Više nisu htjeli kaos grada. Prodali su stan u centru Zagreba, kupili zemlju na selu i izgradili kuću

‘Kad dođem doma s posla, iz grada, znam satima uopće ne ući u kuću. Samo sjednem ovdje i oporavljam se, gledajući šumu. Uđem tek kad shvatim da sam gladna’

Posljednji put kad smo vidjeli Anu, Tašu i Pavela bilo je prije gotovo dvije godine, u njihovom tadašnjem domu u centru Zagreba.

Smješten u Degenovoj ulici, tridesetak sekundi od parka Ribnjak, u solidnoj zgradi iz prošlog stoljeća i s terasicom koja gleda na grad, stan je bio divan. I oni su ga upravo prodavali.

Toliko su ga se brzo htjeli riješiti da su za tadašnje sumanute uvjete na tržištu stavili začudno normalnu cijenu. Prodan je iste sekunde.

Kamo im se žurilo? Ovdje, u Donje Trpuce.

Cijeli život proveli u centru

Ana i Pavel Prelević djeca su zagrebačkog centra. Ona je odrasla u Degenovoj, on u Tkalčićevoj, oboje su išli u OŠ Krleža na Kaptolu. Dapače, kratko su hodali kad je ona bila u šestom, a on u sedmom razredu (i ponovno se zaljubili 25 godina kasnije). Obitelji su im u centru, Anin posao je u Masarykovoj, a Ribnjak je postao igralište njihove kćeri Taše.

A onda su jedan dan shvatili da to više nije ono što žele. Da ne bi gužve, dućane, distrakcije, oronule zgrade, smog, buku i hektičnost. Da samo žele mir.

U studenom, godinu i pol nakon onog dana kad smo stajali nasred njihova stana od 60 m2, stojimo nasred njihova zemljišta od 3700 m2 u selu pored Donjeg Dragonošca, u okolici Zagreba. Pokazuju nam što još moraju srediti oko kuće koju su u međuvremenu izgradili, a osmogodišnja Taša svoj dio terena na kojem vježba nogomet. Zabija u drveni gol koji joj je tata izgradio, zagrijava se za sutrašnju tekmu. Tri mjeseca ranije postala je dio lokalne momčadi, igra obranu.

“Igramo protiv najjačih, sve pobjeđuju”, govori seriozno. Pitamo je boji li se; “Uopće”.

‘Više se u stanu nisam osjećao dobro’

Iz kuće od 120 m2 puca pogled na beskrajan niz jesenje zeleno-žuto-crvenih krošnji. Prelevići danas ovdje stvaraju skroz novi život, u selu, među brdašcima, šumama i nekim novim ljudima. I tvrde, ne prođe ni dan u kojem pomisle – želimo natrag u grad.

“Već smo neko vrijeme osjećali da nas grad steže. Prvo se dogodila pandemija, kad smo svi bili zatvoreni. Onda je udario potres, što je bio potpuni šok i mene je posebno pogodilo. Iako su stan i cijela zgrada prošli super, više se u njemu nisam osjećao dobro”, priča Pavel dok nešto kasnije sjedamo na terasu ispred kuće.

To je mjesto na kojem provode najviše vremena. Ili njih dvoje odmaraju uz kavu u foteljama dok Taša okolo jurca, ili su svi zajedno za središnjim stolom gdje zajedno objeduju, ili pak sređuju sve što još nije dovršeno.

“Kad dođem doma s posla, znam satima uopće ne ući u kuću. Samo sjednem ovdje i oporavljam se, gledajući šumu. Uđem tek kad shvatim da sam gladna”, smije se Ana.

‘Nakon potresa nam se dogodio neki klik’

Njih dvoje su ranije, kroz 10-godišnju vezu, često pričali i sanjarili o kućici u prirodi. No, to se uglavnom svodilo na potencijalnu vikendicu. Tu i tamo bi možda zamislili život negdje izvan grada, ali kao i kod većine nas, to je bila tek bojažljiva maštarija.

“No, nakon potresa nam se dogodio neki klik. Više nismo samo teoretizirali i maštali, jednostavno smo jedan dan rekli: ok, nemamo ideju, nemamo lovu, nemamo ništa, ali ajmo vidjeti što možemo”, priča Pavel.

Ana se nadovezuje: “Kad je on rekao ‘ajmo vidjeti možemo li’, doslovno je bilo kao da je rekao ‘ajmo sutra na kavu’. Pomislila sam, pa da – ajmo. Ajmo vidjeti koliko možemo dobiti za stan, napraviti okvir koliko nas sve to može koštati i idemo.”

I to je bilo to. Pronašli su zemlju i kupili je, stavili stan u prodaju, počeli graditi kuću i godinu dana kasnije – uselili.

Zapravo su željeli kuću negdje oko Samobora

Dobro, to je kraća verzija. Dulja uključuje malo više uspona i padova, živaca i pobjeda.

Za početak, Donji Trpuci nisu im ni približno bili opcija za novi život. Zapravo, kad su krenuli u potragu za zemljom, još 2021. godine, nisu znali ni da postoje. Priželjkivali su kuću negdje oko Samobora, neki ravni, pitomi komadić zemlje. No, pretražujući oglasnike lupila ih je stvarnost: ono što su željeli koštalo je puno više od onoga što su si mogli priuštiti.

“Za sve što nam se dopalo, nismo imali love. A onda su nas frendica Sonja i njezin dečko Toni, koji godinama tu žive, počeli pozivati da barem dođemo vidjeti Donje Trpuce. I iako me ova parcela oduševila kad sam je obišao s Tonijem, i dalje sam govorio: “Super, sad samo da je premjestimo negdje drugdje”, prisjeća se Pavel.

A onda je još jednom došao. Ovaj put s Anom. Sjeli su na bus koji vozi sa Savskog mosta i 25 minuta kasnije bili su tamo. Mjesto, naime, spada pod Zagreb pa do njega vozi ZET-ov autobus, što je značilo da ne bi morali ovisiti isključivo o autu. A to je bio golemi plus.

Kad su došli, odjednom im je sve sjelo. Ovo je bio njihov novi dom.

Gradnja kuće koštala je kao stan koji su prodali

Građevinski teren od 3700 m2 platili su 40 tisuća eura. Taj novac su, srećom, imali pa kupnja nije ovisila o prodaji stana. No, uskoro se trebalo baciti i na gradnju kuće. A za to je trebalo prodati Degenovu. Stan je u proljeće 2022. stavljen u oglasnik za 160 tisuća eura i par dana kasnije već je bio prodan.

“Kuća nas je, bez zemlje, koštala otprilike koliko smo dobili za stan. Na kraju je ovo bila računica: građevinarima smo platili 130.000 eura, stolariju 13 tisuća eura i unutarnje podne obloge, odnosno keramiku, laminat… oko 10 tisuća eura. Dakle, kuća nas je u ovom stanju kakva je sad koštala 165 tisuća eura, a sa zemljom 205 tisuća”, konkretizira Pavel.

Tašina soba im je bila posebno važna

Sjedimo na terasi već više od sat vremena, topli je jesenski dan i zapričali smo se. Jedna od manjih mačaka smjestila se Pavelu oko vrata i zaspala. Još uvijek nismo ni provirili u kuću. No, Taša sad inzistira da ustanemo i da nas provede. Pa krećemo za njom. Pokazuje nam kuhinju, a Pavel i Ana objašnjavaju što je sve napravljeno i što još moraju dovršiti.

“Tu između kuhinje i dnevnog još ide drvena pregrada”, govore. “I spavaća će imati mogućnost da je ogradimo, ako želimo”, pokazuju na prostor koji se nalazi odmah pored dnevnog boravka. Pavel posebno ponosno pokazuje prostor ispod stepenica, špajzu koju zovu ‘dućan’, a tako i izgleda. Sve što zamišljate da treba jednom kućanstvu uredno je posloženo, u peterostrukim količinama. “Ovdje je važno biti organiziran, ne možeš skoknuti u dućan samo tako”, govore.

Odlazimo gore, upozoravaju nas da budemo oprezni jer stepenice još nemaju gazišta ni ogradu. To im je sljedeće na popisu. Taša nas vodi u svoju sobu. Za nju im je, očito, bilo najvažnije da bude gotova do zadnjeg detalja. Čarobna je. Ravno tri minute kasnije na podu smo, Taša inzistira da zajedno radimo sklekove. Nije impresionirana našim sposobnostima.

Vodu za piće donose s obližnjeg izvora

Iz Tašine sobe se izlazi na gigantsku terasu, sa senzacionalnim pogledom na šumu, a u produžetku kata nalazi se radna soba. Ovdje uglavnom radi Pavel; tu dizajnira, vodi umjetničku udrugu ili sređuje detalje oko Artistica, umjetničko/dizajnerskog festivala koji organizira u prosincu. Oko nas su uredno posložene razne platnene torbe koje je izradio, neobični satovi, plakati…

Pavel je taj koji preko tjedna većinu toga radi u i oko kuće. Ana, naime, izlazi ujutro oko pola osam i vraća se s posla oko šest popodne. On u međuvremenu – osim svakodnevnih stvari poput ručka, zadaće s Tašom i sličnog – cijepa drva, ide po vodu na obližnji izvor (piju samo vodu s izvora), kosi travu, grablja, obrezuje voćke, radi na kompostani, novoj ogradi…

“Ne znam još kako će mi život izgledati kad sve sredim, ali sad još uvijek imam toliko toga da znam po pol dana uopće ne ući u kuću. Ali obožavam to, taj miris zemlje, stalno nešto sadim, popravljam, smišljam… Uživam”, govori.

Uselili u mali dio kuće i čekali ostatak

Kad su ovdje doselili 2022. godine, Prelevići nisu odmah mogli živjeti u svojoj kući. Iz stana koji su prodali morali su, naime, izaći do 15. srpnja pa su prvo unajmili obližnju kućicu u Trpucima dok prvi dio objekta nije bio gotov.

No, bili su odlučni da će Taša u prvi razred, koji je upisala u lokalnoj školi u Donjem Dragonošcu, krenuti iz njihove nove kuće, pa su vikend prije prvog dana nastave uselili u dio u kojem se nalazi apartmančić za goste. On je, naime, jedini bio gotov.

Drugi rok, onaj za ostatak kuće, bio je Božić. I uspjeli su. Dočekali su ga u svom novom dnevnom boravku, uz peć na drva koja im je danas jedna od najdražih stvari u kući.

“Kad ubaciš kladu unutra, pa zaspeš uz pucketanje i narančasto svjetlo vatre… Obožavam to”, smješka se Pavel.

Zašto su se odlučili za klasiku

Kuća je ukupno građena deset mjeseci: radovi su krenuli u veljači, u rujnu je bio gotov prvi dio, u prosincu drugi. Projekt su napravili sami, dali su ga arhitektici samo da sve provjeri i odobri, odnosno da “mijenja ako smo baš stavili neku ludost”. Razloga su bila dva: bili su sigurni u to što žele i htjeli su uštedjeti.

Kažu da su u početku razmatrali i neke ambicioznije opcije; od samoodrživih kuća preko drvenih do nekih zanimljivih montažnih, ali za to naprosto nisu imali novca. Na kraju su se odlučili za klasiku: beton-opeka.

“To je nešto što većina majstora zna raditi, za što nam je bilo najlakše naći izvođače. I u što se u krajnjoj liniji i mi sami ipak donekle razumijemo, pa smo mogli pratiti proces i imati kakvu-takvu kontrolu”, govore, priznajući da ipak nisu uspjeli proći bez nekih kikseva. Poput onog u spavaćoj sobi, gdje nam pokazuju pod uza zid. Gledamo ga, nešto je krivo, laminat se čudno sužava uza zid.

“Cijeli zid su napravili ukoso. Da netko gleda kuću dronom iz zraka, mislio bi – gle, to je neka nova, zanimljiva arhitektura. Ali nije, samo su majstori fulali”, smije se Pavel.

Premala soba i zid koji ide ukoso

Grešaka je bilo više, neke su uspjeli ispraviti, neke nisu. Mnogima bi to bilo frustrirajuće. Njima?

“U početku smo šizili. Stalno si uz majstore, paziš kao kobac, ali one sekunde ako nisi tamo velika je šansa da će napraviti nešto krivo. I onda mijenjaš i spašavaš što možeš, ali za neke je stvari jednostavno bilo prekasno. I da, onda poludiš što ti je cijeli zid ukoso, što ti je soba manja za 30 centimetara od planiranog pa ti ne stane krevet koji si htio… Ali u jednom trenutku samo želiš da sve završi i da više počneš živjeti. Moraš to naučiti pustiti”, govori blago Ana.

Eventualne nesavršenosti same kuće nadoknađuje im mjesto na kojem se nalazi. Ne samo ta poveća parcela na kojoj su stvorili dom, već i selo koje ih je prigrlilo pa i cijeli kraj.

“Ja i dalje radim u Zagrebu, tako da svaki dan idem na bus i u Masarykovu na posao. No, taj trenutak kad se vraćam, kad opet sjednem u bus i polako ostavljam iza sebe sav taj kaos grada i znam da me vozi natrag u ovaj moj mir… Više ne mogu zamisliti da to nemam”, govori Ana.

Taša u gradu ne bi imala ovakvo djetinjstvo

Jedna od ključnih stvari u jednadžbi bilo je i pitanje: kakvo djetinjstvo žele omogućiti Taši? Jer ovo što ima ovdje, nikada ne bi mogla imati u gradu.

“Jedan od najljepših trenutaka mi je kad radim u vrtu, a ona se igra okolo s Mihom, Brunom i drugim klincima. I samo odjednom iz potpune tišine čujem kako se tu gore približava masovno urlanje: “Aaaaaaa….”, pa projure biciklima. I onda samo čujem kako se taj veseli “Aaaaaaa….” udaljava i postaje sve tiši. Kasnije kroz dan ulete napiti se vode, poigraju se s mačkama i odjure dalje. Taša je ovdje potpuno slobodna da bude dijete. Jure šumama, igraju se sa životinjama, viču, divljaju. To je nemjerljivo.”

Ana kima glavom: “To nikad ne bi imala u Degenovoj. Tu slobodu da bude samostalna, da istražuje i juri. Imala je šest godina kad smo prvi put došli ovdje. Još nije ni bilo kuće, znali smo iz fore doći prespavati sa šatorom. I kad nas je pitala može li otići s drugom djecom, bez razmišljanja smo je pustili. Znali smo da je sigurna. Kad bi to, realno, mogli učiniti u gradu? Stalno bi je provjeravali, gledali, pazili s balkona je li OK stigla preko ceste…”

Puh mačkama krade hranu, dođu lisica, srna…

I Taša je vrlo jasna oko toga gdje joj je bolje: “U Degenovoj smo imali jednu mačku, ovdje ih imamo šest”, govori zadovoljno podatak koji nije potrebno dodatno obrazlagati.

I to nisu jedine životinje uz koje odrasta. Svako malo im navrati poveći puh koji mačkama krade hranu, jazavac, srna, lisica… A ptice su priča za sebe. “Ima ih gomila i predivne su, a ne znamo ništa o njima. Pa je Ana kupila Taši knjigu o hrvatskim pticama, da ih bolje upoznamo”, govori Pavel. Uskoro planiraju udomiti i psa; “Čekamo da nam sam dođe neki”, objašnjavaju, a od ovog proljeća će imati pet koka nesilica, kako bi imali vlastita jaja.

Ovdje si susjedi stalno pomažu, to je normalno

A Pavel i Ana zamijetili su još jedan dosta lijep moment u ovih godinu i pol dana; postali su dio jedne bliske zajednice.

“Nismo mislili da će to biti tako, ali tu smo više u kontaktu s ljudima. Svi si međusobno pomažemo, normalno je da susjed susjedu uskoči oko bilo čega. To nam je u Degenovoj bilo nezamislivo; pa neću susjeda ispod sebe pitati hoće li mi pomoći s farbanjem. Ovdje je to normalno. Evo, neki dan nam je susjed ničim izazvan srušio dva trula stabla, jer je htio pomoći. Automatski te to tjera da ti pomažeš dalje, tako funkcioniramo”, pričaju.

I druženja su, kažu, konstanta. “Evo primjer jednog običnog dana: doma sam, radim po vrtu, dođe susjed Goran sa svojom malom Janom, ona i Taša odjure, ja bacim da se peku još dvije šnicle. Navrati Martina koja živi gore blizu, nešto joj treba pa ostane na kavi. Zatim dođu Sonja i Toni…”, nabraja Pavel.

Vikendom im, kaže, uglavnom dolaze prijatelji i obitelj iz grada. “Njima je ovo kao izlet. Samo nas nazovu: “Mi bi došli, donosimo meso za roštilj!”

U gradu se na svakom koraku nešto prodaje

Na pitanje fali li im nešto iz grada, Ana vrti glavom, ionako je tamo svaki radni dan i jedva čeka da se vrati u Trpuce. Taša se također ne može sjetiti ničega, samo Pavel ispali: “Burek! Prije bismo si Taša i ja u gradu ujutro kupili burek, to smo obožavali. Ovdje se do prvog bureka moraš voziti 20 minuta, a to baš nije gušt. No, tu nam u ulicu svako jutro dolazi kombi s kruhom i pecivima.”

Zatim se sjeti još nečega: “I fale mi ćevapi. Tu nema ćevabdžinica pa kad dođem u grad obavezno idem na ćevape.”

Otkako su se maknuli iz grada Pavel je primijetio zanimljivu stvar: više ne troše novac na nepotrebne stvari. Nije na svakom koraku, kao nekad, okružen dućanima, javnim prostorom koji je isključivo posvećen prodaji nečega. Jer, kad ničega nema, ništa ni ne kupuješ.

“Mislim da smo na tome uštedjeli tisuće kuna. Više nema toga da svaki dan u kafiću iz dosade popiješ par kava, da zamiriši pecivo iz pekare pa ga jedeš iako nisi gladan ili da Taša žica stvari iz dućana koji su na svakom koraku. Sad kupujemo promišljeno i pazimo da imamo doma sve što nam stvarno treba.”

‘Najbolja odluka koju smo ikada donijeli’

Vratili smo se na terasu, sunca više nema, već je malo prohladno. Kako i treba biti na izmaku listopada. Pitamo ih jesu li ikada požalili? Je li se barem jednom dogodio trenutak u kojem su pomislili: bilo bi nam bolje ili lakše u gradu.

“Apsolutno nikada”, odgovara Ana. “Nekima još uvijek nije jasna naša odluka. Mene kolege znaju pitati kako mi se da putovati svako jutro, kad sam prije na posao stizala pješice za 13 minuta. Ali ovo mjesto i ovaj život koji sada imamo vrijedni su toga. Ovo je bila najbolja odluka koju smo ikada donijeli.”