Počeli su s dvoje zaposlenih u neuglednoj hali; ‘Tog dana ’94. znao sam da će se sve promijeniti’

‘Krenule su privatizacije, zatvaranja, stečaji… Imali smo državu punu profesionalaca koji znaju i žele raditi, ali nemaju nikakvu podršku. Istodobno, kao kupac, imali ste na raspolaganju samo skupi uvozni namještaj, uz carinu. Mi smo to prepoznali i počeli…’

Još malo i službeno će ljeto, 1994. je godina. Gomilica se nagurala u ne pretjerano uglednoj hali na zagrebačkom Barutanskom Jarku, čekaju kako bi saznali zašto su ovdje; što im tako spektakuralno želi pokazati mala, nepoznata tvrtka.
Među njima je i mladi inženjer, Željko Pleša.

Pleša već neko vrijeme s partnerom vodi svoju firmu, zajedničku stolariju koja im ide sve bolje. Zaposlili su već nekoliko ljudi, posla je sve više i stalno su u potrazi za novim, uzbudljivim materijalima. Jedini je problem što uzbudljivih materijala za namještaj u Hrvatskoj te ratne, postjugoslavenske ‘94. naprosto nema. Svi koji izrađuju ili naručuju namještaj, osuđeni su na jedno te iste, dosadne dekore.

“Ponuda je tada bila strašno otužna. Na tržištu je postajalo svega par modela ploča iverala i sve su redom izgledale plastično i anemično. Imao si svijetli hrast, tamni hrast i crni jasen…, pa ti biraj. I sve je izgledalo nerealno”, prisjeća se. U glavi si natrag vrti trenutak kad je tog 16. lipnja pred njega i ostatak gostiju, u onoj halici od 300-tinjak kvadrata, istupila šačica entuzijasta i predstavila im nešto za što je te sekunde znao da je budućnost proizvodnje namještaja u Hrvatskoj.

“Zapanjili su nas. Odjednom smo vidjeli neke potpuno nove, kod nas nikad viđene dekore. Bilo ih je 20-ak, u raznim svježim dekorima. Svatko tko je tamo imao ikakve veze s izradom namještaja, znao je da mu ovo otvara neki skroz novi svijet”, opisuje gospodin Pleša trenutak kad je prvi put čuo za mladu firmicu Elgrad, uživio vidio Egger materijale koje su dovezli iz Austrije i upoznao čovjeka koji je manijakalno gurao sve; Miroslava Abramovića.

Sastanak s osnivačem

Trideset godina kasnije, stojimo u Elgradovom prodajnom centru u Splitu, otvorenom ovog rujna. To je deveti u Hrvatskoj, izrađen je po novom konceptu kojem se tvrtka nedavno okrenula, a koji smo prvi put vidjeli ovo ljeto u novom showroomu u Zadru.

U oba centra, ovom splitskom i onom zadarskom, radione je projektirao – Pleša.

Željko Pleša je, naime, manje od godinu dana otkako je došao kao gost u onu halu kod Maksimira, i nakon što je postao jedan od najvećih kupaca Eggerovih dekora koje je Elgrad uvozio, s tadašnje 33 godine odlučio napustiti vlastitu dobrostojeću stolariju kako bi se pridružio ovoj, još uvijek nepoznatoj i prilično nesigurnoj tvrtki. Zašto?

“Te ‘95. sjeo sam s gospodinom Abramovićem i ispričao mi je kako zamišlja ovu firmu. Iznio mi je svoje planove i želje i htio je da budem dio toga. Osjetio sam da je to to. Vjerovao sam da Elgrad ima veliku budućnost, htio sam biti dio toga i znao sam da sa svojim iskustvom mogu donijeti puno. A i finalnu riječ je imala moja supruga, koja me htjela tu i tamo ipak vidjeti kod kuće. To je, naime, nemoguće kad vodiš vlastiti posao”, priča Pleša, Elgradov operativni direktor iz odjela Tehnika&Primjena&Nabava, koji u tvrtki radi od svibnja 1995. godine.

‘Volim graf, volim nacrt, volim statistiku’

On je danas zadužen za planiranje i nabavu svih prodajnih roba; ispitivanje, planiranje i razvoj nove opreme i strojeva, oko čega direktno surađuje s proizvođačima; planiranje i projektiranje novih centara te planiranje i projektiranje, odnosno unapređenje postojećih centara.

Sjedimo u njegovom uredu na Jankomiru otkud vodi nekoliko timova, od kojih je svaki zadužen za jedan dio ove gore nabrojane gomile stvari. Strastveno nam pokazuje grafove koje je nedavno završio, radi ih gotovo opsesivno. “Kažu mi da sam već dosadan s tim grafovima i analizama, da radije malo više pričam. Ali što da pričam, kad je sve u njima? Ne znam napisati pjesmu, ne volim velike tekstove, ali volim graf, volim nacrt, volim statistiku. Jedan graf kaže bezbroj riječi, samo ga moraš znati protumačiti”, govori, dok nam veselo pokazuje jednu analizu.

U njoj je uredno posložio na tisuće artikala – dekora, ploča svih mogućih materijala, okova – pa pažljivo proučio brojke, izračunao sve parametre i na kraju složio jednostavan tortni grafikon koji jasno pokazuje koji postotak artikala treba ostati, a kojeg se trebaju riješiti. “To sam složio za naš tim nabave. Da biste bili uspješni u ovom poslu, nužno je znati na vrijeme prepoznati što ide dobro, a što ne. Ključno je brzo reagirati. Zato za svaki od artikala radimo analizu i odmah znamo – ovo ostaje, ovo ide na rasprodaju”, objašnjava zaigrano.

Najnoviji centar u Splitu

Još jedan od dokumenata koji izvlači jest projekt za jedan od prodajno proizvodnih centara, ovaj posljednji u Splitu od 2200 m2 koji je podijeljen na showroom, skladište, expedit, radionu i urede. Pažljivo izrađeni nacrt prikazuje svaki detalj u radioni, a u koji je gospodin Željko ukomponirao apsolutno svaki element; određeni model pile tih i tih dimenzija, kantericu… Sve je savršeno posloženo, sve ima smisla i sve je točno onako kako danas vidimo u stvarnom prostoru hale, u Solinskoj 52 u Splitu.

Kroz prostor koji je, kao i onaj u Zadru, dizajnirao studio Mirjane Mikulec, vodi nas Jurica Bečić, voditelj poslovnice. On i njegov tim otvorili su salon u rujnu, a prije toga su se zajedno uhodavali i usavršavali u Zagrebu i Zadru. I, sudeći po atmosferi koja vlada, postali su prilično bliska ekipa.

“Super smo se našli svi, čini mi se da nismo mogli bolje. Već smo se uhodali, svi uskaču jedni drugima i imamo zajedno jednu lijepu energiju”, govori nam dok razgledavamo showroom. Prostor je slično uređen kao onaj u Zadru, ali neke stvari su ipak drugačije. Recimo, bordo crvena metalna konstrukcija, koja će očito postati zaštitni znak Elgradovih salona, ovdje je ipak malo drugačije iskonstruirana. A kupci kojih je tog jutra bilo podosta, čini se, zasad reagiraju odlično.

“Sretni su da smo konačno i u Splitu, već imamo i stalnu bazu stolara koji nam dolaze. Ljudi su zadovoljni jer imaju mjesto na kojem mogu izabrati materijale te ih dobiti savršeno obrađene i izrezane”, govori Bečić.

Prva usluga rezanja na tržištu

A upravo to je jedan od ključnih razloga zašto je mali Elgrad prije 30 godina tako rapidno odletio u nebo. Naime, u trenutku kad su se pojavili na tržištu, nije postojalo ni jedno slično mjesto na kojem ste mogli kupiti materijale i potom dobiti točnu uslugu rezanja i obrade tih istih materijala. To nam je nedavno napomenuo i Rudolf Banek, legendarni zagrebački stolar.

“Sjećam se kad sam prije 30-ak godina čuo da je u dio skladišta PP Maksimir u Barutanskom jarku ušao Elgrad i da osim ploča imaju mašinu s kojom vam ih na licu mjesta režu na manje dijelove da vam stanu u auto. To je zvučalo nevjerojatno, odmah sam to otišao vidjeti. Kad sam ušao u to skladište, vidio formatnu pilu i izbor materijala te upoznao te ljude – to je bilo to”, ispričao nam je Banek koji je otad sa svojom obiteljskom stolarijom jedan od najvjernijih Elgradovih kupaca.

Propast industrije namještaja i uzlet stolara

Od te jedne formatne pile i te male hale, Elgrad je vrlo brzo napredovao do ozbiljnog broja strojeva i hala. “Iako su Eggerovi dekori sami za sebe bili hit, vrlo brzo smo shvatili da ćemo pravi iskorak napraviti samo ako pojačamo taj uslužni servis. Naime, to je bilo doba nakon Jugoslavije, kad se industrija namještaja naglo počela urušavati. Sve te goleme tvornice koje su izrađivale namještaj za cijelu bivšu državu, odjednom su tržišno spale na malo područje Hrvatske.

Ubrzo su krenule privatizacije, zatvaranja, stečaji… Imali smo državu punu profesionalaca koji znaju i žele raditi, ali nemaju nikakvu podršku. Istodobno, kao kupac, bez domaće industrije namještaja, imali ste na raspolaganju samo skupi uvozni namještaj, uz carinu. I mi smo to prepoznali”, prisjeća se Pleša koji je s Abramovićem ubrzo napravio plan.

“Krenuli smo u dva smjera: osim što smo tim ljudima ponudili kvalitetne materijale za relativno jednostavnu i brzu obradu, riješili smo i problem točnog i preciznog reza. Naime, većina njih u to doba nije imala ni novca ni prostora da sami kupe ozbiljne mašine koje su im bile potrebne za posao. Ovako smo im mi omogućili tu uslugu, zbog čega su znatno povoljnije i preciznije mogli početi izrađivati namještaj”, govori.

Peglama lijepili rubne trake

Prisjeća se i jednog prilično simpatičnog detalja, kad su se stolari bez pravog alata i mašina koristili svojim “kućnim malim kantericama” kako bi obrubili namještaj koji su radili.

“U to vrijeme su se prodavale rubne trake isključivo s ljepilom, tako da su ti majstori imali najjeftinije moguće kanterice, a to su bile – pegle njihovih supruga. Jednostavno bi peglom zagrijali traku te bi se ljepilo lijepo primilo pod pritiskom. Zatim bi s nožićem sve obradili i uredili, a ako su imali osjećaja i znanja, ispalo bi sasvim solidno. No, kad smo se opremili s profesionalnim raskrajačima i kantericama, više nisu morali peglati”, smije se.

Osim strojeva, koje su s vremenom počeli nabavljati u njemačkom Homagu koji ih je čak pristao prilagođavati njihovim potrebama, a potom ih s istim modifikacijama počeo prodavati i po ostatku Europe, Elgrad je počeo nizati i nove prostore. Prvi korak se dogodio već početkom ‘95., kad su ostali u Barutanskom Jarku, ali su uzeli malo veću halu; od 500 m2. Zatim početkom ‘96. shvaćaju da im je i to premalo pa sele na Donje Svetice, u prostor još jedne firme koja je nestala u ratu, a čije su hale ostale prazne. Prvo su unajmili preko 1000 m2, da bi uskoro morali početi uzimati dodatni prostor.

A nakon Svetica kreće najveća ekspanzija. Počinju otvarati centar jedan za drugim te sele kompletno poslovanje na Zavrtnicu… Danas u Hrvatskoj imaju devet prodajno proizvodnih centara; dva zagrebačka (Jankomir i Žitnjak), jedan u Rijeci, Sisku, Varaždinu, Puli, Slavonskom Brodu, Zadru te sada u Splitu, i u Lekeniku distributivni centar. A tu su i tri u BiH te jedan u Austriji.

Sve krize koje su prebrodili

Pitamo gospodina Željka je li, usprkos naglom rastu i ekspanziji, ipak bilo trenutaka kad se činilo da bi se sve moglo urušiti, kad je bilo neizvjesno. “Naravno… Dobro, tu je ta prva godina koja je kao i u svakom poslu bila neprofitna i veliki dio toga je počivao na zajmovima. I to strašno skupim zajmovima koji su u ono doba za male, nepoznate firme bili ubitačni. Danas je to nezamislivo, ali znali smo plaćati i po tri posto kamate – mjesečno! Ali, izvukli smo se. Već pred kraj ‘95. uspjeli smo doći do toga da se iz poslovanja pokrivaju troškovi i da polako postajemo pozitivni.

No, bilo je i nakon toga par kriza. Recimo, kad su te iste banke koje su uzimale lihvarske kamate, a koje su se redovno i na vrijeme plaćale, odjednom promijenile politiku i zatražile sav svoj novac – odmah. Imali smo 24 sata da pronađemo rješenje i pronašli smo ga, srećom s drugom bankom. I zato pametan čovjek danas pamti pa više ne radi s tom bankom, a danas srećom sve banke vrlo rado posluju s nama”, govori.

Ipak, najveća kriza dogodila se za vrijeme svjetske, 2008. godine. “Bilo je teško. Trajalo je godinu dana, morali smo racionalizirati poslovanje, smanjiti troškove i čekati da prođe. Oporavljali smo se još par godina nakon toga, a onda 2012. i 2013. naglo krenuli dalje. I ponosni smo da u cijelom tom periodu nismo ni dana ušli u blokadu, ni kasnili s plaćama. To je uvijek bilo ključno.”

Od dva zaposlena do preko 400

Te ‘94., kad je mladi Pleša došao na prezentaciju dekora, Elgrad – koji se tada zvao Elgrad usluge – imao je tek dva zaposlena. Iduće godine, bilo ih je četvero. Danas ih je preko 400, diljem Hrvatske, BiH i Austrije. Ono što uvijek iznova svi ponavljaju kad pričaju o Elgradu, jest njihova politika zapošljavanja. Danas, kad je gotovo pravilo da tvrtke na vodećim pozicijama zapošljavaju neke “sjajne nove ljude izvana”, dovlače privlačna nepoznata imena za velike novce, preskačući vlastiti kadar, Elgrad zvuči kao nekakva čudna anomalija.

“Znate li što je stari gazda Miro (Miroslav Abramović) napravio kad im je krenulo?”, pitao nas je nedavno stolar Banek. “Nije zaboravio kako su i s kim počeli. Nije rekao: ‘E sad mi treba novi menadžment’. Ne. Uzeo je ljude s kojima je počeo s tom jednom jedinom pilom u skladištu i rekao: ‘Vi ste moj menadžment’. Svi ljudi koje sam ja tada davno upoznao, oni su završili u upravi firme i rasli zajedno s njom. I danas je isto. I zato ih cijenim. Kakvi su prema svojima, takvi su i prema nama koji surađujemo s njima. Danas je to rijetkost”, napomenuo je.

Zahvalnost ljudima koji su vjerni

Pitamo Plešu je li to istina. “Vlasnik je oduvijek inzistirao na tome da se, kad god se otvori mjesto na nekoj složenijoj poziciji, da se povlače ljudi koji su vrijedno radili na nekoj jednostavnijoj, ali fizički težoj poziciji. Znao je da su nam ti ljudi bitni, da imaju golemo iskustvo i da ih s vremenom treba povući s težih poslova i pružiti im šansu na drugim možda složenijim, ali ipak fizički lakšim. Tako bi netko iz radione otišao za trgovca, pa za voditelja smjene, pa voditelja centra…, a mnogi su završili u operativnom menadžmentu firme. Dapače, danas je barem 90 posto ljudi koji su na vodećim operativnim pozicijama, oni koji su tamo došli s nekih drugih, jednostavnijih pozicija unutar tvrtke”, govori Pleša.

Na pitanje zašto je to tako i kako se to uspjelo održati sve ove godine, udahne pa nudi vrlo jednostavan odgovor:

“Gospodin Abramović je oduvijek osjećao golemu zahvalnost prema ljudima koji su bili vjerni firmi. Smatrao je da su oni prvi koji zaslužuju šansu, a na njima je bilo hoće li je prihvatiti i iskoristiti. I svi redom jesu. To je golema vrijednost ove tvrtke i put kojim nastavljamo i dalje, pa i nakon što je stari vlasnik prepustio uzde…”

---

Hausov sadržaj nastao u suradnji s tvrtkom Elgrad.