arhitekt radio projekt adaptacije. Tada sam uvidjela koliko je taj objekt bio ispred svog vremena i kako je veličanstveno uronjen u vegetaciju, tamo zaista divno leži. Izuzetno inovativan kao arhitekt, Dobrović je osmišljavao vlastite sustave hlađenja i ventilacije, čak i betonske krevete… Davno je to bilo, možda prije četrdesetak godina, ali se jasno sjećam da sam tim hotelom bila vrlo impresionirana, a evo, čujem, sad i on dolazi u pitanje. Jednostavno rečeno, mi nemamo takve investitore-vizionare koje je imala, na primjer, jedna Barcelona kad je u njoj gradio Gaudi. Casa Güell ili Casa Milla su u tom vremenu bile veliki iskorak u kulturi stanovanja. Začuđujuće je da su se ljudi prilagođavali takvom ekscentričnom načinu stanovanja.

M. I.: Da, i nije se odustajalo od toga da ih se obnavlja, da se i dalje koriste.

V. B.: U pravu ste, te zgrade su kakve su bile i na početku. Nisam sigurna kako su se stvari do kraja razvijale s Corbusierovim projektom u Marseilleu. Pričalo se o jakom otporu budućih stanara da se usele u te stanove. Za njih je očigledno sve bilo zamišljeno previše futuristički.

M. I.: Jednom sam prilikom čuo kategoričan stav: „Kad gledaš Dubrovnik iz zraka pa ako otkineš povijesni dio koji privlači turiste i kojim se najviše ponosimo, ništa ti ne ostaje“. Kako Vi promatrate urbanistički razvoj Dubrovnika, pogotovo nakon Drugog svjetskog rata i danas nakon Domovinskog rata?

V. B.: O razvoju grada nakon Domovinskog rata Vam ne mogu Bog zna što reći zato što sam već tada prestala raditi i ukupno uzev sam postala nezainteresirana. U periodu u kome sam stvarala, važno mjesto je zauzimao Zavod za izgrađivanje Dubrovnika sa svojom urbanističkom službom. Neko vrijeme je u njoj voditelj bio moj muž, arhitekt Braco Bravačić za koga je profesor Dobrović, dajući mu najvišu ocjenu za diplomski rad, pred cijelim studentskim auditorijem istaknuo da u deset njegovih godina na fakultetu nije bilo boljeg urbanista. Kao rođeni Dubrovčanin koji se vratio u svoj grad, imao je u jednom razdoblju rukovodeću funkciju u Urbanističkom zavodu, a opet nije bio dovoljno iskorišten. Bio je takav da nije bio nametljiv, nije bio biznismen-arhitekt, već nepotkupljiv čovjek od suštinskih ideja i vizije.

M. I.: Da, zapravo umjetnik u svakom segmentu. Stefan Braco Bravačić je modelirao brodove, slikao je, bavio se mnogo čime uz arhitekturu.

V. B.: Neke glavne stvari koje danas ljudi uzimaju zdravo za gotovo u gradu, zapravo je on osmislio. Na primjer, osmislio je Bulevar Lenjina, kako se tada zvao, danas kralja Tomislava, kao žilu kucavicu Lapada, kao i cijeli prometni čvor i spoj s ulicom Iva Vojnovića. U Gradu, njegovo rješenje je pothod kraj Vatrogasaca. Osmislio je i zeleni pojas borova i oleandri na Batali i duž Bulevara te, po uzoru na stari tramvaj, narančastu boju Libertasovih gradskih autobusa. Ali malo, sve je to malo, zapravo bio bi on uradio puno više da je bilo više sluha.

M. I.: Čini li Vam se da je bilo više razumnijeg odnosa prema prostoru u tom periodu, od 1945. do 1990.?

V. B.: Jest, svakako jest. U odnosu na ovaj današnji, jest.

M. I.: Što se promijenilo?

V. B.: Pa čujte, nije bio kapital taj koji diktira sve. Postojale su nekakve norme. Recimo, prvih desetak godina kad sam došla u Arhitekt, mi smo imali komisiju koja je pregledala svaki rad. Nijedan projekat nije mogao biti bez toga odobren, nikako. Ponekad bi se vraćao rad na doradu, na izmjene… Prvo Lukša Beritić, zatim njegova kćer Dubravka Beba Beritić znali su zaustaviti neke zlouporabe. Ne ističem svoj projektantski angažman u Mokošici, ali prve nizove stambenih zgrada bliže samoj Rijeci dubrovačkoj sam ja projektirala i oni su imali prizemlje plus tri i najviše pet katova. Ustanovilo se da je teren na klizištu pa sam zbog toga zagovarala da se još smanji katnost. Međutim, tijekom gradnje svugdje su nadograđivali po dva-tri kata. Ispostavilo se da je temeljenje na šipovima postalo izrazito skupo pa sam bila razočarana jer nije preostalo dovoljno novca za okolno uređenje.

M. I.: Iz projekata sam shvatio da Vam je uvijek bilo važno da se uredi krajolik.

V. B.: Da, jasno. Ne kažem, ako je zgrada loše osmišljena, ne mogu je spasiti dva-tri bora ili čempresa, ali i to ipak puno znači. Za najveći sam dio svojih zgrada, javnih, ne stambenih, radila interijer. I kada bi se izvođački dio posla završio nije mi bilo teško pridružiti se spremačicama prije otvorenja zgrade i s njima aranžirati dekor ili cvijeće, postavljati slike na zidove, ne bi li se zgrada što uspješnije prezentirala.

M. I.: Jeste li ikada bili izloženi negativnim kritikama vezanima za svoj rad?

V. B.: Pa, bogami i nisam. Ne sjećam se. Znam da su svi bili oduševljeni robnom kućom Srđ. Zato jer je to bila jedna od prvih na čitavom potezu primorja. Bila je već i Dalma u Splitu i Minčeta kod nas, da, ali ova moja je bila velika senzacija. Što su s njom sve kasnije radili, o tome ne želim ni da mislim. Ne volim tamo da uđem, to je katastrofa. Potpuno, potpuno je sve izmijenjeno unutra. Svjesna sam da interijer ne može biti dugovječan. Ipak se to mijenja vremenom, ali bi izmjene trebale respektirati ono što je bilo ranije.

M. I.: Jeste li ikada imali problema s investitorima?

V. B.: Moram reći da sam dobro surađivala s investitorima. Možda baš zato što sam bila žena, a investitori su uvijek bili muškarci. Mislim da su imali poštovanja prema meni. Uvijek sam pokušavala da ih navedem da me poslušaju. A kad bi bili uporni, onda bih ipak popustila, ali kod nekih stvari koje su mi bile suštinski važne, nikad nisam posustajala. Nisam dolazila u konflikte s investitorima.

M. I.: Vi ste zapravo imali poprilično ugodnu situaciju čitavo vrijeme.

V. B.: Pa jesam. Baš sam zadovoljna svojim radnim stažem.

M. I.: Koji Vam je projekt najdraži od svih koje ste radili?

V. B.: Niz stambenih objekata na Vojnoviću, koji se kolokvijalno zovu po butizi Brbora. Možda zbog toga što te zgrade nisu visoke. One su jedine u Dubrovniku koje imaju atrijume sa zelenilom i stubište s galerijama iz kojih se ulazi u stanove. Zamišljala sam da će se djeca tamo igrati po galerijama i atrijima, a da će ih majke moći lakše nadgledati jer nisu na ulici.

M. I.: Budući da ste maloprije spomenuli Vašeg pokojnog supruga, želio bih Vas pitati i o njemu. On je također bio ime unutar dubrovačke arhitekture i umjetnosti.

V. B.: Slažem se, mada ipak mislim da je po svom mnogostrukom talentu mogao biti još zastupljeniji u Gradu.

M. I.: Ima svakako krug poštovatelja koji nije zanemariv, što se moglo vidjeti na izložbi u Galeriji Dulčić Masle Pulitika. S obzirom da ste bili iste struke i oboje stvaratelji, je li taj odnos bio uzajamno podržavajući ili ste dolazili u sukob?

V. B.: Pa mi smo u tom smislu bili svatko za sebe. Nismo se jedno drugome puno miješali. Jako smo se cijenili, naročito ja njega. Mogu reći da je on meni, skoro više značio nego sam fakultet. Naša obiteljska kuća u Lapadu je eklatantni primjer Bracove maštovitosti i inventivnosti jer je adaptirana od stare konjušnice i malo je remek djelo koje je bilo objavljeno u nekoliko stručnih i popularnih časopisa kao što je Naš dom. U toj našoj kući živim već pedeset godina. S taracom koja se povezuje s malim đardinom, sve je napravljeno po mjeri čovjeka.

Ne, nije kod nas bilo sukoba, ja sam ostala u Arhitektu čitavo vrijeme svoga rada. On se nije mogao sasvim prilagoditi nijednom mjestu na kojemu je radio, tako da je više radio samostalno od kuće. Što se našeg doma tiče, u početku sam imala svoju koncepciju, ali sam ubrzo od nje odustala jer sam imala puno povjerenje u Bracove sposobnosti, a i zato što sam znala da će on sam sve radove izvoditi. Ovo što Vam govorim „on sam“, to je stvarno tako i bilo. Samo povremeno je radio s nekim zidarom, stolarom, ali daleko najviše svojom rukom i tu ubrajam i cjelokupan autorski namještaj. Sigurna sam da sam dobro uradila što sam njemu sve prepustila.

---

Intervju je objavljen 23. lipnja 2021. godine u sklopu projekta ULUPUH online. Autor je Marin Ivanović, a fotografije su iz privatne arhive arhitektice te njezine kćeri Milice Bravačić. Cijeli intervju možete pročitati OVDJE.