Krešo (27): ‘Sve sam više za kompjuterom, ali najbolje se osjećam u radioni’

Krešine početke brutalno iskreno – onako kako samo obitelj može i zna – opisuje mama Marija. ‘Prva stvar koju mi je kao dijete izradio bila je mašina za mljevenje oraha’, prisjeća se. ‘Nije mu baš bila neka. No, poslužila je svrsi’, govori smijući se, neimpresionirano

Krešo je imao tek nekoliko godina kad se počeo motati po tatinoj radionici. U nju je ulazio za starijim bratom, više iz znatiželje nego iz jasne namjere.

Marko – devet godina stariji – od početka je znao da će postati stolar. Za Krešu je ta odluka došla kasnije, tiše, ali jednako prirodno.

“Prvo sam upisao srednju za arhitektonskog tehničara u Bedekovčini. Silno sam htio postati arhitekt. Kad nakon toga nisam upao na studij Arhitekture, upisao sam drvnu tehnologiju na Šumarstvu. Nekako mi je to došlo prirodno, odrastao sam uz drvo. Danas, s odmakom, znam da sam dobro odabrao”, govori Krešo dok sjedimo u obiteljskoj kući u Donjoj Stubici.

Njegove početke brutalno iskreno – onako kako samo obitelj može i zna – opisuje mama Marija. „Prva stvar koju mi je kao dijete izradio bila je mašina za mljevenje oraha“, prisjeća se. “Nije mu baš bila neka. No, poslužila je svrsi“, govori smijući se, neimpresionirano.

Marko je u radioni, Krešo uglavnom za laptopom

Za razliku od Kreše, Marko je od početka znao da će nastaviti tatinim stopama. Obojica su svoje stolarske početke odradili klasično – nanašanjem materijala, alata, gableca… Zatim su došli brušenje i lakiranje. Mama je danas najvećim dijelom zadužena za lakiranje, ali i dečki su odradili svoje prije nego što su se prebacili na ostale dijelove posla.

Danas je Marko gotovo isključivo u radioni i na terenu. Krešo je za stolom – za kompjuterom. Zahvaljujući znanju iz srednje škole i fakulteta, zadužen je za precizne nacrte svake narudžbe.

“U našem poslu nacrti su presudni. Često dobijemo samo grubu skicu, a onda je na meni da sve razradim do detalja. Ima, naravno, i vrhunski razrađenih projekata, ali nerijetko dobijemo ideju narisanu na komadiću papira. Tu mi je faks jako pomogao – u nekim je segmentima blizak arhitekturi, pogotovo kad je riječ o nacrtima”, kaže.

Njegovo jutro uglavnom počinje za računalom – planovi, mjere, razrada detalja za cijelu radionu. Ukupno ih je sedmero: uz Marka i još trojicu majstora u radioni, Krešo je logistika i priprema, a mama i tata uključeni su u lakiranje i sve što zatreba. Tata Krešimir još uvijek radi s masivom, iako toga ima sve manje. Sve ozbiljnije prepuštaju stvari dečkima – vrijeme je, kažu, da se malo i odmore.

Toplina tate Hausa

U kuću, koju im je projektirao arhitekt Velimir Neidhardt – s kojim su godinama surađivali – ulazi tata Krešimir. Velik, glasan, širokog osmijeha. Već s vrata zove snahu da pošalje unuka s pršutom koji Marko sam suši. Nekoliko minuta kasnije dječak utrčava s velikim komadom, predaje ga i Krešo ga odmah pažljivo reže u kuhinji.

Na stol stiže i medica, iz susjedovih košnica. Gospodin Haus svakih nekoliko minuta provjerava jesmo li zadovoljni.

„I kaj velite na ovu salamicu? Dobra je, jel tak?“
„Ste ikad probali ovakvu medicu? To vam sve naš sused radi. Nema bolje!“
“Ste za partiju bele?”

Toplina ove kuće gotovo je opipljiva. I jasno je da se ovdje posao i obitelj nikad nisu strogo razdvajali.

Najvažnija lekcija za sinove

Sve je, zapravo, počelo s gospodinom Hausom. I, kako on sam kaže, uz gospođu Haus koja ga je gurala i podržavala od prvog dana.

„Imal sam 23 godine kad sam odlučil pokrenuti vlastitu stolariju. Možete si misliti kak je to bilo zastrašujuće. Bile su devedesete. Imal sam stalni posel u jednoj firmi u Bedekovčini – plaća nije bila velika, ali bila je sigurna. A ja sam odlučil riskirati.“

Krenuli su u starom drvenom štaglju u dvorištu. Bez renomea, bez zaleđa, bez sigurnosti.

„Danas kad Krešo dođe u dućan po materijal, svi ga znaju. Mislite da je meni bilo tak? Bil sam klinac bez ikoga iza sebe, bez love. Ali s vremenom gradiš odnose. Recimo, Zvone u Elgradu – znamo se godinama. On je zadužen za naš račun i preko njega sve naručujemo. Nikad nije bilo šanse da ga zeznem s plaćanjem, jer sam znal da on stoji iza mene. To su vam odnosi izgrađeni na povjerenju. A bez toga ovaj posel ne postoji.“

To je, čini se, i najvažnija lekcija koju je prenio sinovima – da stolarska radionica nije samo mjesto rada, nego mreža odnosa, odgovornosti i obraza.

Sreća zbog tuđe sreće

Je li bilo očekivano da sinovi nastave? Tata i mama kažu da je to bio prirodan slijed, ali svi redom tvrde da nije bilo guranja. Iako bi bila šteta da se obiteljski posao ne nastavi, djeca moraju, napominju, sama pokazati interes i odabrati svoj put.

Kad pitamo Krešu što mu je najdraže u ovom poslu, pomalo neočekivano kaže: “Kad uspijem raditi u radioni. Sve je više ovog dijela za kompjuterom, ali volim osjećaj rada u radioni”. A potom otkriva i onu svoju pomalo štrebersku stranu:

“A kad gledam cijeli proces, najljepši dio mi je trenutak kad je sve gotovo, kad je stan očišćen, a namještaj poslikan. Volim taj osjećaj gotovog, složenog prostora. I više od svega, volim vidjeti da je netko sretan s onim što smo mu napravili. Nema boljeg od toga.”

Drvena kutija za mamu

Pitamo mamu Mariju kakva je situacija doma. Naprave li dečki sve što treba za kuću. Smije se, vodi nas do kamina, pored koje stoji kutija za drva. Samo… kutija je kartonska.

“Ja vam već godinama čekam da mi netko od njih izradi drvenu kutiju za složit drva. Ali dosta sam čekala. Bum si otišla u dućan tu u Bedekovčinu, tam imaju lepe drvene pa bum si kupila!”, kaže prijeteći, ali opet nježno. Jer, svi za ovim stolom znamo da ne bude.

Jer istina je jednostavna: kad cijele dane izrađuješ kuhinje, ormare, vrata i cijele stanove za druge, kad rokovi stišću, nacrti čekaju, a radionica ne staje – vlastite sitnice ostaju za kraj. U kući u kojoj se radi od jutra do večeri, gdje se i praznici planiraju prema montažama, nije problem znanje ni volja. Problem je jedino – vrijeme.

I možda baš ta kartonska kutija pored kamina najbolje pokazuje kakvi su. U radionici – precizni, temeljiti i odgovorni. Kod kuće i dalje posve predani: prvo klijenti, pa sve ostalo.

„Bit će kutija za mamin rođendan. Obećajem!“, dobacuje Krešo.

Mi smo mu odlučili vjerovati.

---

Hausov native sadržaj nastao u suradnji s tvrtkom Elgrad.